Svetac čudesa ili čudo svetosti?

U hagiografskoj tradiciji i katoličkoj pobožnosti, može se povući linija koja razdvaja dvije vrste svetaca: s jedne strane su sveci koji se štuju osobito zbog čudesa koja su za života učinili „svojim“ vjernicima i nastavljaju i dalje zagovarati svoje pobožnike; s druge strane nalazimo svece koji se štuju ne toliko zbog čudesnih djela koja su činili, nego zbog vrste svetosti koju su oživotvorili, koji se štuju dakle, ne toliko zbog onoga što su učinili, već zbog onoga što su bili.

Ta podjela je evidentno shematska i ne smije se razumjeti previše doslovno, jer u stvarnosti se nikada ne pojavljuje u čistom obliku, nego uvijek s tisuću nijansi.

Pobožnost Sv. Anti Padovanskom, nedvojbeno jednom od najpopularnijih svetaca Crkve, kojem se pripisuju mnoga čudesa i kojem se i danas utječu milijuni vjernika u raznovrsnim nevoljama, može se izdvojiti kao emblematični primjer prvog tipa svetosti. Sv. Franjo Asiški je, međutim, primjer drugog tipa svetosti, čovjek koga štuju vjernici, ali poštuju i slijede ljudi različitih svjetonazora, prije sve zbog njegova izuzetnog života. Sveci prvog tipa često imaju svoja glasila u kojima se mjesečno ili godišnje objavljuje popis posljednjih čudesnih ozdravljenja ili drugih milosti koja su se dogodila po njihovom zagovoru, dok kod Sv. Franje ne događa se ništa slično.

Franjo Asiški blista na crkvenom nebu kao zvijezda od najveće važnosti, iako se o njemu ne šire vijesti o čudesnim događajima i ozdravljenjima, nego se sam njegov život vjerniku čini kao jedno, skoro, neponovljivo čudo.

I sama franjevačka hagiografija, još od prvih desetljeća nakon Franjine smrti, ne pribjegava lakom mirakulizmu u pripovijedanju njegova života. Čudesa o kojima se čita u prvim biografijama, kakva god bila njihova povijesna vjerodostojnost, čine se skoro kao neki dodatak naraciji o bitnim događajima koji su obilježili Franjin život. Mogli bi se i preskočiti, bez velikog narušavanja figure sveca iz Asiza. To poglavito znači da je i za suvremenike čudo Franjina života bilo važnije od njegovih čudesnih djela. Kada se i govori o takvim čudesnim djelima u starim biografijama, ona su uglavnom odnose na njegov život i njegove kreposti.

Oko Franje Asiškog, nije se očito formirala atmosfera čudesnog očekivanja, koja se, po tradiciji, stvorila oko nekih drugih svetaca. Da je najveće čudo Sv. Franje bio sam njegov život, vidi se i iz činjenice da je on bio jedan od onih izuzetnih protagonista koji nisu samo „prošli kroz povijest“, nego su i oblikovali povijest, odredili joj pravac svojom nazočnošću, ali kojima se nije samo povijest bavila, nego i legenda. Kada se jedan čovjek u tolikoj mjeri približi neizrecivom, onda njegov život neizbježno prelazi u legendu, u izvornom i etimološkom značenju riječi, kao „ono što je za čitanje“, ali doživljava neizbježno tumačenje i „legendarno“ preuveličavanje, u kolokvijalnom značenju riječi.

Većina svetačkih biografija poučnog karaktera slijede sličan narativni model koji se prilagođava već konstruiranom standardu: plemenito porijeklo, djetinjstvo sa znakovima preranog sazrijevanja i buduće i predodređene svetosti, preuranjena sklonost molitvi i kontemplaciji, ili ako se radi o sveticama, sklonost djevičanstvu, sve su ovo bili vrlo često ponavljani modeli. Ima i onih biografija koje prekidaju s tom tradicijom i oblikuju novi narativni model, a u ovu grupu spadaju i biografije Sv. Franje. Život Sv. Franje, kod prvih biografa ili i kod suvremenih povjesničara, bio je uvijek izvan konvencionalnih shema. Figura ovog izuzetnog čovjeka imala je od početka snažan utjecaj, koji je omogućavao napuštanje konvencionalnih modela i nametanje novih, vlastitih narativnih shema.

