XII. nedjelja kroz godinu | Spasiti život izgubivši ga

Lk 9,18-24

Isus je imao povjerenja u ljude. Smatrao ih je sestrama i braćom, djecom istog nebeskog Oca. Podučavao ih je i ozdravljao, činio sve za razvoj i obnovu njihova dostojanstva. Ipak, kod jedne teme je to povjerenje u najmanju ruku upitno. Naime, kad je riječ o sposobnosti ljudi da govore o Bogu, Isus pokazuje veliku zadršku. Očekivali bismo da rado šalje svoje učenike u evangelizacijske pohode. Tako bi multiplicirao svoje napore, dospio do šireg kruga ljudi i mnogo dalje pronio radosnu vijest. No, umjesto toga, on im zabranjuje ikome govoriti da je Mesija. Kao da se grozi naše sposobnosti propovijedanja. Skeptičan je glede ljudskih mogućnosti da razumiju Boga i pričaju o njemu. Kakva opomena za sve nas propovjednike! Čak i onima koje je sam podučavao, koji bi o Mesiji mogli govoriti iz vlastitog iskustva, zabranjuje, štoviše, prijeti da ikome o tome išta kazuju. Možda bi ga se zato moglo smatrati i prvim kritičarem religije. Ne prihvaća konvencionalni pogled na Boga i ne boji mu se oduprijeti.

S teme pomazanja, mesijanstva, slave, Isus brzo bježi na temu patnje i križa. Time se izoštrava slika Boga. Nema govora o Bogu bez križa. Patnja skida mrenu s naših očiju. Petar će dobiti mogućnost propovijedanja tek kada prođe kroz iskustvo patnje. Zapravo, niti to nije dovoljno. Potrebno je tu patnju prihvatiti. Kad ga je bez toga želio nasljedovati, Isus mu oštro odgovara: “Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ (Mt 16,23). Tek kada pristaje na to da će raširiti ruke, drugi ga opasivati i voditi kamo neće (Iv 21,18), postaje punopravni Kristov učenik. Naviještati Boga odvojenog od patnje znači naviještati zloduha. Isus se grozi takvog trijumfalističkog boga, onoga koji je moćan i jak, spašava od patnje, te čuva stečene privilegije. “Spasi sam sebe ako si Krist“ (Lk 23,35) bila je temeljna kušnja na križu.

Ipak, ne treba divinizirati patnju. Lako je upasti u duhovni mazohizam, graditi apologetiku naših neuspjeha. Prečesto patnja odvaja od Boga i drugih, jer stavlja još veći fokus na samoga sebe, potiče samosažaljenje i rezignaciju. Kako, dakle, razumjeti važnost patnje, a ne biti fiksiran na nju? Nietzsche je smatrao da kršćanstvo prezire sve što je snažno i autonomno. Postmoderni svijet vidi u kršćanstvu samolimitiranje koje čovjeku onemogućuje dosegnuti pune potencijale. Ipak, iskustvo patnje obogaćuje. Ili, Isusovim riječima, kako bi se život spasio potrebno ga je izgubiti. Tko pokuša izići iz logike autoreferentnosti i egoizma nužno prolazi kroz patnju, nužno šteti svojim kratkoročnim interesima. Ukoliko patnju prihvati i na tom putu ustraje, prelazi iz smrti u život, postaje nanovo rođen. Resursi kojima taj čovjek sada raspolaže su neusporedivo veći od onih ranijih. Horizonti su širi, prag tolerancije je viši, zrelost je opipljivija.

Patnja nema smisao u samoj sebi, već upravo kao nositeljica života. Ona je poput porodiljinih trudova ili fizikalne terapije. Tragične su apologetike patnje, kao i svako djelovanje koje bi je moglo spriječiti a to ne čini. Međutim, patnja je inherentna putu rasta, ne samo kod čovjeka već i kod svih živih bića. “Sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima” (Rim 8,22). Koliko li muke mora proći ptica dok ne usavrši svoj let, ili šumsko stablo dok za sebe ne nađe mjesto pod suncem. Tako je i čovjeku koji se odluči otrgnuti mentalitetu individualizma i konzumerizma. Po naravi svi organiziramo svoje živote tako da gradimo obrambene zidove oko sebe. Ulažemo u stvarnosti koje će nas osigurati od nesigurnosti, od potencijalne patnje, od nestabilnosti koje budućnost donosi. Mudrost se mjeri sposobnošću predviđanja potencijalnih opasnosti i njihovog eskiviranja. Kao da nam nije podaren život nego minsko polje koje treba prijeći.

Isus poziva da se izgubi takav život. Da se ne bojimo nagaziti na minu. Da ne hodamo natrag tražeći utočište u nostalgiji za prošlošću, ili stojimo na mjestu zadovoljni sigurnošću naše sinekure. Poziva da živimo život koji je usmjeren na dobro, a ne fokusiran na izbjegavanje zla. Kada patnju promatramo ne kao opasnost, niti kao prepreku, već kao preduvjet, onda se otvaramo novom životu. Kada se stari život gubi s Isusom, odnosno poradi njega, onda jalovi mazohizam prevladavamo agilnim misticizmom. Život zalijevan molitvom, kontemplacijom, sakramentima, ima snagu preoblikovati našu perspektivu, tako da sve gledamo novim očima. Tada vidimo da umjesto grčevitog stiskanja uz hrid imamo mogućnost zaplivati. Umjesto strašljivog tapkanja u mraku možemo upaliti svjetlo. Novi život je prelazak iz logike konzerviranja u osloboditeljsku logiku ranjivosti. Tako se čovjek spašava.

Stanko Perica, polis.ba