Sveta Katarina Sijenska

Mt 11,25-30: U ono vrijeme reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

---

S nekim svecima i sveticama nije lagano «izići na kraj». Mislimo pritom osobito na pitanje što su činjenice njihova života, a što su legende i nadogradnja hagiografa i pobožnog puka. Kod Katarine Sijenske, svetice kratkoga a intenzivnog života (1347.-1380.), od početka je sve začudno pa treba razumjeti ovo nastojanje da se ostane na najelementarnijim porukama iz njezina života koje bi vrijedile i za nas danas. Uostalom, sveci su završili svoj život, njima ništa ne treba, oni nama trebaju, a oni su, kao i svi mi, ponajprije djeca svoga vremena te aktualizacija njihovih životnih postavki služe nama. Nema imitiranja svetaca ako se želi ostati zdrav u vjeri. Svaki od njih ima i «svetačke ludosti» koja je izraz njihova karaktera. Ni Isusa se ne imitira, nego nasljeduje u svome vremenu i sa svim svojim obdarenostima i ograničenjima, vrlinama i grijesima.

Katarina se rodila u Sieni kao 24. od 25 djece. Vrlo rano, s 12 godina, roditelji je žele udati, ali se ona, osjećajući drugi put, uzmiče da joj drugi projektiraju život. Biva zbog toga i kažnjavana, ali svojom upornošću, uz pomoć nekih bližnjih i uviđavnih ljudi, izborila se za vlastiti put. «Raskida» s obitelji. Prilazi (god. 1365.) dominikanskim teroćoredicama (Mantellate – poznate po svom mantilu), pokorničarkama i s njima se brine za bolesne i siromašne, u bolnici i po ulicama. Nikada u Crkvi i kršćanstvu dovoljno naglasiti potrebu javnog djelovanja vjernika u svijetu, kršćana usred društva, kakva je bila Katarina, a koje se krivo naziva laikinjama i laicima. Oni su zapravo osvjedočeni vjernici, majstori humanosti i vjere, primjeri kako se ostvaruje nasljedovanje Isusa ondje gdje je to najteže, izvan institucionalnih zavjetrina, bez pošteda i privilegija, usred ljudi koji nisu istih uvjerenja i odluka.

U brizi za siromašne, posebno okužene, otkriva se Katarinina duhovnost. Ona je posve kristocentrična (Benedikt XVI.). Teško je utvrditi je li Katarinina opcija za bolesne i siromašne izvirala iz njezine «zaručničke duhovnosti», dakle iz njezina odnosa s Isusom Kristom, ili su je bolesni i siromašni, bijedni i potrebiti doveli k Isusu. Ona u svakom slučaju pripada socijalnim svecima kršćanstva koji su u isključenima ovoga svijeta prepoznavali samoga Isusa. Oni su utjelovili u životu Isusove riječi: Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće i sestara, meni učiniste…

Nema imitiranja svetaca ako se želi ostati zdrav u vjeri. Svaki od njih ima i «svetačke ludosti» koja je izraz njihova karaktera. Ni Isusa se ne imitira, nego nasljeduje u svome vremenu i sa svim svojim obdarenostima i ograničenjima, vrlinama i grijesima.

Katarina je bila suosjećajna osoba, nježna, dala se ganuti nevoljom bližnjih. Spominje se da je imala i «dar suza». Taj dar ima svatko, ali ga se ne treba stidjeti ali ni pustiti da se pretvori u patetiku i sentimentalizam. Vrijedi ga njegovati, odgajati, jer s vremenom može zakržljati, tako da i ne primijetimo kada postanemo hladni i bešćutni, ili podivljati do histerije da teroriziramo bližnje.

Suze se odnose najprije na pomnjivo praćenje sebe, na samokritičnost i osjetljivost za propuste i grijehe. To je plakanje nad svojim zloćama. Ali dar suza je i vlastitost koja se odnosi na druge. Svaka naša osobina je i društvenoga značenja. Dar suza tako znači biti kadar zaplakati nad nevoljom bližnjega, i to ne samo zaplakati, nego praktično pomoći da iziđe iz te nevolje. Katarina je, kažimo to jezikom teologa našega vremena, uzor «mistike otvorenih očiju» (J. B. Metz). Poput još nekih socijalnih kršćanskih velikana i svetaca, Katarina je išla ovim svijetom ne obarajući samo pogled u sebe, ne ponirući ponizno samo prema svojoj duši, nego je hodila zamjećujući nevoljnike.

