Polisov retrovizor: Zlo u nama i izvan nas

6. ožujak: Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni

U rodnoj kući Ive Andrića, u prostoriji nazvanoj Ex-ponto, predstavljena je knjiga Naide Kovačević Vino i vinogradi u srednjovjekovnoj Bosni.

Zanimljivo je bilo čuti informacije o količini vina koje se proizvodilo te o sredinama gdje je bila većina vinograda. Proizvodnja vina u Bosni bila je zastupljena gotovo kao i u Hercegovini, posebno u širem zeničkom, konjičkom, travničkom, ramskom području…

Ali kroz proizvodnju i trgovinu vinom u tom periodu, saznajemo i puno više o društvenom, gospodarskom i političkom životu toga vremena.

Na ušću rijeke Neretve, posebno važno trgovačko mjesto bio je grad Drijev, tu se vino kupovalo i prodavalo. Osim za piće, korišteno je u kuhinji, vjerskim ritualima, medicini… Dolaskom osmanske vlasti, uzgoj vinove loze zadržava se još prilično dugo, ali će proizvodnja vina postupno slabiti i nestajati, jer su nove vlasti imale drukčiji odnos prema ovom alkoholnom piću.

7. ožujak: Problem je u malom čovjeku

U poslijeratnoj BiH mali čovjek je ratne strahote najčešće objašnjavao nevjericom: “Šta nam uradiše? U šta nas uvališe? Da je se pitalo obične ljude, ovo se nikada ne bi dogodilo.” Gotovo svaki multi-kulti susret se svodio na ovo. Sigurno je postojao veliki broj onih koji su se zgražali nad apsurdom i besmislom svega zla, ali činjenica da se većina nikada nije distancirala od politika koje su generirale to zlo i da sada tu klimu održava, dovodi nas do zaključka da je glavni problem u “bazi”.

I kada se taj mali čovjek zgraža nad svim zlom nacionalizma, predvodnici istog tog nacionalizma znaju da mogu računati na njega. Dovoljno je malo potpaliti tenzije, i svatko se vraća u svoj tabor. Priče o humanizmu, univerzalnim vrijednostima, svjetskom bratstvu, djeci jednog Boga više nikome nisu zanimljive. Preostali ljudi i mediji koji u to vjeruju su na margini, mali čovjek se hrani onim što se kuha u nacionalističkim kuhinjama i služi preko njihovih medija. Ondje su energija i strast!

Ruska agresija u Ukrajini još je jedna prilika da se nacionalizmi, mali nacionalisti, ugrade u međunarodne, velike priče nadajući se da će time trijumfirati nad svojim domaćim protivnicima.

8. ožujak: Strani vojnici i naša smrtna agonija

Europske vojne snage (EUFOR Althea), koje su jamac mira u našoj državi, povećale su broj svojih vojnika za pet stotina. Nakon dolaska u glavni grad Sarajevo, odlučeno je da većinom budu raspoređeni po kasarnama u Republici Srpskoj, ponajviše u Bijeljini i Prijedoru. A u svojim kolima će se vozati po svim bh. gradovima i selima, prisutnost će im biti vidljiva. Prema saopćenju njihovih nadređenih, trenutno nema opasnosti od rata, ali preventivne mjere su dobro došle, jer se ne zna kakve sve posljedice po ovaj dio Balkana može imati sukob u Ukrajini i možebitni ruski ekspanzionistički planovi.

Povećana prisutnost većeg broja stranih vojnika, ponovno nas je podsjetila na jedan veći problem: mi, kao bh. društvo u cjelini, za gotovo tri desetljeća nismo bili su stanju izgraditi mir. A društvo koje prođe kroz građanski rat, do mira dolazi kroz jedan složeni proces pomirenja. Na početku toga procesa trebala je stajati odlučnost u odbacivanju ideologija i protagonista koji su zaslužni za sukobe. Međutim, i ideologije i protagonisti su preživjeli i danas nemaju gotovo nikakvu humanističku alternativu, a neki kojih više nema među živima, postali su mit.

Pokajanje, suočenje s istinom, prihvaćanje posve novih paradigmi, “pretvaranje” neprijatelja u bližnjega…, sve je to trebao biti put koji vodi do mira i ambijenta u kojem je moguć normalan život. Taj proces nikada neće imati alternativu, morat će ga se prijeći ukoliko se doista misli o životu. Ono što danas imamo jest vjera u ideologiju, a vjera u ideologiju je ustvari vjera u smrt, vjera u nemogućnost ljudskog života, traženje zaklona u iluziji. Ideologija je odustajanje od ljudskosti, a odustajanje od ljudskosti je smrt.

Društvo nam se nalazi u agoniji umiranja, a nove trupe EUFOR-a su tu da nas na to podsjete.

9. ožujak: Masovna grobnica u Mariupolju

Ruska agresija na Ukrajinu svakim danom poprima strašnije razmjere. Slike i priče o ljudskim sudbinama blokiraju um i proizvode neku vrstu paralizirajuće nevjerice. Snažno pogađa osjećaj bespomoćnosti pred neizmjernom ljudskom patnjom, patnjom koju stvaraju ljudi jedni drugima.