Franjini suvremenici smatrali su njegov život ponavljanjem ili ponazočenjem  života Isusa Krista. Franjo je smatran drugim Kristom (alter Christus), njegovi suvremenici i prvi biografi smatrali su njegov život čudom obnovljene Kristove nazočnosti u svijetu

Dominantna narativna shema života Sv. Franje je evanđeoska, po uzoru na život Isusa Krista. Franjini suvremenici smatrali su njegov život ponavljanjem ili ponazočenjem  života Isusa Krista. Franjo je smatran drugim Kristom (alter Christus), njegovi suvremenici i prvi biografi smatrali su njegov život čudom obnovljene Kristove nazočnosti u svijetu.

Franjo Asiški je bio savršeni nasljedovatelj Kristov i s povijesne točke gledišta. Možda više od bilo kojeg sveca, on predstavlja, kao i Isus, povijesni problem po sebi, jer je „rekonstrukcija“ njegova života usko vezana uz tumačenje njegova djela, znači, uz razumijevanje događaja i biti ranog franjevaštva.

Franjin život je neodvojiv od povijesti prvih desetljeća Franjevačkog reda, jer i u životu utemeljitelja, osim u njegovim spisima, različite struje fratara su tražile utemeljenje i opravdanje ideala svoje duhovnosti. Franjevačka povijest reflektira sukob ideala prvih generacija franjevaca. U pedesetak godina između Franjine smrti (1226.) i smrti Sv. Bonaventure (1274.) nastaje bar desetak važnih biografija, a zanimanje povjesničara za njegov život nije nikada prestalo, tako bi vrlo teško bilo prebrojiti studije koje su o Sv. Franji nastale, što ga čini neusporedivim fenomenom u povijesti Crkve.

Tajnovitost osobe i duhovnog iskustva Sv. Franje nije novost našega vremena, ona se takvom, očito, činila i njegovim suvremenicima, čak i njegovim prvim drugovima. Susresti i upoznati autentičnog Sv. Franju, bila je i ostaje prvorazredna duhovna avantura. Za upoznavanje Franje Asiškog je  neophodno proučavanje pisanih izvora, a tu se nude uglavnom dva puta. Prvi je proučavanje starih biografija, kronika i svjedočanstava, koji opisuju Franju i prvobitno franjevačko bratstvo s mnoštvom detalja i boja, kao ni jednog sveca prije njega. Drugi put, koji je dugo bio zapostavljen a danas se smatra ponovno važnim, jest proučavanje Franjinih spisa.

U čitavom korpusu franjevačkih izvora, Franjini spisi zauzimaju posebno mjesto, jer nam omogućuju da na neki način čujemo glas samog Sv. Franje. Spisi sadrže često njegove autentične riječi, izraze, i stoga su dragocjeni svjedok Franjina mišljenja, naučavanja i duhovnog i kulturnog ambijenta. Iako su Franjini spisi  nedvojbeno ključni za ispravno razumijevanje njegove osobnosti i duhovnog iskustva, ne treba zanemariti ni druge izvore koji nam daju dragocjene informacije o Franjinom životu i djelu: to su prije svega različite biografije, kronike i  svjedočenja. Iz samih spisa ne može se rekonstruirati životopis Sv. Franje, oni su prije neka vrsta  „poeme“ čovjeka zaljubljenog u Boga.