Još više od toga, Katarina pripada ženama koje su u Crkvi bile crkveno-politički angažirane. Mistika i politika, koje izviru iz evanđelja, sastavni su dio kršćanske egzistencije. Katarina je bila žena aktivnog mirotvorstva, posrednica u nesporazumima i sukobima sukobljenih talijanskih gradova (republika). Poput Hildegarde iz Bingena (1098.-1179.), Brigite Švedske (oko 1303.-1373.), Terezije Avilske (1515.-1582.), Terezije Benedikte od Križa / Edithe Stein (1891.-1942.) radila je na unutarnjoj reformi Crkve. Iako, dakle, vodi mistični život pokornice, sve do primanja stigmata Isusovih rana, Katarina se nije ustezala intervenirati u crkvenim sporovima. I to u onom jednom od najtragičnijih i najskandaloznijih za Crkvu i kršćanstvo, u vrijeme zapadne šizme, za vrijeme kad su u Crkvi bila dvojice a i trojice papa i isto toliko njihovih kurija i kardinala. Kako uopće zamisliti da jedna mlada djevojka, potegne iz Rima u Avignon (1376.), i da uspije nagovoriti papu Grgura XI. da se iz «avinjonskog sužanjstva» vrati u Rim? Nije Katarina uspjela posve izmiriti crkvenjake željne nadmoći, šizma će potrajati i poslije Katarinine smrti (1380.) sve do koncila u Konstanzi (1418.), ali će ova žena, bez kompromisa i lažne neutralnosti, zauzeti jasnu stranu i time označiti povijest papinstva i zapadnog kršćanstva svojom hrabrošću i mirotvornim posredovanjem.

Nema sumnje, i danas ima žena i muškaraca, ne samo svećenika i teologa, koji poput Katarine pišu pisma biskupima i papi, utječu se svećenicima i župnicima, hoće razgovarati, hoće pomoći Crkvi, javljaju se na razgovor. Znaju što je ljudska grešnost, slabost i grešnost svećenika i biskupa, ali ne odustaju od izgradnje Crkve, Kristove zajednice braće i sestara. Njih nije velik broj, i nailaze na zatvorenost i gluhoću odgovornih. Tako često sporo se događaju promjene na bolje. Malo je crkvenih poglavara i svećenika uopće sposobnih slušati. Uostalom, odgovorno slušanje je rijetkost. U bližoj povijesti ostaje, primjerice, tužna stranica papinstva da papa Pio XI. se oglušio, nije odgovorio na pismo karmelićanke Edith Stein, na molbu te odane kćeri Crkve (travanj, 1933.), da se javno oglasi o neljudskom i nekršćanskom ponašanju nacista u Njemačkoj prema Židovima, narodu iz kojega je Edith dolazila. To što se učinilo navodno indirektno njezinoj obitelji ili što se tvrdi da je Pia XI. njezino pismo inspiriralo da napiše encikliku protiv nacizma, godinama kasnije (Mit brennender Sorge, 1939.), ne opravdava ignoriranje osobnoga odgovora ovoj karmelićanki.

Nisu je mogli mirno gledati oni crkvenjaci koji su smatrali da se u Crkvi nema što mijenjati, a pogotovo da u Crkvi nema što bitno činiti žena. I sami dominikanci kojima je pripadala sumnjičili su je, pa se morala na vrhovnom kapitulu (1374.) pravdati o svojoj vjeri i crkvenosti.

Vratimo se Katarini. Nije ona brala samo uspjehe. Naprotiv. Imala je iskustva nemoći, neuspjeha, svoje unutarnje konflikte, a pogotovo vanjske. Prolazila je kroz nevolje. Njezini spisi, koje je većinom diktirala, svjedoče da je imala veliko povjerenje u Božju providnost (Dijalog s Božjom providnošću). Nisu je mogli mirno gledati oni crkvenjaci koji su smatrali da se u Crkvi nema što mijenjati, a pogotovo da u Crkvi nema što bitno činiti žena. I sami dominikanci kojima je pripadala sumnjičili su je, pa se morala na vrhovnom kapitulu (1374.) pravdati o svojoj vjeri i crkvenosti. Tom prilikom dodijeljen joj je i ispovjednik i «supervizor», Rajmund iz Capue, čini se po svemu otvoren i sam svet čovjek, koji će nam i ostaviti Katarinin životopis.

Fascinira ova žena, s Franjom Asiškim zaštitnica Italije, s Benediktom Nursijskim zaštitnica Evrope, koja je od nepismene postala naučiteljicom Crkve (1970.). Iza sebe je ostavila (diktirala!) mnogo pisama, molitve u kojima se očituje njezina brižnost za zajedničko dobro te njezina zaručnička mistika s Kristom, štovanje Kristove žrtve, posebno krvi Kristove, kao najuvjerljivijeg jamstva Božjega pomirenja s ljudima. Iz njezinih se spisa očituje i njezina strastvena ljubav prema Crkvi, grešnim ljudima u Crkvi, shvaćajući je majkom i učiteljicom, što je i sama postala. Ona je i kći svoga vremena jer se religiozni život, službe pape i biskupa, Crkva u njezinom vremenu drukčije shvaćali u odnosu prema (sekularnom!) društvu. Povrh svega, Katarina je djelotvornom ljubavlju prema bolesnima i siromašnima uzor nasljedovanja Isusa.

---

Fra Ivan Šarčević

---

*Naslovna slika: Pietro di Francesco, ‘Katarina daje odjeću siromahu – Krist u viđenju Katarini pokazuje odjeću urešenu dragim kamenjem’, 15. st. /Izvor: Wikipedia/

---