Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Franjino bratstvo i viševrsna društvenost
Franjino ponašanje je toliko daleko od današnjeg crkvenog etosa, da bi većina klera, kad bi danas na ulici srela Brata Svega, ne znajući tko je, izbjegavala ga ili ga sažaljevala. Njihovi putevi se razdvajaju: dok sveti Franjo postaje sve prihvatljiviji ljudima bez obzira na vrijeme i prostor, Crkva ostaje nevjerodostojan pratitelj u traženju spasenja
Ivo Lučić je poznati novinar, doktor znanosti iz područja karstologije i ekološki aktivist koji se desetljećima bavi odnosom čovjeka prema prirodi, osobito kršu i njegovu očuvanju. U svom novinarskom radu ne upozorava samo na uništavanje prirode nego i na način na koji mediji, politika i društvo oblikuju naš odnos prema njoj. U tekstu o sv. Franji Asiškom i ekologiji, povodom 800. obljetnice smrti, povezuje ta pitanja s Franjinim bratstvom sa svim stvorenim te otvara i pitanje odnosa Crkve prema vlastitoj poruci. Njegovo promišljanje tako nadilazi ekološku temu i postaje poziv na drukčiji odnos prema prirodi, čovjeku i svijetu.
Sveti Franjo jedan je od simbola ekološkog svjetonazora, ali veza između Franje i ekološke znanosti nije izravna. Pored toga, ja sam, baveći se tim pitanjima, rijetko posezao za njegovom ostavštinom, pa možda nisam pravi izbor za ovu temu. Odrastao sam u bogobojažljivoj tradiciji konzervativne Trebinjske biskupije. Crkva je nakon Drugog svjetskog rata za katolike jugoistočne Hercegovine bila jedina legitimna društvena institucija, a sve što je bilo državno je smatrano vražjim jer ne priznaje Boga, pa smo mi imali moralnu obavezu takvo nešto odbaciti. Bio je to prijelaz u epohu modernizma, u kojem se tradicionalizam još dobro držao. Nismo imali vele kontakta s franjevaštvom niti s njegovim pokretačem. Pitanje je kako bi i razumjeli svetog Franju kad je naša vjera do neprepoznatljivosti ispreplela Boga s našim štovanjem sile. A gdje je sila, tiha ljubav nema puno šanse.
Kad sam se počeo baviti ekološkim pitanjima, za odgovore na njih bio sam upućen na znanstvenu literaturu i na njezine znanstvene metode. Znanstvena metoda počiva na postupku postavljanja teze, njezinu vrednovanju i donošenju zaključka. Unutar egzaktnih znanosti postupak počiva na empirijskom dokazivanju, a kreativnost, ako se i pripusti u taj postupak, uglavnom ostaje na postavljanju teze i interpretaciji rezultata. Gdje nema znanstvene vrsnoće, taj postupak tvrdne u još jednu društvenu okaminu.
Pored toga, ekološka znanost u smislu socijalne projekcije harmonije ekosistema, novija je pojava. Posljedica je svjedočanstva o uništavanju prirode i izrasla kao kritika suvremenog kapitalizma. I prije su, na primjer, paljene šume do kataklizmičkih razmjera, ali su paljevine gledane kao oslobađanje prostora za život čovjeka, i nisu poticale nastanak ekološke svijesti. Moj zavičaj je u mom djetinjstvu bio toliko ogolio da je na sve strane vrištalo golo stijenje, ali nam nije padala na pamet nikakva ekologija.
Tako, učenje svetog Franje je nadahnulo mnoge ekologe i druge znanstvenike, ali nije nastalo kroz znanstveno djelovanje niti spada u sustav racionalnog promišljanja na koji smo u istraživanju upućeni. Umjesto toga, kod njega je dominantna molitva, intuicija i kontemplacija.
Sveti Franjo u znanstvenoj povijesti okoliša
Ipak, sveti Franjo je bio značajna pojava i u povijesti okoliša. Umjesto da o tome sam arbitriram, prenijet ću što o njemu kaže reprezentativna sekundarna literatura. U golemom trotomom izdanju Encyclopedia of world environmental history, koja je izišla 2004. godine kod istaknutog znanstvenog nakladnika Routledge, sveti Franjo se spominje nekoliko puta.
