Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
XXXII. nedjelja kroz godinu | Vjera se ne može posuditi
U Isusovoj prispodobi sve su djevojke zaspale. Razlika nije u tome tko se umorio, nego tko je imao čime održati svjetlo kad je čekanje postalo dugo
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«
Najneobičnija pojedinost današnjega evanđelja gotovo uvijek promakne našoj pozornosti: svih deset djevojaka zaspalo je. I mudre i lude. Nijedna nije izdržala cijelu noć budna. A ipak, Isus na kraju kaže: „Bdijte!“ Očito budnost o kojoj govori nije odsutnost sna, ni život u neprekidnoj napetosti. Razlika među djevojkama nije u tome tko je bio umoran, nego u tome tko je imao ulja kada je nastala tama.
Svaka je imala svjetiljku. Svaka je došla na svadbu. Sve su znale koga čekaju. Izvana nije bilo velike razlike. Tek kad se oduljilo čekanje, pokazalo se što je bilo skriveno. Svjetiljka bez ulja može izgledati jednako kao i ona koja će gorjeti cijelu noć. Sve dok je ne treba upaliti. Neke se praznine u čovjeku ne vide za lijepa vremena. Otkriju se kada nastupe gubitak, nepravda, bolest ili strah.
Slična je opasnost i u našem vjerskom životu. Možemo sačuvati sve znakove pripadnosti, sve riječi, običaje i pobožne geste, a polako izgubiti ono zbog čega postoje. Možemo se pozivati na Krista, a postati ravnodušni prema čovjeku kojega je Krist stavio pred nas. I Crkva može imati uredne svjetiljke: ustanove, pravila, svečanosti, govore. Ali evanđelje pita nešto neugodnije: ima li u svemu tome još svjetla koje grije, oslobađa i vraća dostojanstvo?
Još je neugodniji odgovor mudrih djevojaka kada druge zatraže malo ulja: ne mogu ga podijeliti. Isus time ne opravdava sebičnost. Kruh, novac, vrijeme i sigurnost moramo dijeliti, posebno s onima kojima nedostaju. Ali postoji nešto što se ne može posuditi. Nitko ne može umjesto mene biti pošten, oprostiti uvredu, stati uz progonjenoga, priznati pogrešku ili izabrati istinu kada ona ima cijenu. Vjera se ne može posuditi. To vrijedi i za odgoj. Roditelji danas nerijetko, u želji da zaštite djecu od svake teškoće, preuzimaju na sebe i odgovornosti koje bi djeca morala postupno učiti preuzimati. Tako im, nehotice, više odmažu nego pomažu. Mogu im prenijeti vjerske običaje i vlastitim životom svjedočiti vjeru, ali ne mogu umjesto njih vjerovati. Mogu im pokazati put prema Bogu, ali ne mogu taj put prijeći umjesto njih.
Najveći problem ove prispodobe nije san nego odgađanje. Zaručnik kasni. U te dvije riječi stane mnogo ljudskih iskustava. Molimo, a bolesnik ne ozdravlja. Činimo dobro, a ne vidimo plodove. Molimo za mir, a ratovi se nastavljaju. Čekamo promjenu u ljudima koje volimo i umorimo se od čekanja. Vjera tada više nije svečana rečenica, nego pitanje: što nas drži kada Bog ne odgovara onako brzo i onako jasno kako bismo željeli?
