www.polis.ba

Smrt: osobno i svima zajedničko razmišljanje

Bez smrti, život bi bio neprekinuti i kontinuirani tok, bez smjera, bez cilja. Kako bismo dali vrijednost jednom danu, jednoj ljubavi, jednoj riječi, da nemamo svijest da je vrijeme ograničeno?

Govor o smrti nikada nije jednostavan. Nije jednostavan onima koji pišu, onima koji čitaju, a posebno onima koji doživljavaju njezinu neposrednost. Ipak, smrt je ono što više od svega definira život. Kao slikar koji crta okvir slike kako bi dao oblik njenom sadržaju, smrt je neizbježni okvir unutar kojeg se odvija naš život.

Nije slučajno da su kulture, religije i filozofije svih vremena posvetile duboko razmišljanje ovoj neizbježnoj tajni. Smrt je jedini događaj koji povezuje sve ljude, bez obzira na rasu, vjeru, društvenu klasu ili povijesno razdoblje. Ipak, koliko god univerzalna bila, ona ostaje najintimnije i najosobnije iskustvo koje možemo zamisliti. Nitko ne može umrijeti umjesto nas, kao što nitko ne može živjeti naš život umjesto nas.

Kada razmišljam o smrti, pada mi na pamet jedan temeljni pojam: Smrt je posljednja granica, ali i horizont koji daje smisao svemu što činimo. Bez smrti, život bi bio neprekinuti i kontinuirani tok, bez smjera, bez cilja. Kako bismo dali vrijednost jednom danu, jednoj ljubavi, jednoj riječi, da nemamo svijest da je vrijeme ograničeno? Njemački filozof Martin Heidegger govorio je za smrt kao da je “mogućnost nemogućnosti”: neizbježna u svojoj stvarnosti, ali nedostižna u svojoj suštini. Smrt nije samo nešto što se događa na kraju života; ona je stalna prisutnost, poziv koji nas poziva da živimo autentično.

Međutim, suvremeno društvo čini se da je stavilo smrt po strani. Smrt se uklanja, skriva, egzorcizira. U prošlim vjekovima smrt je bila sastavni dio svakodnevnog života. Umiralo se u kući, okruženi voljenima, a pogrebni obredi bili su zajednički trenutci refleksije i razgovora. Danas je smrt izmještena u bolnice, domove za starije, mjesta gdje je možemo držati izvan pogleda. Postala je tabu, nešto o čemu je bolje ne govoriti kako bismo očuvali svoju mirnoću.

Međutim, ovo uklanjanje smrti ima vrlo visoku cijenu. Oduzimajući nam svijest o smrti, gubimo i dio života. Psihoterapija nas uči da ono što potisnemo ne nestaje, već se manifestira u drugim oblicima, često patološkim. Naše društvo, opsjednuto mladošću i blagostanjem, pokazuje dubok strah od smrti kroz opsesivno traženje vječne ljepote, vječnog zdravlja, vječne sreće. No, to nije ništa drugo nego uzaludan pokušaj da pobjegnemo od onoga što je neizbježno.

Kada razmišljam o smrti, pitam se kako možemo naučiti živjeti s ovom neizbježnom prisutnošću? Kako je možemo pretvoriti iz neprijatelja u suputnika na putovanju? Odgovor, vjerujem, leži u promjeni perspektive. Ne trebamo gledati na smrt kao na kraj, već kao na transformaciju. U mnogim duhovnim tradicijama smrt nije prestanak postojanja, već prijelaz u novi oblik života. Čak i ako ne dijelimo ova uvjerenja, možemo prepoznati da je smrt, u svojoj ograničavajućoj prirodi, također poziv na život u potpunosti.

Živjeti potpuno znači prihvatiti našu konačnost, prepoznati da je svaki trenutak jedinstven i neponovljiv. To znači prihvaćanje ranjivosti, krhkosti, prolazne ljepote života. To znači, prije svega, naučiti pustiti stvari. Smrt nije samo kraj biološkog života; ona je i simbol svih malih rastanaka koje moramo proći tijekom našeg postojanja. Svaka promjena, svaki gubitak, svaki prijelaz je mala smrt. I, baš kao i konačna smrt, te male smrti nas nečemu važnom podučavaju: vrijednosti prolaznosti.

Ne možemo kontrolirati smrt, kao što ne možemo kontrolirati mnoge druge stvari u životu. Ali možemo odabrati kako ćemo odgovoriti na njezinu prisutnost. Možemo je živjeti sa strahom, pokušavajući je izbjeći po svaku cijenu, ili je možemo prihvatiti kao dio velike tajne života. Osobno, vjerujem da je drugi put onaj koji nam omogućuje da živimo s većom smirenošću i autentičnošću.

Na kraju, smrt je tema koja nas duboko ispituje, koja nas suočava s najvažnijim pitanjima: Tko smo? Koji je smisao našeg života? Kako želimo provesti svoj život? Ne postoje konačni odgovori na ova pitanja, ali samo postavljanje tih pitanja već je čin velike ljudskosti.

Možda, dakle, smrt nije neprijatelj kakvim je obično smatramo. Možda je ona samo ogledalo koje nam odražava najdublju istinu o našoj prirodi: Mi smo konačna bića, ali upravo zbog toga sposobni za beskonačnost. I to je, na kraju, prava čudesnost života.


Autor: Umberto Galimberti; izvor: autorov Facebook profil; prijevod: Polis.ba