Dokle god čitamo ostavljamo brige i strahove naše svakodnevice jer naseljavamo druga mjesta i živote, svjetove udaljene vremenski i prostorno od našega, buduće trenutke koji nam nagoviještaju svjetliju sutrašnjicu
Svake godine početkom masovnih ljetnih godišnjih odmora izlaze i liste prijedloga knjiga koje bi valjalo pročitati. Šarenilo predloženih lista čitanja knjiga želi privući, između ostalih: ljubitelje beletristike, poznavatelja računala, fanove sporta, gurmane, filmoljupce, zaljubljenike u glazbu, entuzijaste putovanja, zagovornike ženskih prava, homoseksualce, vjernike, New age učenike i mnoge druge. S toliko dostupnih knjiga, novina, časopisa i web stranica i unatoč zahtjevima književnih kritičara i svakojakih predlagatelja potencijalni je čitatelj u dilemi: čemu dati prioritet? Potrošačko društvo zahtijeva brze reference na informacije i odluke. Liste zapravo pozivaju publiku da čita, prije svega kvalitetno štivo. Je li doista važno što se čita? U svakom slučaju, za književnu kritiku, koja veliku pozornost pridaje njegovanju estetskog stila i kriterija ukusa ova javna briga oko čitalačke publike je intelektualna i kulturološka obveza. Svakako treba pomno birati i trebalo bi proba(vi)ti što više različitih knjiga. Međutim, nejasno je kako kultur(al)no čitanje, za razliku od utilitarnog čitanja uredskog materijala, korespondencija, znakova, naljepnica, uputa, reklama itd. treba biti rezervirano za određeni period godine. I to onaj najvreliji.
Za mnoge ljude čitanje knjiga ne spada samo u elementarne kulturalne tehnike, nego postaje neizostavan dio svakodnevnog života, poput jela i pića tih osnovnih funkcija održavanja tijela. Već je francuski romanopisac Gustave Flaubert (1821.–1880.) rekao: „Čitajte da biste živjeli.“ Čitanje knjiga nije samo mjesto utočišta i utjehe, nego i osobnog otkrića i rasta, informacija i znanja, mudrosti i gluposti o poznatom i nepoznatom svijetu. Čitanje je oduvijek bilo bitan dio ljudskog postojanja i jedna od najvažnijih kulturnih tehnika u društvu. Štoviše, osobito unutar monaških zajednica čitanje je božansko čitanje – lectio divina. („Izraz lectio divina upotrebljava se samo u pojedinačnom molitvenom čitanju. Kada se tako čita u skupini, tada su monasi to nazivali collatio – predanje. Temeljni stav koji označuje collatio je spremnost pojedinca da prima od drugih. Često je takvo predavanje bilo povezano sa svjedočanstvom ili revizijom života. Na taj se način pokušava svjetlom Božje riječi osvijetliti vlastiti život.”)
Povijest čitanja je uistinu jedinstvena, jer je na mnogo načina pokretala tijek čovječanstva i civilizacija. Oblikujući i vodeći čovječanstvo, čitanje je postalo temelj religijskih dogmi, političkih načela, uspostavljenih zakona, promicanje sloboda, ugnjetavanja slabijih, vlasti nad siromašnima i nadasve vrlo koristan alat u opismenjavanju ljudi. Osim toga, čitanje ima značajne posljedice na kognitivni razvoj pojedinaca i njihovu sposobnost razumijevanja različitih oblika znanja. Pri tome su neizostavne emocionalne i motivacijske komponente. Uz to, čitanje je preduvjet za uspješno i samostalno suočavanje sa životom, budući da je znanje još uglavnom u tekstualnom obliku. Kao važan pristup osobnom razvoju, te društvenom, gospodarskom i građanskom životu čitanje nam omogućuje učenje o drugim ljudima, kulturama, povijesti, umjetnosti, znanosti, matematici i drugim sadržajnim temama koje se moraju savladati u životu. Čitanje je preduvjet za gotovo sve kulturne i društvene djelatnosti.
