Sv. Ignacije Lojolski: Duhovnost prošnje

Nije lako umjetnički dočarati svece. Tradicionalno ih se prikazuje u pobožnom zanosu, u rukama nose neki simbolički važan predmet, a pogled im je uprt prema nebesima. Moderniji prikazi rijetko uspijevaju, ljudi ih teško prihvaćaju, žale se da ih ne potiču na pobožnost. Ipak, u bazilici Santa Maria del Mar u Barceloni nalazi se jedan uspješan moderni kip sveca. To je sveti Ignacije Lojolski, koji ondje na prvu baš i ne izgleda kao osnivač velikoga crkvenog reda. Sjedi u kutu, bosonog, jednostavno odjeven, ispruženih ruku. Nalik prosjaku. Upravo je na tom mjestu, između 1524. i 1526., Ignacije doista prosio kako bi mogao nastaviti školovanje i svoj put traženja Boga.

I sama se bazilika Santa Maria del Mar uklapa u taj prikaz. Podignuta je u 14. stoljeću trudom običnih ljudi, lučkih radnika i stanovnika četvrti Ribera. Za razliku od obližnje katedrale građene pod pokroviteljstvom krune, biskupa i plemstva, ova se crkva neslužbeno naziva „katedralom naroda“ ili „katedralom mora“. Ostala je obilježena nečim što povezuje veličinu i jednostavnost. Monumentalna je, a ipak ogoljena od pretjeranog ukrašavanja. Kao da prostor u isto vrijeme uzdiže pogled prema visini i podsjeća čovjeka na vlastitu krhkost. Nije slučajno da je upravo ondje Ignacije prosio i tako ostavio trag svoje ranjivosti i ovisnosti o drugima.

Spomenuti kip, postavljen 2016., stoljećima nakon njegove smrti, Ignacija ne prikazuje niti kao mistika velikih objava ni kao čovjeka snažne volje. Prikazan je kao onaj koji prima. Gotovo u obliku velike posude. Simbolika je izvrsno pogođena, jer je on zaista bio veliki primatelj, tražeći u svakoj sitnici Božju prisutnost, koju bi onda minuciozno razlučivao i iznova promišljao.

Utemeljenje takvog stava Ignacije daje u završnoj kontemplaciji Duhovnih vježbi, Contemplatio ad amorem. Ondje poziva čovjeka da promatra kako Bog prebiva i djeluje u svemu stvorenome: u materiji, u biljkama, životinjama, ljudima, u samom tijeku života. Bog nije udaljeni promatrač svijeta nego onaj koji „djeluje i čini za mene u svim stvorenjima koja su na licu zemlje, to jest vlada se kao kakav radnik“. Ključna duhovna sposobnost koju čovjek mora razviti je uočavati tu Božju prisutnost i surađivati s Bogom koji je već na djelu.

Ignacije zato razvija metode za detaljnije uočavanje stvarnosti. To su ponavljanje važnih molitvi, primjena pet osjetila u razmatranjima, te povrh svega famozni ispit savjesti. Sve mu to pomaže usporiti i ne dopustiti da promakne ono važno što Bog kroz stvarnost želi komunicirati. S druge strane, ne dopušta si sporost u djelovanju: puno stvara, piše, planira, upravlja… „Radi kao da sve ovisi o tebi, ali moli kao da sve ovisi o Bogu“, jedna je od njegovih poznatih izreka.

Ignacijevo „tražiti i nalaziti Boga u svemu“ nije površni optimizam, a još manje duhovni hedonizam u kojem čovjek samo nalazi ugodne tragove svetoga oko sebe. To je duboko povjerenje u Boga koji je na djelu, duhovnost koja pretpostavlja oči očišćene za gledanje i srce koje polako uči prepoznavati Božje djelovanje i ondje gdje ga na prvi pogled nema. Imati oči, uši i ruke otvorene znači ne dopustiti da život prolazi pored mene, već se učiniti živim akterom kraljevstva nebeskog.

Da bi bio sposoban primati Božje darove, i uopće ih prepoznavati kao takve, čovjek se prije svega mora učiniti nenavezanim, ili, kako bi rekao Ignacije, indiferentnim. To je preduvjet svakog razlučivanja i temelj duhovnog života. Prosjak je po definiciji indiferentan jer nije u stanju postavljati uvjete i zahtjeve. Ignacije je zato od mladih isusovaca tražio da obave tzv. pelegrinaciju, tj. hodočašće u prošnji, kako bi se oslobodili od svake nadmenosti i taštine. Put prema Bogu, naime, ne počinje snagom, nego raspoloživošću. Svetost nije prije svega sposobnost da mnogo damo Bogu, nego spremnost da dopustimo Bogu da djeluje u nama i onda po nama.

Stanko Perica