Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Anto Padovanski: nasljedovatelj Isusa, uzor istinite riječi i sućutna ponašanja
Presudno je slijediti Antu, zapravo slijediti Isusa u suosjećajnosti i empatiji, u kulturi koja veliča narcisoidnu grubost, drskost, bahatost; važno je biti milosrdan i zahvalan, blag i odlučan u kulturi koja hoće posvuda postaviti zidove i granice hladnoće i neprijateljstva; nužna je radost susreta u kulturi koja ne podnosi novi život i drugost, nego veliča divlju brigu za sebe, bijes na druge i cinično cerenje
Sveti Anto Padovanski omiljeni je svetac među katolicima, ponegdje i najomiljeniji. Vjernici mu se utječu kao čudotvorcu, pomoćniku u nevoljama, naročito u situacijama izgubljenosti, kako izgubljenih stvari tako i situacijama osobnih nesnalaženja, nevolja i traženja, ali i izgubljenosti naših bližnjih.
Sveci, međutim, nisu samo zagovornici kod Boga, nego i uzori vjere, modeli života, oni koji nas upućuju kako na vlastiti, originalan način nasljedovati Isusa. Ne čini li se, međutim, da smo danas nešto drukčijeg mišljenja s obzirom na uzore života. I danas se ugledamo u uzore, i danas predlažemo modele i ideale (idole). Nije, međutim, prejako kazati da je prije bilo možda manje «svjetovnih» uzora, a da su se djeca i mladi odgajali uglavnom kroz uzore-svece i eventualno neke junake. Djevojkama (i majkama – patrijarhalna kultura!) stavljana je za primjer ponizna i poslušna Božja službenica – BD Marija. Bili su sveci-uzori: Ivan Krstitelj, prorok Ilija, sv. Franjo, sv. Katarina, sv. Terezija, Marija Goreti…; prepričavale su se zgode iz života svetaca kako bi nadahnuli mlade. Djeci su davana imena po svecima ili herojima koji su trebali biti njihovi životni uzori. Ali ne samo sveci, nego su za primjer stavljani radini, čestiti, moralni ljudi iz obitelji, razreda, susjedstva, iz povijesti.
Čovjek nikada nije bez nekoga u koga se ugleda, tko mu je autoritet. Ne možemo bez uzora, bez mjerenja i mjerkanja, pa ni bez ljubomore i zavisti prema onima kojima se divimo. Važno je znati tko su nam uzori! Možda imamo nenadmašna uzora pa činimo sve da mu naštetimo, da ga unesrećimo, čak i uklonimo. Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da su danas uzori i za vjernike i crkvene poglavare često svjetovni modeli, suprotni od svetaca: ljudi drski i ratoborni, prevaranti i spletkari, menadžeri i mafijaši, ljudi kojima sve, i vjera i Bog, i narod i crkva, služe za njihovu promociju i zaradu. Došlo je do prevrednovanja uzora i vrednota.
Isus – uzor života
Kršćanski sveci, sveti Anto konkretno, ukazuju na uzor nad uzorima – na Isusa iz Nazareta. Ne radi se tek o pustoj riječi, jer mnogi će riječima kazati da im je uzor Isus, nego o praktičnom, svakodnevnom, životnom nasljedovanja Isusa. Ne možemo, naime, kazati da današnji ljudi ne vjeruju u Boga. Čak nemali broj ide u crkvu. Riječ je o tome da današnji ljudi većinom vjeruju da Bog postoji, pa čak da im Bog i pomaže, ali taj bog je previše bog po ljudskoj mjeri, dok Boga Isusa Krista, Boga Isusova evanđelja, kao da smo uklonili iz života; kao da u našem svakodnevlju nema Boga ljubavi, Boga kojeg svojim ponašanjem, povrh svega nepoštivanjem drugih ljudi, kao da smo «ubili», kako je još krajem 19. stoljeća uzvikivao najveći prorok suvremenog ateizma – F. Nietzsche. Ne mislimo dakle na Boga skrivena u nutrini srca, niti na Boga, ili Isusa, čije ime poput navijačkih ili prosvjednih parola izvikujemo na stadionima i trgovima, megakoncertima i procesijama, nego na Boga u nesebičnom radu, u zatajnoj solidarnosti u svakodnevnom životu. Riječ o Bogu koji obraća naš život, čini ga neusporedivo humanijim od ovoga koji živimo.
Nije dakle dovoljno kazati da vjerujemo u Boga, u Isusa, nego da tu vjeru djelima pokažemo. Sveci, sveti Anto također, pozivaju nas na obraćenje od estradnih zvijezda i moćnika i upućuju nas na Isusa, na evanđelje. Krajnje je vrijeme da ostavimo licemjerno pokazivanje da smo vjernici i da s Isusom oblikujemo svoj život.