Međutim, proces čitanja nije jednostavan po svojoj prirodi. To ne uključuje samo prepoznavanje jednog lika i njegovog pravilnog izgovaranja ili prepoznavanje i izgovaranje nekoliko znakova koji su raspoređeni na poseban način u kompaktnu cjelinu. U svojoj najopćenitijoj modernoj definiciji čitanje je sposobnost shvaćanja smisla pisanih ili tiskanih simbola. Prije svega, u čitanju se radi o sposobnosti razumijevanja, o rekonstrukciji autorovog značenja, o percepciji tih značenja unutar ukupnog konteksta iskustva čitatelja koje je mnogo napornije i zahtjevnije od samog dešifriranja i dekodiranja riječi i slova.
Iako se čita više nego ikad prije u povijesti, užitak i navika čitanja knjiga su u stalnom padu, a vještina čitanja kod djece i tinejdžera postaje svakim danom svegora. Odrasla javnost uvijek iznova alarmira na sve manji interes za čitanje među učenicima u mnogim dijelovima svijeta upirući prst pri tome na tehnologiju i druge čimbenike kao glavne krivce. Najzabrinjavajuća situacija je nesposobnost učenika da čitaju s razumijevanjem. Osim djetinjstva, zrelost i starost također sve češće provode vrijeme pred raznim ekranima. Stoga se neprestano smišljaju novi načini za motiviranje učenika, studenata i ostale populacije na čitanje knjiga. Jedan od zanimljivijih je onaj iz 2008. španjolskog gradonačelnika sela Noblejas koji je odlučio platiti djeci jedan euro za svaki sat proveden, naravno čitajući, u knjižnici. Tuga čitanja još uvijek nije pandemijska. Usamljenih čitatelja, mladih i starih, zrelih i nezrelih ima posvuda.
Kao izravna interakcija s nečim živim čitanje je oblik igre koji nam omogućuje da u svojoj mašti doživimo druge svjetove i uloge. To je kreativna aktivnost koja je daleko od pasivne potrage za informacijama i povezivanja s tekstom i njegovim autorom
Čitanje je uvijek intertekstualno, jer čitatelj knjige može neprestano uspoređivati pročitano s drugim tekstovima, ali i sa živim bićima, stvarima, pojavama, činjenicama, sjećanjima, životnim horizontima, svakodnevnim ili umjetničkim shvaćanjima. U tom smislu čitanje nadilazi puku recepciju teksta kao zatvorenog korpusa. Osim što je čitanje način i stil života obrazovanih ljudi, ono je kao takvo i ogromni „kulturni kapital”. Kao izravna interakcija s nečim živim čitanje je oblik igre koji nam omogućuje da u svojoj mašti doživimo druge svjetove i uloge. To je kreativna aktivnost koja je daleko od pasivne potrage za informacijama i povezivanja s tekstom i njegovim autorom. „Čitanje je slobodno snivanje. […] Čitanje je, prema tome, jedno vježbanje u velikodušnosti. I ono što pisac traži od čitatelja nije primjena neke apstraktne slobode, već poklon, predaja čitave njegove ličnosti sa svim njenim strastima, predrasudama, simpatijama, seksualnim temperamentom i mjerilom za vrijednosti. Samo ta ličnost će se velikodušno predati; sloboda je skroz prožima i preobražava najskrivenije slojeve njene osjećajnosti. A budući da se aktivnost pretvorila u pasivnost da bi bolje ostvarila objekt, pasivnost recipročno postaje čin i čovjek koji čita uzdigao se do najviše točke.“ (J. P. Sartre) Veći dio pisane povijesti čitanja je bio govor. Ljudi su vrlo rano shvatili kako se usmene upute, sporazumi i nesuglasice lako mogu iskriviti, osporiti ili zaboraviti. Bio je potreban „poseban svjedok“ koji je mogao naglas opozvati proizvoljno tumačenje i koji je u svakom trenutku mogao biti ispitan kako bi verbalno potvrdio činjenice i zaustavio sporove. Tako je rođeno pisanje. (Sokrat ovako komentira izum pisanja. „Svaka riječ tumara ovamo i onamo, isto tako k onima koji je ne razumiju kao i onima kojima nije namijenjena, pa se ne zna s kim treba govoriti, a s kime ne.“)
