Presveto Trojstvo | Jedinstveni, premda ne jednaki

Katkada zaboravljamo da kršćanska vjera ne nudi samo osobnu utjehu ili moralna pravila, nego i viziju društva. Bog se ne objavljuje kao usamljen, izolirani apsolut, već kao zajednica triju osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. Taj Bog nije usmjeren prema sebi, nego je trajni dijalog, razmjena ljubavi, uzajamno darivanje. Bog je zajednica.

Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, tada su i ljudi pozvani na zajedništvo. Trojstvo nas uči da život nije borba za dominaciju, nego prostor susreta i uzajamnosti. U Trojstvu nitko ne vlada nad drugima, ali nitko nije ni ponižen. Sve tri božanske osobe jednako su božanske, ali su različite, i te razlike ne razdvajaju nego obogaćuju.

U svijetu gdje se politički sustavi prečesto oslanjaju na prisilu i moć, gdje su ekonomije strukturirane oko profita i natjecanja, kršćanstvo poziva na drukčiji model: model zajednice koja poštuje razlike, ali teži jedinstvu u ljubavi. Trojstvo je prauzor zajednice koju Crkva treba živjeti i ponizno ponuditi svijetu kao što je i Krist ponudio svoj put za nasljedovanje.

Crkva koja vjeruje u Trojstvo ne može biti autoritarna hijerarhija, nego sinodalna zajednica u kojoj se slavi različitost darova. Društvo koje uči od Trojstva ne može tolerirati nepravdu i isključenost, nego mora graditi sustave koji jamče dostojanstvo svima, bez obzira na spol, porijeklo ili status. Ideja je to koja nadilazi rješenja individualističkog kapitalizma i kolektivističkog komunizma, jer ni jedan ni drugi sustav ne uspijeva ostvariti dinamično jedinstvo u različitosti koje vidimo u Trojstvu.

Doktrina Trojstva je posebno relevantna za strance, migrante, siromašne i sve one koji ne posjeduju u dovoljnoj mjeri svojstva oko kojih se formira identitet zajednice. Oni ne smiju biti promatrani kao brojke i teret, već kao braća i sestre kojima vrata zajednice moraju ostati otvorena. Ako vjerujemo da je Bog zajednica, tada svaki put kad gradimo mostove, a ne zidove, sudjelujemo u božanskom životu. Svaki napor za pravdu i mir ima trojstvenu dimenziju.

Trojstvo nas ne poziva da ga samo razmatramo, nego da ga živimo. Ne možemo do kraja pojmiti misterij Boga, ali ga možemo odražavati u načinu kako gradimo odnose, obitelji, zajednice, društvo. U tome je snaga vjere: ona nas ne odvaja od svijeta, nego nas poziva da ga preobrazimo na sliku Boga koji je ljubav u zajednici.

Trojstvo je kritika svakog oblika autoritarizma i nadmoći. U vremenu u kojem je vjera često svedena na privatnu pobožnost ili politički alat, potrebno je ponovno otkriti snagu trojstvene vjere. Jer vjerovati u Trojstvo znači vjerovati da je ljubav temelj stvarnosti, a ne moć. Kršćanska vjera stoga ne smije biti bijeg od svijeta, nego poziv na njegovo preobraženje. Po uzoru na Trojstvo, po uzoru na Boga koji je zajednica, milosrđe i uzajamnost.

Stanko Perica