Bog koji se utjelovio – vjera koja se utjelovljuje u svakodnevici
Konkretnije kazano: Sveti Anto koji nosi Bibliju i dijete, upozorava nas da je i u naše vrijeme neophodno aktivno slušati Božju riječ, evanđelje, a ne zavodljive a često pogubne riječi vođa i poglavara. U živo je nužno zastati, uzeti si vremena i prisjetiti se Isusova života, pomoliti se i upitati Isusa što bi on na mome mjestu činio. Vrijeme je da praktično provedem njegovu riječ, da slušano evanđelje postane tijelom i djelom, djetetom i životom.
Ako nekada istoga trena ne možemo naći izlaz ili rješenje, u kulturi koja je nestrpljiva i nervozna, važno je pouzdati se da je Isus s nama; ufati se bezgranično u Boga, položiti svoju nadu da nas Bog nikad ne ostavlja. Evanđelje nema rješenja za sve životne situacije, ali za bitne ima, za one na kojima počiva život: smisao života, odnos prema bližnjima, radu i narodu, crkvi i vjernicima, bogatstvu i imanju, prema neprijatelju, milosrđu, prema smrti…. Evanđelje nas uči da ne varamo druge, nego da ih ljubimo; da grozničavo ne skupljamo novac i bogatstvo, nego da ga dijelimo i njime uveseljujemo druge. Evanđelje nas uči da ispadamo smiješni ako ne znamo koliko vrijedimo u Božjim očima pa se stalno precjenjujemo i razočaravamo u ljude jer tobože ne vide koliko vrijedimo.
Sveti Anto nam poručuje, zapravo opominje nas da je u nasljedovanju Isusa – jer Isus je to činio – presudno stvaranje zajedništva i prijateljstava među ljudima. Živimo, naime, u atmosferi agresivnosti prema drugima: nepodnošenja razlika i brisanja mišljenja drugih (H. Wilmer). Ako se s nama netko ne slaže, toga posve isključujemo. Zajednice, i crkvene i narodne i rodbinske, prepune su isključivanja: nacionalnog, religijskog, duhovnog… Mnogi ljudi imaju osjećaj da ni među «svoje» nisu dobrodošli, da su suvišni, čak neprijatelji. Mnogi imaju iskustvo nepripadanja, vrlo često zato što su pošteni. Njih se ne podnose.
Ovdje se ne govori o nepripadanju koje čine ljudi koji se bave prljavim poslovima, koji sebe možda čak smatraju prorocima ili disidentima, a ustvari su lažni proroci, ljudi svih režima, zaplotnjaci, koji djeluju iz pozadine, skrivečki i u mraku stalno nešto spletkare; koji se uvlače i izvlače iz društva i prostorija na «pokrajnja» vrata, koji se boje ljudima pogledati u oči jer su im djela nečasna, koji, kako kaže Isus, nisu dobri pastiri nego najamnici pa ne ulaze na vrata u tor, stalno potkradaju svoju zajednicu i uništavaju malene. Ovdje je riječ o Isusovom načinu nepripadanja: on je bio isključivan kao dobar, jer su dobri, kako kaže Pismo, kritika opakim ljudima, živi prijekor ljudskim zloćama, zle dovode u pitanje, traže da se poprave…
Isus je iskusio nepripadanje i isključenje, ali sam nije tako činio. Svjedočio je da svi ljudi pripadaju Bogu, da su svi Božja djeca, svatko da je voljen od Boga, a da su ljudi između se braća i sestre. Isus se radovao ljudima, ljudskom zajedništvu, odgonio je strahove od ljudi. Nije dopuštao svojim učenicima da idealiziraju sebe a demoniziraju druge, jer to vodi do prezira i sumnje u čovjeka, do sveopćeg nepovjerenja i nesigurnosti, rekli bismo danas, do krize «demokracije», krize slobode, jednakosti i ljudskog zajedništva, krize koju mnogi ne vide kao šansu. Bog voli, a ne straši ljude. Čovjek je Božji put. Bog se u čovjeku, u Isusu objavio, utjelovio. To je središte vjere. Ako se, međutim, prezre čovjeka koji drukčije misli, ako ga se isključi, ako se posumnja u ljudsko zajedništvo, i u mukotrpni put «demokracije», onda najgori među nama beskrupulozno haraju, pljačkaju i ponašaju se samovoljno.
Pred svakoga od nas sveti Anto postavlja pitanje: Jesam li svojim ponašanjem doista primjeren, uzoran nasljedovatelj Isusa Krista? Ne je li drugi pravi vjernik, nego jesam li ja. Jesam li ja dobar svećenik, dobar fratar, jesam li dobar otac, dobra majka, pošten radnik, marljiv učenik, vjeran prijatelj, dobar čovjek…? Jesam li utjelovio vjeru u Isusa u svoj svakodnevni život.
Činiti istinu i solidarno suosjećati
Da ne budemo licemjeri, nego da vjeru svjedočimo u svakodnevici, da budemo stvarni Isusovi učenici, dvije se stvari čine posebno važnim: govoriti istinu i biti suosjećajan prema potrebitima. Sveti Anto je baš bio čovjek istine i solidaran.