Prvo čitanje govori o Mudrosti koja ne bježi od čovjeka. Ona dopušta da je pronađu oni koji je traže, štoviše, sama im dolazi ususret. Bog nije skriveni neprijatelj koji čeka da pogriješimo. Ne uživa u tome da zakasnimo. U toj slici Mudrosti već se nazire Zaručnik koji dolazi. Na nama nije da proizvedemo njegov dolazak, nego da ne ugušimo čežnju za njim. Zato psalam ne govori o savršenom čovjeku, nego o žednome: „Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj.“
Nikola Šop u pjesmi „Poziv dragom Isusu“ piše: „O Isuse, kako bih volio kada bi se udostojio da uđeš u moj stan. Gdje sasvim obične stvari na zidu vise. Gdje se u oknima rano gasi dan. Pričao bih ti, kako svjetiljku mutnu palim, da kratki ovaj dan produžim. Kako živim životom sasvim malim. I pun jeda, sa braćom svojom služim.“ Njegov Isus ne dolazi u besprijekorno uređenu dvoranu. Pozvan je u običan stan, među skromne stvari i ljude koji nose brige. To je možda najljepša slika pripravnosti: ne čekati da život postane savršen, nego otvoriti vrata Kristu upravo u životu koji imamo. Svjetiljka nije izložbeni predmet. Ona je tu da netko ne ostane u mraku.
Kada se napokon začuje povik da Zaručnik dolazi, on ne bi trebao zvučati kao prijetnja. Dolazak Zaručnika vijest je o radosti, o susretu kojemu se išlo ususret. Kršćanstvo nije umijeće paničnoga čekanja posljednje kazne. Ali ni nada nije jeftina utjeha kojom opravdavamo život bez odgovornosti. Čekati nekoga koga voliš znači već sada živjeti tako da ga možeš prepoznati. Onaj tko je cijeli život okretao glavu od drugih teško će odjednom naučiti gledati lice Drugoga.
Najteže su Isusove riječi s kraja prispodobe: „Ne poznam vas!“ To nisu riječi kojima mi smijemo zatvarati vrata drugima ili odlučivati tko će biti spašen. Ali ne smijemo ih ni ublažiti do neprepoznatljivosti. One otkrivaju mogućnost strašnoga promašaja: biti blizu svetinjama, a ostati daleko od Boga. Znati mnogo o vjeri, a nikada se ne dati promijeniti njome. Izgovarati ime Gospodnje, a ne prepoznati ga u čovjeku kojemu smo uskratili vrijeme, pravdu ili milosrđe.
U drugom čitanju Pavao govori o smrti. Ne zabranjuje kršćanima da tuguju. Niti od njih traži da se pred grobom ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. On samo odbija prihvatiti da je smrt posljednja riječ o onome koga volimo. Naša je nada u Kristu koji je prošao kroz smrt i uskrsnuo. Zato nas susret s vlastitom prolaznošću ne treba učiniti ravnodušnima prema zemlji i ljudima, nego još odgovornijima za vrijeme koje nam je darovano.
Antun Branko Šimić u svojoj „Opomeni“ piše: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ Malen nije čovjek koji nema moć, novac ili ugled. Malen postaje onaj tko je pristao živjeti ispod vlastitoga ljudskog dostojanstva. Tko je svoje srce sveo na strah za sebe, tko je prestao suosjećati, tko pred nepravdom šuti jer mu je tako sigurnije. Takav može imati mnogo svjetiljaka i mnogo razloga da bude zadovoljan sobom, a da mu život ostane bez svjetla.
Ne znamo kada će doći naš posljednji čas. Ali znamo tko danas čeka pred našim vratima. Čovjek s kojim godinama ne razgovaramo. Dijete koje nas pokušava nešto pitati dok gledamo u zaslon. Kolega kojega svi ponižavaju. Stranac čije nas stradanje više ne uznemiruje. U takvim se susretima ne pripremamo za neki drugi, važniji život. U njima se odlučuje što činimo s ovim jedinim životom koji nam je povjeren.
Zato Isusovo „Bdijte!“ nije poziv da prestanemo spavati, nego da prestanemo odgađati život. Ne možemo u posljednjem trenutku od nekoga posuditi godine ljubavi, istine i vjernosti koje smo odbili živjeti. Možemo danas doliti ulja: pomiriti se, zaštititi slabijega, priznati istinu, otvoriti vrata. Na kraju se možda nećemo pitati koliko smo dugo držali svjetiljku u ruci, nego je li uz njezino svjetlo itko mogao pronaći put.
Branko Jurić