«NADA NE RAZOČARAVA»

U tradiciji Katoličke Crkve slave se jubilarne godine još od pape Bonifacija VIII (1300.). Ustalilo se da jubilarna godina bude svake 25. godine, premda pape, iz posebnih razloga, znaju proglasiti i izvanrednu jubilarnu godinu. Tako je Papa Franjo (od prosinca 2015. do studenoga 2016.) proglasio godinu milosrđa. Ona je bila nastavak na godinu 2000. od rođenja Isusa Krista, proglašenu od Ivana Pavla II. Najavio je i 2033. jubilarnu godinu od Isusove smrti.

U svibnju 2024. na Gospodinovo Uzašašće Franjo je objavio bulu za svetu godinu naslovljenu Pavlovim riječima Crkvi u Rimu: Nada ne razočarava (usp. Rim 5,5). U njoj pojašnjava nakanu jubilarne godine. Sažeto kazano, papa – u kontekstu globalnih sumnja i razočaranja u čovjeka i svijet, u vrijeme polomljenih nada i zatvorenih očekivanja – smatra ljude hodočasnicima nade i poziva ih da osnaže nadu kroz obnovu svoga odnosa s Bogom i Isusom Kristom.

Jubilarna godina u Bibliji i današnji znakovi nade

Papi Franji su bliske putujuće sudbine ljudi, prognaničke i migrantske skupine. Čovjek je putničko biće. Traži da se u svakoj partikularnoj Crkvi, dakle ne samo u četiri rimske bazilike, proglase jubilejske crkve, sveta mjesta hodočašća i otvore vrata potpunog oprosta, da se osnaži pastoral sakramenta pomirenja (ispovijedi) i aktiviraju svećenici-misionari milosrđa.

Jubilarna godina je godina Božjeg milosrđa, pomirenja i opraštanja po uzoru na svete jubileje iz prvoga saveza pa se Franjo poziva na Sveto pismo: «Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima» (Lev 25,10). Ono što je utvrđeno Mojsijevim zakonom, ponavlja prorok Izaija: «Gospodin me posla da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu» (Iz 61, 1-2). Riječi su to koje je Isus učinio svojima na početku svoje službe, navješćujući u sebi ispunjenje «godine milosti Gospodnje» (usp. Lk 4, 18-19).

Na početku bule, Franjo na Pavlovom tragu piše da nada ima svoj izvor u ljubavi, u Božjoj milosti, da sazrijeva kroz nevolje i iskušenja. Zatim je za prokušanu nadu presudna krepost strpljivosti. Poziva se na Franju Asiškoga i na njegovu Pjesmu stvorenja (točno je 800 godina od kako ju je Franjo ispjevao) kojom ovaj svetac iskazuje strpljivo prihvaćanje svih Božjih stvorenja i čekanje izmjene vremenskih prilika i godišnjih doba. Strpljivost nam je nasušno potrebna u vremenu brzine i internetske komunikacije.

Osim što kršćani nadu crpe iz Božje ljubavi i milosti, Franjo citira Drugi vatikanski koncil koji traži da kršćani znakove našega vremena tumače u svjetlu evanđelja i piše da «znakovi vremena, koji u sebi sadrže čežnju ljudskog srca potrebita spasonosne Božje prisutnosti, traže da se pretvore u znakove nade». Ti znakovi nade za naše vrijeme su prije svega mir i mirotvorstvo u podijeljenom (nasiljem, ratovima i tlačenjem ugroženom) svijetu i zajednicama. Želja za prenošenjem života, izlazak iz sebičnog individualizma, otvorenost i radost životu (natalitet) drugi je veliki znak nade našega vremena.

Zatim papa niže druge osobe koje se nalaze u prekarnim situacijama, bilo da su sami za njih odgovorni ili su ih drugi u njih gurnuli, a kojima treba posvjedočiti evanđelje i pružiti znakove nade: zatvorenici i nužnost nade u amnestiju, oprost i reintegraciju u društvo; bolesnici i ljudi s invaliditetima; mladi ljudi i među njima posebno oni koji su bez nade, bez otvorene budućnosti; zatim nadu treba darovati migrantima, izbjeglicama, prognanicima (svi trebaju osjetiti da imaju svoje dostojanstvo); nadu valja pružiti najslabijima i strancima kojima kršćanske zajednice trebaju pružiti gostoprimstvo, zatim starijim, osamljenim i napuštenim osobama (djedovima i bakama posebno) te nipošto na posljednjem mjestu znak nade su siromašni ovoga svijeta.