Isus je rekao za sebe da je istina. Istinu se ljubi kao osobu. Istina se vrši, čini kao fizički posao. Mi ljudi nismo po prirodi istinoljubivi, draža nam je laž od istine. Više volimo glumu, lažna predstavljanja, zamagljivanja, varanja… Neki od nas uopće ne misle što govore, svejedno ime je je li nešto lažno; neki izopačuju istinu u laž i obratno. Za svoju korist, poziciju, za novac ili moć, neki su spremni zanijekati istinu, zapravo prodati i izdati čovjeka.
Istina traži osobu, hrabrost. Istina je najčešće sama, nema advokata, tek pokojeg hrabrog prijatelja. Istina ima – Isus je obećao – Duha odvjetnika i branitelja, ali Duh se ne vidi, Duh Božji još nas više tjera da sami djelujemo. Duh Božji nam daje sigurnost, ali ne obećava materijalnu sreću ni moć. S druge strane, uz laž su uvijek moć i moćnici, masa i iracionalni kolektivi, zastrašivanje i oružje, novac i ucjene, materijalni dobici.
Sveti Anto, propovjednik Isusova evanđelja, bio je branitelj istine, naročito za oštećene i slabe. Upitajmo se: Jesmo li možda zaboravili govoriti istinu? Možda govorimo laži ili poluistine? Možda svojim riječima ili šutnjom produbljujemo nepravdu. Važno je primijetiti da nije problem tzv. sitnih laži, iako i sitne laži vode zloći. Vrijedi se čuvati krupnih, sirovih laži, onih koje vrijeđaju, oštećuju i unesrećuju druge. Krupno laže onaj tko iskrivljuje ili prešućuje nepravde, tko zamjenjuje žrtvu i zločince, tko brani nasilnike i zlostavljače, tko sve izokreće tvrdeći da samo drugi lažu, a ne on, ne mi, nego smo mi uvijek istiniti…
Krupna laž je zapravo egzistencijalna laž, životna laž, slična onoj kojom umišljeni farizej stoji tobože «iskreno» pred Bogom u Hramu (može se s užitkom i pred Bogom lagati!), zahvaljuje Bogu što nije grešan i loš kao drugi. Riječ je o dubinskom licemjerju. Ima nas ljudi koji smo posve lažni, kič ljudi, petljanci, hvalisavci, ljudi-maska. I nije malen broj lažnih ljudi, opakih ljudi, ljudi koji su spremni na svašta; ljudi spremni na sve, samo ne ono što bi morali biti; ima promašenih ljudi, ljudi promašenih zvanja, ljudi koji uporno rade ono što ne bi trebali raditi. Ima posve lažnih ljudi: lažnih proroka, lažnih svećenika, promašenih političara, nesavjesnih u poslu… I kršćana koji nisu onakvi kakve Isus traži…
Uz istinu, nezaobilazna stvar da bismo bili Isusovi učenici, da bismo utjelovili vjeru u svakodnevici, a povezana je sa svetim Antom, uzorom za naš život: osjetljivost za ljude u potrebi, sućutnost, milosrđe. Sveti Anto se redovito slika s kruhom, simbolom milosrđa i pomaganja (Kruh svetoga Ante). Presudno je slijediti Antu, zapravo slijediti Isusa u suosjećajnosti i empatiji, u kulturi koja veliča narcisoidnu grubost, drskost, bahatost; važno je biti milosrdan i zahvalan, blag i odlučan u kulturi koja hoće posvuda postaviti zidove i granice hladnoće i neprijateljstva; nužna je radost susreta u kulturi koja ne podnosi novi život i drugost, nego veliča divlju brigu za sebe, bijes na druge i cinično cerenje.
Zaključimo: Sveti Anto je vjerovao u Boga, ali vrlo konkretnog, utjelovljenog u svakodnevnicu. Svetom Anti Isus je bio uzor. Zato je toliko propovijedao Isusovo evanđelje i Božju riječ, i to ne kao prazni govor, nego je vršio tu riječ, životno je ostvarivao istinu evanđelja, i pozivao, opominjao ljude da s obrate Isusu. Zato je toliko pomagao siromašnima i nevoljnima, onima koji mu nisu mogli uzvratiti. Bit ćemo odmjereni («suđeni») pred Božjim sudištem prema onome koliko smo bili bliski, bližnji, solidarni s ljudima u nevolji, koliko smo imali otvorene oči i darežljivu ruku za bolesne i isključene, malene i neugledne.
Ako u ovo naše vrijeme, a jedino je ono naše vrijeme, hoćemo biti dosljedni Isusovi učenici, onda moramo napustiti utvrde svoje ispravnosti, samodovoljnosti i preosjetljivost za svoj ego. Trebamo se životno posvetiti Isusu, ući s njime u osobni odnos. I uvijek, baš uvijek nastojati govoriti istinu i svakodnevno se zalagati za onu Isusovu braću i sestre koji su izgubljeni i zaboravljeni na periferijama svijeta. Jer ovaj svijet ne veliča Isusa nego boga moći, sile i drskosti. Ovaj svijet voli prazno napuhivanje, divi se beskrupuloznom snalaženju, propagira bjesove osvete, klanja se bogu novca i bešćutnosti… Isus je netko posve drukčiji!
Fra Ivan Šarčević