Najzabrinjavajuća situacija je nesposobnost učenika da čitaju s razumijevanjem. Osim djetinjstva, zrelost i starost također sve češće provode vrijeme pred raznim ekranima. Stoga se neprestano smišljaju novi načini za motiviranje učenika, studenata i ostale populacije na čitanje knjiga /Albert Anker, ‘Posveta djedu’/
Međutim, čitanje se oduvijek razlikovalo od pisanja. Iako čitanje i pisanje idu ruku pod ruku, čitanje je zapravo antiteza pisanja. Pisanje je vještina, čitanje sposobnost. Pisanje je prvotno razrađeno, a potom namjerno prilagođeno. Stoga je čitanje evoluiralo u tandemu s dubljim čovjekovim razumijevanjem nevidljivih sposobnosti pisane riječi. Povijest pisanja pratila je niz posuđivanja i usavršavanja, a povijest čitanja uključivala je uzastopne faze društvenog sazrijevanja. Čitanje se oduvijek razlikovalo od pisanja. Pisanje je izraz, a čitanje dojam; pisanje je javno, a čitanje osobno; pisanje je ograničeno, čitanje otvorenog kraja; pisanje zamrzava trenutak, a čitanje je zauvijek… Pisanje daje prednost zvuku, budući da se izgovorena riječ mora transformirati ili dekonstruirati u reprezentativni znak. Čitanje, s druge strane, daje prioritet značenju.
Nadalje, čitanje je oblik komunikacije; dvosmjerne komunikacije između autora i čitatelja. U procesu čitanja, čitatelj rekonstruira ono što autor ima na umu. Zato je glavni cilj čitanja razumijevanje. Napisane riječi su besmislene ako ih ne razumijemo ili ako ne možemo razmišljati o napisanome. Zato je čitanje aktivan proces koji ovisi i o sposobnosti autora da prenese značenje i ideje pomoću riječi računajući na našu sposobnost stvaranja smislenog značenja. Iako proces čitanja započinje dekodiranjem riječi, odnosno dešifriranjem slova koje čine pojedine riječi, ono je daleko više od puke obrade slova i zvukova. Pravo značenje teksta leži u međusobnom odnosu riječi i prepoznavanju tih odnosa i sastavljanju značenje teksta. Kada razmišljamo, o svemu što se istovremeno događa u ljudskom duhu, dok se čita zadovoljstvo čitanja ne samo da prkosi jednostavnom objašnjenju, već poprima i gotovo magične kvalitete.
Čitanje je sjajno zadovoljstvo koje nam samoća i izoliranost mogu priuštiti. Ovisno o vlastitim preferencijama biramo određenog autora (učitelja) i tekst koji nam može pomoći u pronalaženju skrivenih kutaka zadovoljstva i ispunjenja. Neponovljivo uzbuđenje i užitak prati čitanje. BBC-jevo istraživanje iz 2006. na 4000 odraslih o navikama čitanja u Velikoj Britaniji pokazalo je da 82% odraslih uživa u čitanju. Čitanje je bilo ocijenjeno daleko važnijim od seksa (za strastvene čitatelje svakako!) i gledanja televizije, ali je zaostajalo za užitkom provođenja vremena s prijateljima i obitelji, te slušanjem glazbe.
