Zajedništvo života, vrednotâ i vjere

Mt 2,13-15.19-23: Kad mudraci otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah Sina svoga.
Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gospodnji javi u snu Josipu u Egiptu: »Ustani«, reče, »uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili.« On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku. Ali saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret – da se ispuni što je rečeno po prorocima: Zvat će se Nazarećanin.

Govoriti o obitelji danas nije baš jednostavna stvar. Zato što smo mi postali nejednostavni ljudi – puno kompliciramo, čak i ondje gdje to nije potrebno. A u obitelji to stvarno nije potrebno jer se radi o ljudskom zajedništvu koje je baš naše ljudsko, ono za koje smo sposobni, imamo mogućnosti i darove da ga ostvarimo i ostvarujemo u bezbroj varijacija. Obiteljsko zajedništvo uključuje nekoliko momenata koji su – čini mi se – uvijek bili važni i danas su važni. Koliko god se današnji svijet i uvjeti života mogli činiti složenima, ovi momenti nas podsjećaju na jednostavna polazišta, koja su uvijek potrebna i uvijek imaju snagu.

Prije svega obitelj je jedno zajedništvo života. Možda to zvuči preopćenito, ali nije nimalo nevažno s obzirom na naš kulturni kontekst. Živimo u vremenu osamljenih života, ispoliranih, izbrušenih sa svih strana, dotjeranih i uspješnih. Ali samih, sa sve dubljom osamom. Zajednički životni projekt predstavlja izlazak iz svojih granica i ograđenosti, iz svojih sigurnosti i krutih pravila, iz svoje zone ugodnosti. Zajedništvo života je dijeljenje života u kojem se otkriva – i na taj put otkrivanja valja se svjesno zaputiti – da se dijelovi nas, komadići našeg života nalaze kod naših bližnjih i da ih od njih dobivamo promijenjene, s novim nijansama, oplemenjene. To se može dogoditi samo ondje gdje izlazimo iz svoje sebičnosti i darujemo sebe, gdje naš život nije nedodirljivi konstrukt koji više sliči muzejskom eksponatu, već postaje baš poput razlomljenog kruha koji se daje za druge, za one koje volimo i za one koji nam dolaze na životni put.

Tu zajedništvo života nužno prelazi u zajedništvo vrednota. Osjetimo kako su nam važne iste stvari i te stvari nisu samo površni, zabavni, jeftini momenti života, nego nešto nosivo, lijepo, izazovno i dragocjeno istodobno. Vrednote koje nas ne zaustavljaju i ne okamenjuju, nego čine dinamičnim i neprestance novim, nadahnjuju za životnost, ne za krutost. Te vrednote se pokazuju ne u velikom planu, ne u nekom globalnom smislu, nego sasvim konkretno, blisko, životno. One su blizina i pomoć, one su solidarnost i utjeha, one su radost i darivanje, one su zalaganje i rad, one su zahvalnost… One su čudesna snaga malih gesta, malih stvari i čina za koje ne moramo imati mnogo, moći mnogo, znati mnogo. Dovoljno je otvoreno i čisto srce da se druge voli. A istovremeno to je ona arhimedovska točka koja pokreće svemir: kad u našem zajedništvu vrednota ljubav određuje život, onda je doista sve moguće. Onda nema straha, nema ubitačne računice, nema tjeskobne ukočenosti. Tu zajedništvo vrednota postaje zajednički hod pun sačekivanja, podizanja, nošenja, pun povjerenja i nade koja gleda naprijed.

Dolazimo do točke koja se redovito u crkvenom govoru stavlja odmah naprijed: zajedništvo vjere. Možda ona i jest naprijed, možda ona prožima i određuje svako djelovanje i ponašanje, ali ona je također put na koji se stalno izlazi, na kojem se raste i na kojem se uzrasta. Zajedništvo vjere u Boga koji ljude voli i poziva da i mi činimo tako. Zajedništvo vjere u Isusa koji je bio za druge, do kraja, potpuno, i nas poziva da se ne bojimo biti za svoje bližnje. Zajedništvo vjere u Božjeg Duha koji čini sve novo, i naša zajedništva otvara i proširuje do neslućene mjere, i čini ih mjestima koja služe životu, ne mrtvim slovima i stvarima. Zajedništvo vjere u snagu tolikih života, malih, jednostavnih života koji su bili svjetlo svijeta i sol zemlje, a nisu od toga pravili promociju. Zajedništvo vjere u novi svijet koji ne počinje revolucionarnim promjenama, nezamislivim pomacima, nego počinje davanjem prostora u svom srcu, u svom životu onima koji nas trebaju, onima koji su nam darovani, koje smo pozvani zaštititi i čuvati.

Možda sve ovo izgleda previše idealno i složeno, a zapravo možemo osjetiti  da je riječ o vrlo jednostavnim stvarima. Voljeti, prihvatiti, nositi jedni druge, biti zahvalni: to je ono za što nas je Bog stvorio, to je ono što nas je Isus poučio i ono na što nas Duh Sveti neprestance potiče. To je ono što susrećemo u svetoj obitelji vjere, nade i ljubavi. U svetoj obitelji jednostavna života jednog oca pravednika, jedne majke vjernice i jednog sina darovanog svima.

Miro Jelečević, polis.ba