Poseban poziv da stvaraju nadu papa upućuje bogatim ljudima i bogatim zemljama da svoja dobra (posebno vodu i hranu) podijele sa siromašnima. Sve je utemeljeno na iskustvu biblijskoga vjernika da je zemlja Božja zemlja, a svi mi na njoj živimo kao »stranci i gosti« (Lev 25,23).

U 2025. slavi se i 1700. godišnjica Nicejskoga koncila. Osim važnost za kršćansku dogmu o Isusovu božanstvu, papa naglašava da to podsjećanje treba oživjeti i svijest sinodalnosti kod kršćana.

Nada u vječni život – sidro sadašnjosti

U nastavku Franjo naglašava usidrenost vjernika u nadu, i to i u eshatološku nadu i sigurnost Božjeg milosrdnoga suda poslije osobne smrti i na kraju vremena. Mi, suvremeni ljudi, izgubili smo nadu u vječnost ili nam je oslabila vjera u vječni život. A upravo ta istina osnažuje našu nadu. Citirajući Koncil papa piše: «U pastoralnoj se konstituciji Gaudium et spes  [br. 21] Drugog vatikanskog koncila kaže: ‘Ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas često može jasno vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj.’ Mi, naprotiv, po nadi u kojoj smo spašeni, gledajući na vrijeme koje prolazi, imamo sigurnost da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točci ili mračnom ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave. Živimo, dakle, u iščekivanju njegova ponovna dolaska i u nadi da ćemo zauvijek živjeti u njemu: upravo u tom duhu i mi ponavljamo dirljiv zaziv prvih kršćana kojim završava Sveto pismo: ‘Dođi, Gospodine Isuse!’ (Otk 22, 20).»

Iznimno su važne ove riječi za nas danas. Vjera u vječni život, u susret s Bogom licem u lice, vjera u Isusov ponovni dolazak, vjera u živoga Isusa, u Isusa koji dolazi svakodnevno, sada, baš sada, ovoga trena, ne pasivizira nas, nego čini našu nadu stvaralačkom, a cijeli naš život aktivnim. Vjerujemo, naime, da koje god dobro činili, posebno po logici malenosti, samozatajnosti i skrovitosti, kako to Bog čini, neće biti uzaludno. Ovakva nada ne otvara samo ovaj život, ne otvara samo zatvorena nebesa, nego se nesebično dariva bližnjima u sadašnjem vremenu. Nada nije ružičasti optimizam, ali ni cinični pesimizam, nije slijepo predanje ali ni proračunato i oprezno sustezanje da se ne promaši i ne uspije.

Pred nama je jubilarna, sveta godina, godina nade koja ne razočarava. Pred nama je mogućnost sabiranja naših života, svjedočenje naše nade u Boga koji nas ne napušta, nade u zalaganju za mir, za širenje života, za pružanje nade zasužnjenima raznih vrsta (kriminalcima, zločincima, ovisnicima…), starijima, bolesnima, napuštenima, prognanima, siromašnima…

Smrt, koja zadaje strah svima, nadom biva smislena, posebno aktivnom nadom svjedočenja evanđelja. Papa Franjo navodi naročito mučenike kao svjedoke nade jer se nisu bojali smrti da zajamče vjeru u Isusa. Stalo mu je da u sljedećoj godini do izražaja dođu mučenici svih kršćanskih crkava. «Ti mučenici, koji pripadaju različitim kršćanskim tradicijama, također su sjeme jedinstva jer je u njima uosobljen ekumenizam krvi. Stoga je moja žarka želja da se tijekom ovog Jubileja održi ekumensko slavlje koje će omogućiti da se zorno pokaže bogatstvo svjedočanstva tih mučenika», piše Franjo.

Poseban naglasak u buli je na posljednjem sudu kojega mi ljudi našega vremena izbjegavamo i ne spominjemo, a on je neporecivi podatak, istina vjere. Božjim sudom papa ne plaši, nego ukazuje na Božji milosrdni sud, na značenje oproštenja, na bolje pripremanje i slavljenje sakramenta pokore (ispovijedi) i na iznimnu važnost svećenika-misionara Božjega milosrđa.