Knjiga je svojevrsna oaza u kojoj možemo naći sigurnost, uživati u avanturama i dijalozima, zapletima i vrevi likova i ideja. I dokle god čitamo ostavljamo brige i strahove naše svakodnevice jer naseljavamo druga mjesta i živote, svjetove udaljene vremenski i prostorno od našega, buduće trenutke koji nam nagoviještaju svjetliju sutrašnjicu. Svatko tko čita može ući ili napustiti, u svakom trenutku, izmišljeni ili stvarni svijet koji je autor stvorio. Iako je čitanje samotni i privatni čin mi nikad nismo sami. Mi smo u društvu s knjigom koju čitamo; zapravo u društvo autora, likova i događaja koji su originalni i nadasve slični i različiti našem poznavanju osoba. Često smo okruženi desecima, čak i stotinama imaginarnih ili stvarnih ljudi, zalazeći duboko u umove muškaraca ili žena, problema ili rješenja koje je pripovjedač stavio u središte radnje. Uvijek možemo prestati čitati, a da pri tom ne povrijedimo osjećaje likova ili autora. Možemo ih ogovarati, diviti im se, zavidjeti, zaljubljivati se, oponašati ih…
Prestati čitati znači izmjestiti se iz intelektualnog i kulturalnog, duhovnog i društvenog života. Prestati čitati znači, govoreći tehnologijskim jezikom, prestati s ažuriranjem svoga duha, uma i srca. A odustajanje od ažuriranja nužno vodi ne samo zastarjelosti, nego i propadanju
Čitanje kvalitetne literature je način da se vratimo na nešto veće, izvornije i drugačije. Ništa čovjeka ne može izvući iz njega samoga kao dobra knjiga. To može biti obeshrabrujuće, ali i neobično utješno. U isto vrijeme kvalitetna literatura govori o čovjekovim granicama, o njegovim ukusima, sjećanjima, uvjerenjima i nadanjima. Čak i kad nas potpuno zaokupi drugi um (ili možda mnogi drugi umovi, ako računate i likove, kao i autora), čitanje ostaje izrazito individualni čin. Najgora stvar bi bila prestati čitati. Prestati čitati znači izmjestiti se iz intelektualnog i kulturalnog, duhovnog i društvenog života. Prestati čitati znači, govoreći tehnologijskim jezikom, prestati s ažuriranjem svoga duha, uma i srca. A odustajanje od ažuriranja nužno vodi ne samo zastarjelosti, nego i propadanju.
Uistinu, puno je razloga zašto bi trebali čitati. Čitanje može poslužiti, u najgorem slučaju, kao brži protok vremena, kao (ne)poželjna mogućnost bijega u tuđi svijet i tuđe riječi, kao idealan teren vježbanja vlastitih kritičkih sposobnosti, kao zaklon od pretjeranih racionalnih objašnjenja. Ne smije se zanemariti i zadovoljstvo i užitak koji vjerno prate čitanje. Bogatiji i sadržajniji identitet je zajamčen. U konačnici: „Tko čita, zapravo, nudi svoju živu svijest mrtvo napisanome da se ona u njemu iznova ostvari. Čitanje je uvijek rekonstrukcija, gotovo: uskrsnuće – i to svakako od mrtvih” (H. M. Gauger). Zato predložene liste čitanja ne treba tumačiti kao ekskluzivni popis onoga što treba čitati, već kao uzorak djela koja najbolje ilustriraju zašto treba kvalitetno čitati. Ipak najjači i najautentičniji benefit čitanja je potraga za Uzvišenim i Transcendentnim, Drugačijim i Neponovljivim. Svaki čitatelj može pronaći ono što je blizu njegovom duhu, a čitati možemo svakako i svugdje. Na pragu svoje kuće, ležeći, stojeći, po redu, naglas, u sebi, zamišljeno, opušteno, mučno, veselo, svakodnevno, od posljednje ili prve stranice, u paru, u hladu, u moru, na tabletu, papiru, kamenu, kori, zidu, spomeniku, portalu, ekranu… Kasno navečer i noću krevet postaje najsigurnije i najusamljenije mjesto za čitanje u tome maglovitom području između budnosti i sna. Male crne oznake na bijelom papiru ili ekranu nas pokreću do suza, otvaraju naše živote novim spoznajama i shvaćanjima, inspiriraju i organiziraju naše postojanje, očaravaju i opijaju novim idejama i pričama, obogaćuju i osnažuju naš duh, povezuju i otkupljuju nas sa stvaranjem. Zasigurno nema većeg veselja i čuda od čitanja. Kultura čitanja je priča o tome čudu, užitku, radosti, uzdahu… Sezona čitanja je otvorena. „Tolle lege, tolle lege!” („Uzmi, čitaj, uzmi, čitaj!”)