Sv. Ivan, apostol i evanđelist | “Vidje i povjerova”

Budući da je svetkovina Božića druga najvažnija svetkovina kršćanstva, odavno se ustalio naziv o prvom, drugom i trećem danu Božića, odnosno o Božiću kao takvom, blagdanu sv. Stjepana Prvomučenika i blagdanu sv. Ivana, apostola i evanđeliste. Na treći dan Božića se, dakle, slavi blagdan svetog Ivana. Tko je Ivan i po čemu je zaslužio da ga se slavi u tako važno vrijeme?

Tko i što je Ivan?

Ivan je Isusov učenik, jedan od dvanaestorice Isusovih apostola, štoviše jedan od najvažnijih, Isusu najbližih učenika. S bratom Jakovom, nazivanim Starijim, odnosno Zebedejevim, čini prvi par braće od Isusa pozvanih na nasljedovanje: drugi par su Andrija i Šimun, od Isusa prozvan Petrom. U Evanđelju po Marku Ivan je predstavljen kao dio „povlaštene trojice“ (Petar, Jakov i Ivan) koje Isus vodi sa sobom da svjedoče događajima koji drugim učenicima ostaju skroviti, poput događaja preobraženja na Taboru, ozdravljenja Jairove kćeri ili molitve u Getsemaniju. Prema predaji Ivan je umro u Efezu, u dubokoj starosti i jedini je od apostola koji nije umro mučeničkom smrću. Tradicionalno mu se pripisuje autorstvo Evanđelja po Ivanu, Triju Ivanovih poslanica i Knjige Otkrivenja. Ukoliko ga se izjednači s misterioznim „učenikom kojeg je Isus ljubio“ iz Ivanovog evanđelja – što je među proučavateljima ovoga evanđelja odavno ne samo dovedeno u pitanje nego i posve odbačeno –, onda je Ivan i onaj koji je jedini ostao uz Isusa pod križem, odnosno onaj komu je Isus povjerio brigu za svoju majku Mariju (Iv 19), koji je među prvima svjedočio Isusovom praznom grobu (Iv 20) tj. Uskrslom na Tiberijadskom moru (Iv 21) itd.

Ivan se naziva i evanđelistom, odnosno piscem/autorom Evanđelja po Ivanu. Dok se autorstvo Triju Ivanovih poslanica i Knjige Otkrivenja odavno prestalo dovoditi u vezu s apostolom Ivanom, s autorstvom Evanđelja po Ivanu je bitno drukčije i ono se danas smatra jednim od najsloženijih pitanja u biblijskim znanostima. U najkraćem, radi se o dva gotovo posve suprotna stava: iz tradicionalne perspektive apostol Ivan je „ljubljeni učenik“ i autor Ivanovog evanđelja, a iz znanstvene tj. kritičke perspektive on to nikako ne može biti, između ostaloga i zbog toga što je Ivanovo evanđelje plod višestrukih redakcija i što je nastalo u vremenu kada apostol Ivan više nije mogao biti živ. U svakom slučaju, Ivan sin Zebedejev, ribar s Galilejskog jezera, zacijelo nije autor Ivanovog evanđelja u današnjem smislu autorstva, no ono jest nastalo na temelju takozvane Ivanove zajednice koja se oslanjala na svjedočanstvo Isusovog ljubljenog učenika, odnosno ono ima apostolsko podrijetlo.

Ljubljeni učenik vs Petar

Budući da se apostol Ivan, kako rekosmo, tradicionalno drži autorom Evanđelja po Ivanu i Isusovim ljubljenim učenikom, ne čudi da je kao evanđeoski odlomak današnjeg blagdana odabran upravo tekst iz Ivanovog evanđelja o dolasku ljubljenog učenika i Petra na Isusov (prazni) grob (Iv 20,1-8). Sam događaj, odnosno njegov evanđeoski opis, prilično je poznat te ćemo u nastavku istaknuti samo neke njegove elemente koje držimo posebno važnima.

Prvi svjedok Isusovog praznog groba nije nijedan od Isusovih učenika, nego Marija Magdalena. Ona će, važno je napomenuti, biti i prva svjedokinja Uskrsloga (Iv 20, 11-18). Ona je, dakle, rano ujutro, još za mraka, došla na Isusov grob i vidjela da je kamen s groba dignut (Iv 20,1). Ona se, dakle, ne samo nalazi pod Isusovim križem u trenutku kada su se gotovo svi njegovi najbliži razbježali (Iv 19,25) nego se od Isusa ne odvaja ni nakon što je umro, odnosno pokopan. Vidjevši da je „kamen s groba dignut“ i da – pretpostavlja se – Isusovo tijelo nije u grobu, Marija Magdalena odlazi, točnije trči „Šimunu Petru i drugom učeniku kojega je Isus ljubio“, dakle dvojici autoriteta u zajednici, i kaže im očekivano: da su (neki) uzeli Isusovo tijelo iz groba i negdje ga odnijeli. Na njezinu vijest Petar i ljubljeni učenik trče k grobu, no kako je ovaj potonji znatno mlađi pretječe prvoga i prvi stiže na grob. U grobu vidi povoje, ne i Isusove tijelo, no ne ulazi. Time pisac Ivanovog evanđelja želi reći da je on istina Isusov ljubljeni učenik, ali da itekako poštuje Petrov autoritet. Konačno stiže i Petar i, kao apostolski prvak preuzima odgovornost, i ulazi u grob: tamo ne vidi samo povoje nego i ubrus s Isusove glave, smotan tj. spremljen na jednome mjestu – kao nagovještaj da se ne radi ni o kakvoj krađi Isusovog tijela, nego o nečemu posve drugom i drukčijem. Tada u grob ulazi i drugi, ljubljeni učenik „i vidje i povjerova“ (Iv 20,8).

Što je vidio? Pretpostavlja se isto što i Petar, odnosno povoje i ubrus, no za razliku od Petra, za njega se kaže da je i povjerovao. Iako se već u sljedećem retku kaže da oni, Petar i ljubljeni učenik, još nisu bili upoznali Pisma, odnosno to da Isus treba ustati od mrtvih (Iv 20,9), ipak se ovim „i povjerova“ naslućuje vjera ljubljenog učenika u Isusovo uskrsnuće. On, dakle, nije samo vidio golu činjenicu, Isusov prazan grob, nego je uspio vidjeti nevidljivo, povjerovati da je Isus ustao od mrtvih.

Budući da se nalazimo u božićnom vremenu, ovo bi se iskustvo Isusovog ljubljenog učenika moglo primijeniti i na sljedeći način: jedno je vidjeti Isusa u jaslicama, a drugo – nažalost često gurnuto u stranu – povjerovati da se on rađa, nalazi u svoj djeci svijeta, štoviše u svim potrebnima. Jedno je redati figurice oko Isusa u jaslicama, a drugo ljude dovoditi do praga susreta s Isusom; jedno pjevati svim na zemlji mir, veselje, a drugo biti stvarni mirotvorci i ljudi istinskog veselja; jedno punim glasom pjevati gloria in excelsis Deo, a drugo ljudima ne zatvarati širinu neba nego im naviještati Boga, milosrdnog Oca svih ljudi; jedno biti zanesen božićnim blagdanskim duhom, a drugo pomagati drugima, napose rubnima, da barem za Božić osjete ne samo Božju nego i ljudsku blagost. U konačnici, Bog je i došao na zemlju da jedno i drugo budu stvarno jedno.

Stipo Kljajić