Tešku sudbinu ovih dana proživljavaju stanovnici grada Mariupolja, ukrajinskog grada u blizini Azovskog mora. Opsada grada podsjeća na ratno Sarajevo ili Vukovar, s jedinom razlikom što Rusi imaju ubojitije oružje i mogu u kraćem roku grad potpuno sravniti. U tom zvjerskom pohodu, tisuće nedužnih ljudi već su izgubili život. Gradske mrtvačnice ne mogu sahraniti sva tijela. U blizini grada iskopana je masovna grobnica u koju se ubacuju tijela ubijenih građana Mariupolja. Nevini ljudi, među njima mnogi mladići, djevojke i djeca, tako završavaju svoj život. Je li se moguće pomiriti s mišlju da je, uništivši ih, zlo doista trijumfiralo?

Jürgen Moltmann, protestantski teolog sada već u poznim godinama, pripovijedao je svoja iskustva iz Drugog svjetskog rata slična ovima iz Mariupolja. Gledao je strahote ljudskoga zla svojim očima i čudesno ostao na životu. Na kraju mu je ostalo prihvatiti zlo i nepravdu kao stvarnosti koje trijumfiraju nad nevinim životima i tako potpuno obesmišljavaju življenje, ili zaozbiljno povjerovati u Božju pravdu koja se ispunila na Isusovom križu i u njegovom uskrsnuću. Nevini i pravedni Sin Božji umire na križu kao žrtva ljudskoga zla, ali to zlo nema posljednju riječ. Uskrisivši ga od mrtvih, Bog ispunja svoju pravdu prema nevinom Sinu i prema svim nevinim žrtvama.

Pred ljudskim zlom koje se tako često pretvara u uništavajuću silu, miroljubivi ljudi se lako mogu pokolebati, izgubiti vjeru u ljudskost kao takvu, ostati bez nade da je s ljudima moguć bolji svijet, prepustiti se antropološkom pesimizmu. Takvim stavom, koja ima debelo opravdanje u stvarnosti, ostajemo ipak samo statisti i tužni promatrači svega. Tamna, zvjerska strana čovjeka, mora se očovječivati, produhovljavati, kultivirati, ali to može samo s vjerom u čovjeka, s angažiranom nadom u bolji svijet i, iznad svega, konkretnom ljubavlju prema bližnjima.

10. ožujak: Šume u Rami

Lokalne zajednice i općinska vlast Prozora-Rame zadnjih mjeseci tragaju za rješenjem kako spriječiti nelegalnu sječa šuma na području općine. Održana je i posebna sjednica Općinskog vijeća na kojoj se raspravljalo o ovom problemu. Čini se da je posve očito: sve je jasno, samo rješenja nema. Općina nema nadležnosti nad šumama, a “ne zna se” ni tko je ima. Postoje tri poduzeća na razini Hercegovačko-neretvanskog kantona. O zaštiti šuma trebala bi se brinuti Uprava za šume, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede HNK, preko svojih jedinica na području pojedine općine u Kantonu.

Međutim, godinama se šume nemilosrdno krče, veći kriminalci po danu, a manji po noći. Šuma je gotovo u potpunosti nestalo, ukradeno je tko zna koliko milijuna i pričinjena je nemjerljiva ekološka šteta. Nitko nije odgovoran niti osumnjičen. Radi se, očito, o organiziranom kriminalu koji započinje negdje na vrhu i kojemu je se gotovo nemoguće suprotstaviti. Sve je pod kontrolom, iz perspektive mafije koja vlada ovom državom. A kaznu će platiti i čak u zatvoru završiti sirotinja koja usječe koji kubik za zimu.

11. ožujak: Stara sovjetska letjelica ispod NATO kišobrana

Regionalna vijest postala je bespilotna letjelica sovjetske proizvodnje koja se srušila u centru Zagreba, stotinjak metara od zgrada Studentskog doma. Prava je sreća da nitko nije stradao. Pitanja koja su cijeli dan kružila bila su: zašto baš u središte glavnog grada Hrvatske i tko ju je poslao, te kako je moguće da prođe kroz zračni prostor triju članica NATO saveza?

Pitanja su još uvijek ostala bez odgovora, dokaza još uvijek nema, a nadređeni u Hrvatskoj se ustručavaju odgovarati na pitanja jer nema još dokaza. Sigurno je da je letjelica došla iz Ukrajine, ali i Ukrajinci i Rusi tvrde da s njom nemaju ništa. Kako god, ostaje činjenica da je stara sovjetska letjelica neopaženo prošla kroz NATO “kišobran” i pala u centru glavnog grada jedne NATO članice.

Svi ćemo biti sigurni jedino kad rata ne bude.

12. ožujak: Budućnost Zemlje

Velike svjetske vojne sile posjeduju toliko oružja za masovno uništenje da bi mogle cijelu Zemlju uništiti više od 20 puta. Usprkos tome, oružje se stalno usavršava i poboljšava. Svi živimo s nadom da ga se nikada neće upotrijebiti, ali i sa strepnjom da bi se to ipak moglo dogoditi. Zadnjih dana, doduše oprezno, sve se više priča da bi u najcrnjem scenariju sukob u Ukrajini mogao voditi do nečega sličnog, gubi se vjera u razumnost ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Ne možemo vjerovati da može eskalirati do točke da se takvo oružje i primijeni, ali je ta mogućnost već proizvela ozbiljne psihološke posljedice. Gubi se vjera u budućnost ljudskog roda i budućnost života uopće. Stvaraju se plodni uvjeti za apatiju i depresiju.

Velika svjetska tema o ekologiji i budućnosti planeta Zemlje silazi polako s dnevnog reda, a ako se nešto ne učini u narednih nekoliko godina, poslije će biti prekasno. Situacija je hitna, a promjena mora biti velika, “revolucionarna” –kaže filozof Boris Buden.

---

Jozo Š., polis.ba

---