Kao što je nemoguće razumjeti Franju bez razmatranja njegovih spisa, isto je tako nemoguće ispravno vrednovati svaki pojedini spis bez poznavanja drugih izvora. Pod franjevačkim izvorima podrazumijevamo važnija svjedočanstva o životu i djelu Sv. Franje i zajednice koju je osnovao a koja su nastala u prvom stoljeću franjevačkog postojanja. Neki od ovih izvora potječu od Franjinih prvih drugova, neki od druge ili treće generacije fratara, a neki od ljudi koji nisu pripadali franjevačkom pokretu, ali su se zanimali za religiozna događanja svoga vremena, i na taj način nam ostavili dragocjeno svjedočanstvo o franjevačkom pokretu “viđenom izvana”.

Ovo temeljno razlikovanje na spise i biografije, plod je franjevačkog studija posljednjih desetljeća, koji su se u posljednje vrijeme priklonili više analizi i studiju spisa u odnosu na biografije. Ova tendencija je vidljiva i u povijesnom sektoru, posebno s naglašavanjem vrijednosti Oporuke  za ispravno rekonstruiranje Franjina života, ili o dragocjenim informacijama koje se mogu dobiti iz Nepotvrđenog pravila za poznavanje ranog franjevačkog bratstva.

Franjin život, kao istinsko čudo svetosti, trajno ostaje nepresušan izvor za sve franjevce, koji ga zato nazivaju forma minorum (Uzor Manje braće), ali i za nepregledno mnoštvo ljudi različitih uvjerenja. Za sve njih Franjo Asiški je utjelovio jedan put svetosti, a svetost je prisutna u svim konfesijama, ona ujedinjuje bez obzira na konfesionalne barijere

Svim ovim biografskim izvorima treba pristupiti kritički, što je do sada i učinjeno. Svaki od ovih izvora pozorno je proučen u svojoj povijesnoj, teološkoj i duhovnoj vrijednosti, sa sve efikasnijim sredstvima koja su danas na raspolaganju.

Na ovoj povijesnoj razini proučavanja franjevačkih izvora, prikupljena je enormna količina materijala, jer Franjo Asiški je jedna od najintrigantnijih povijesnih figura koja ne prestaje pobuđivati zanimanje. Postoji i Međunarodno društvo za franjevačke studije, koje svake godine organizira simpozije s franjevačkom problematikom. Tu su naravno i sveučilišta i fakulteti pojedinih franjevačkih obitelji koje se sustavno bave franjevačkim studijama: Papinsko Sveučilište Antonianum i Povijesni kapucinski institut, kao i Koledž Sv. Izidora (nasljednik Koledža Sv. Bonaventure u Grottaferati) u Rimu. Sve ove prestižne institucije objavljuju svake godine nove doprinose poznavanju ove tematike, kao naravno i druge znanstvene institucije u svijetu koje nisu nužno vezane uz Katoličku Crkvu.

I najpovršniji čitatelj prvih franjevačkih dokumenata ne može ne ostati impresioniran jednom činjenicom: život Sv. Franje doživljen je kao obnovljena Kristova prisutnost u svijetu. Sam Dante Alighieri, za kojeg povjesničari tvrde kako nije bio sklon lakom entuzijazmu, govori o Franji Asiškom kao o „suncu koje se rađa na Istoku svijeta“, a slika sunca u drevnoj kršćanskoj tradiciji vezivala se samo za Isusa Krista.

Franjin život, kao istinsko čudo svetosti, trajno ostaje nepresušan izvor za sve franjevce, koji ga zato nazivaju forma minorum (Uzor Manje braće), ali i za nepregledno mnoštvo ljudi različitih uvjerenja. Za sve njih Franjo Asiški je utjelovio jedan put svetosti, a svetost je prisutna u svim konfesijama, ona ujedinjuje bez obzira na konfesionalne barijere. Pred svetošću se postaje svjesni da zidovi koje su oholi ljudi podigli ne sežu do nebesa.

---

 Marinko Pejić, polis.ba

---