Małgorzata Borkowska: Bila sam Bileamova magarica

„Redovnice su stoljećima slušale predike, predavanja i sve vrste propovijedanja, no, to su uvijek radile kao glupe tegleće životinje: štogod im se govorilo, morale su to odobravati. Bilo je izuzetaka, ali vrlo malo! Stav prosječnog propovjednika bio je da je on najpametniji u svakom pitanju i u svakoj prilici; redovnice su naučile to prihvaćati, najprije zato što im je trebao svećenik da slavi s njima misu te su bile prisiljene prihvatiti njegove uvjete, a kasnije jednostavno zbog tradicije ili navike. To je bio oblik poniznosti koji se od njih očekivao. Rezultat je bio (i jest) da osobe s pola stoljeća iskustva u molitvenom životu odano slušaju apsurdne stvari koje propovijedaju momčići koji – nakon što su prelistali jedan Tanquereyov [Adolphe Tanquerey (1854-1932) bio je francuski katolički svećenik i teolog] svezak na teologiji, a zatim ga zaboravili nakon što su položili ispit – vjeruju da su u potpunosti kvalificirani da podučavaju ove starije žene; a također smatraju da te starije gospođe nikada nisu čule iste stvari od drugih….“

To sam napisala nakon pedeset godina redovničkog života, odlučivši da mi je toga dosta i da je potrebno reći istinu misnicima/propovjednicima, odnosno da su redovnice koje ih slušaju sposobne same misliti.  I da se ne slažu uvijek sa svime.

Nastavila sam navoditi primjere (mnogi od njih su komični) o temama kao što su: stav svećenika prema redovnicama; njihovo ignoriranje same suštine redovničkoga života; njihove bizarne inovacije u liturgiji; njihova sklonost da izbjegavaju sve ono što je zaista važno, primjerice, teološke argumente, govoreći o nebitnim pitanjima; njihovo odbacivanje intelekta i građenje molitve na emocijama; njihovo zanemarivanje temeljnih pravila duhovnoga rasta; i na kraju, neke očite teološke pogreške prikupljene u mnogim predikama. Znala sam, naravno, da bi rezultat mogao biti iznenađenje slično onome Bileamovom, kad je njegova magarica, ne samo počela govoriti, već je – strašno! – imala hrabrosti da se pokaže mudrijom od njega!

I to je svakako bio šok za mnoge, pogotovo zbog toga što su te stranice izazvale smijeh; no, nisam dobila po leđima. Neki su čitatelji mislili da je moje spasenje u opasnosti nakon što sam napisala takvu knjigu; ali većina njih je svoje ogorčenje zadržala za sebe. Mnogi su svećenici, međutim, rekli da ih je to potaknulo da bolje pripreme propovijedi, te da su i oni mislili da nešto nije u redu u pogledu spomenutih tema, ali da to ne mogu izgovoriti riječima. U svakom slučaju, sa 78 godina sam postala propovjednica, pozivaju me da držim predavanja i duhovne vježbe.

Želim pojasniti jednu stvar: pripadam vrlo drevnom redovničkom redu koji je, po mome mišljenju, pozvan da preispituje, spominje i podsjeća druge na najvažnije i vječne istine, više nego na današnje probleme koji se stalno mijenjaju.

Činjenica je da ćudoređe (koje je alat za rješavanje problema) ne treba promatrati kao stvar koja sama lebdi u zraku; ili nastaje iz teološke istine koja joj daje stabilnost, ili koju odnese svaki vjetar koji zapuše. U svakodnevnom životu, međutim, mnogo je lakše govoriti (i propovijedati) o politici ili „gorućim temama“ dana ili o onima koje se dopadljivo nazivaju „egzistencijalni problemi“ (čitaj: kako se spasiti čineći svoju volju umjesto volju Božju), nego o Bogu i njegovoj istini. Mnogi od onih koji slušaju žele čuti samo ove sporedne stvari; čovjek bi pomislio da su propovjednici tu da ih nauče nečemu boljem, ali mnogi to ne čine.

To je, dakle, vrsta svjedočenja ili evangelizacije kojoj se trenutno posvećujem: pokazati ovoj zauzetoj i zabrinutoj gospodi s kleričkim kolarom da sve stvoreno, svemir, ima smisla samo kad se istražuje na temelju biblijskih tekstova, kada se promatra odozgo, a ne iz podruma. I na taj način podrum može postati samo bolje mjesto. – Želiš li predavati teologiju svećenicima, zar ne, magarice? – Pa ne baš: podsjećam ih da teologija postoji. Previše njih čeka samo da položi ispite i onda je u potpunosti zaboravljaju, usredotočujući se na „egzistencijalna pitanja“. Tako ostaju bez ključa za te probleme i za njihov molitveni život. Molitva je kontakt, ljubavni kontakt, i kako može postojati ljubav ondje gdje ne postoji želja da se upozna i razumije što je više moguće Voljenoga? Ne može se sve prepustiti jednostavnim prolaznim emocijama.

Hasidi pripovijedaju priču o nećaku poznatoga rabina koji se igrao skrivača s prijateljem. No, taj je prijatelj, ne mogavši ga pronaći, otišao od njega. Dječak dolazi rabinu žaleći se: „Djede, ja sam se sakrio, a on me ne želi tražiti!“ „Barem si u dobrom društvu“, odgovori rabin: „Bog također kaže: ‘Ja se skrivam, a oni me ne žele tražiti!’“ Ova magarica, dakle, pokušava pokazati nekim ljudima da je dobro probuditi tražitelja koji spava u njihovoj duši. Mnogi to zaista žele. Željno slušaju temeljne istine svakog postojanja: Sveto Trojstvo, Kristovo utjelovljenje … i njihove implikacije za naš svakodnevni život.

Je li to dobro za Crkvu, za svijet ili za žene, ostaje da se vidi.

* * * * *

Tko je Małgorzata Borkowska?

U benediktinskom samostanu u Żarnowiecu u Pomorju (Pomeranija), Poljska, živi redovnica, ​​rođena 1939., filozofkinja, filologinja, teologinja i spisateljica. Nakon više od pola stoljeća redovničkog života, u svojoj knjizi pod naslovom „Bileamova magarica“ [Oślica Balaama. Apel do duchownych panów, Kraków 2018.], redovnica Małgorzata ističe, oštrim humorom, arogantnost, neznanje i nesposobnost jednog svećeničkog sloja koji ustrajava odnositi se prema redovnicama superiorno, umišljeno, a ponekad čak i s prezirom. One, sa svoje strane, nakon što su pasivno slušale predike „kao glupe tegleće životinje“, traže sada vrijednost svoga svjedočanstva i svoju aktivnu i inovativnu ulogu kao teologinje i duhovni vodiči. (Francesca Bugliani Knox ed Elena Buia Rutt)

---

Članak je najprije objavljen u talijanskom listu Donne Chiesa Mondo (veljača 2020.), a na polis ga prenosimo iz vatikanskoga L’Osservatore Romano od 30. travnja 2022.

---

S talijanskoga preveo: Predrag Mijić

---