Franjo ukazuje i na Mariju, Isusovu majku: «Nada u Majci Božjoj nalazi svoje najuzvišenije svjedočanstvo. U njoj vidimo da nada nije lakovjeran optimizam, nego dar milosti u zbilji života. […] Nije slučajno što se u pučkoj pobožnosti Blaženu Djevicu i dalje zaziva Stella Maris [Zvijezda Mora], naslovom koji izražava sigurnu nadu da nam Majka Božja pritječe u pomoć u burnim životnim događajima, podupire nas i poziva da vjerujemo i nastavimo se nadati.» Pozivajući na 500. jubilej meksičke Gospe Guadalupske, priziva i druge jubileje po partikularnim crkvama, posebno marijanskim svetištima, jer je Marija znak sigurne nade i utjehe svom putničkom narodu.

Na kraju bule Nada ne razočarava papa citira poslanicu Hebrejima: «Da bismo… mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus« (Heb 6,18-20). Nada je sidro u nemirnim vremenima, ne mogu je poljuljati nevolje, bolesti, nesporazumi, razočaranja, smrt. «Predstojeći Jubilej – piše papa – bit će, dakle, Sveta godina koju karakterizira nada koja ne blijedi, nada u Boga. Neka nam ona također pomogne ponovno otkriti potrebno povjerenje, u Crkvi i društvu, u međuljudskim odnosima, u međunarodnim odnosima, u promicanju dostojanstva svakoga čovjeka i u poštivanju stvorenoga svijeta. Neka svjedočanstvo vjere bude kvasac istinske nade u svijetu, navještaj novoga neba i nove zemlje (usp. 2 Pt 3, 13), gdje možemo prebivati u pravdi i slozi među narodima, nastojeći ispuniti Gospodinovo obećanje.»

Stvaralačka nada

Zaključimo ovaj osvrt na Franjinu bulu o nadi. Nada je darovana, ali se i stječe, osvaja. Darovana je kao Isusovo uskrsnuće koje nitko nije očekivao: ni Isusovi učenici, ni žene, pogotovo ne oni osigurani po hramovima i dvorovima. Nada, međutim, kako god dolazila od drugdje, od Boga, nije pasivno čekanje, nego neugasivo ufanje u Božju dobrotu i dobar ishod stvari, ali za kojega treba uložiti svoje snage, i svega sebe. Ona je radina i stvaralačka.

Budimo ljudi nade svojim najbližima, ne zagorčujmo im život, ne ozlojeđujmo jedni druge. Budimo ljudi realne stvaralačke nade, uporni u zalaganju za promjene – ljudi koji otvaraju perspektive drugima jer smo su svoju nadu položili u Boga.

Vjernika nada vodi na izlazak čak iz očajnih situacija, iz onih stanja kada svladava samoga sebe i izvlači se iz mraka i smrti, iz nesnošljive situacije koja je izgledala nepromjenjiva. Nada u dobro, u Božje dobro, u Božje obećanje da će biti uz čovjeka i da će ga spasiti, snaga su i hrabrost da strpljivo i neumorno radi na izgrađivanju dobra. Nije čudno da su izbjeglice i migranti daleko više ljudi nade od kršćana u osiguranim zemljama, u svojim pustinjama blagostanja. Naime, migranti vjeruju i nadaju se da moraju »uspjeti», da moraju dosegnuti cilj, spasiti se, da na kraju svega moraju naći mir i sreću. Oni se čak ponižavaju, izlažu svakojakim pogiblima, izručuju trgovcima ljudi i kriminalcima, trpe šikaniranja, oskudice i glad, riskiraju na život i smrt, ali se nadaju dobru.

Nije li Bog putničkoga čovjeka (homo viator) na zemlji satkao od vječne nade? I kada djeluje da su sve nade zgasnule? Ne poziva li Bog svakog čovjeka, posebno grešnika, da ne odustaje od obraćenja i povratka na dobro?

Pred nama je jubilarna, sveta godina, godina nade koja ne razočarava. Pred nama je mogućnost sabiranja naših života, svjedočenje naše nade u Boga koji nas ne napušta, nade u zalaganju za mir, za širenje života, za pružanje nade zasužnjenima raznih vrsta (kriminalcima, zločincima, ovisnicima…), starijima, bolesnima, napuštenima, prognanima, siromašnima… Ali uvijek s vjerom i Božjom praštajućom ljubavi prema ljudima a ne radi svoga probitka, priznanja i moći.

Naše su države i društva, institucije i zajednice često mjesta uništavanja nade i oduzimanja budućnosti. Budimo ljudi nade svojim najbližima, ne zagorčujmo im život, ne ozlojeđujmo jedni druge. Budimo ljudi realne stvaralačke nade, uporni u zalaganju za promjene – ljudi koji otvaraju perspektive drugima jer smo su svoju nadu položili u Boga.

---

Fra Ivan Šarčević

---