U središnjoj natuknici o okolišnoj filozofiji navodi se nekoliko njezinih izvorišta. Osim azijskih religija, narodnih kozmologija i prve zapadne filozofije, grčke filozofije, navodi se razdoblje srednjeg vijeka. U nju ubrajaju zoocentričnu demokratsku teologiju talijanskog redovnika sv. Franje Asiškog i „ekološku“ teologiju takozvanih rajnskih mistika – Hildegarda iz Bingena, Meistera Eckharta, Mechtilde iz Magdeburga, Julijane iz Norwicha i Nikole Kuzanskog. Oni se, kaže autor, mogu navesti kao proto-formulacije onoga što se danas kategorizira kao filozofija okoliša.
Sveti Franjo se spominje i u važnoj natuknici koja objašnjava pojam dubinske ekologije. Njega je, kaže se, 1973. skovao norveški filozof Arne Naess u kratkom članku u kojem je suprotstavio dva oštro različita pristupa rješavanju novonastale ekološke krize. Plitka, ili reformistička, ekologija sugerira da se svjetska ekološka kriza može riješiti reformom glavnog toka industrijskog društva bez propitivanja ili osporavanja konzumerizma i ekonomskog rasta. Plitka ekologija je usmjerena na čovjeka (antropocentrična) i promatra prirodu samo kao resurs koji se koristi za dobrobit ljudi. Dubinska ekologija potiče nas da razvijemo ekocentričan (naturocentričan) pogled u kojem se priroda smatra dijelom sebe i kao intrinzično vrijedna. Autor natuknice kaže kako su Naess i pokret dubinske ekologije općenito bili inspirirani spisima pojedinaca koji su živjeli ekocentričnim životima kao što su sveti Franjo Asiški, Spinoza, Henry David Thoreau, Jolin Muir, Aldo Leopold, Rachel Carson i David Brower, ali da se ekocentrične perspektive mogu pronaći i u mnogim nezapadnim društvima.
Plitka, ili reformistička, ekologija sugerira da se svjetska ekološka kriza može riješiti reformom glavnog toka industrijskog društva bez propitivanja ili osporavanja konzumerizma i ekonomskog rasta. Plitka ekologija je usmjerena na čovjeka (antropocentrična) i promatra prirodu samo kao resurs koji se koristi za dobrobit ljudi. Dubinska ekologija potiče nas da razvijemo ekocentričan (naturocentričan) pogled u kojem se priroda smatra dijelom sebe i kao intrinzično vrijedna
U objašnjenju pojma „svetoga mjesta“ upućuje se na proturječnosti na kojima je on izgrađen. Naime, kršćanski Bog je radikalno transcendentan iz materijalnog svijeta, ali ako se rekonceptualizira priroda bogova i razmotri božansko kroz pojam duhova, onda otkriće, na primjer, mira u prirodnom mjestu može biti način ukazivanja na to što je božansko u prirodi. Takav je bio stav nekih od najpoznatijih europskih romantičara, poput Jean-Jacquesa Rousseaua i Williama Wordswortha, a zanimljivo je da je to bio i stav kršćanskog sveca Franje Asiškog, koji se osjećao bliže Bogu u prirodi i dok je razgovarao s drugim životinjama. Uostalom, prema njegovoj religiji, one su bile dio Boga.
Analizirajući „stavove crkve kroz izjave njezinih tijela o vjeri i okolišu“, ističe se stoljećima osnovni stav po kojem je je prirodni svijet pozornica za ljudsku dramu ili „škola duše“ u kojoj se ljudi trebaju pripremiti za putovanje u nebo. Za razliku od toga, prirodu su velikani poput sv. Franje Asiškog, Tome Akvinskog i Hildegarde iz Bingena smatrali sakramentalnim oličenjem stvoritelja i stoga nečim što treba štovati.
U natuknici o „Italiji“ u kontekstu povijesti okoliša, navodi se mišljenje povjesničarke Lynn White Jr. koja sugerira da su judeokršćanske doktrine promicale iskorištavanje okoliša tako što su upućivale vjernike da pokore Zemlju i traže vlast nad njezinim stvorenjima. Za razliku od njih, navodi molitve svetog Franje Asiškog o „Bratu Suncu i Sestri Mjesecu“, kojima on preklinje svoje slušatelje da poštuju sva stvorenja.
Dakle, i najtvrđa povijest okoliša uvažava doprinose svetog Franje toj tradiciji, priznaje ga za inspiratora poštovanja prirode i bratstva s njezinim pojavama. Slično je tretiran i hrvatskoj izvancrkvenoj znanosti. Utemeljitelj socijalne ekologije u Hrvatskoj, Ivan Cifrić, smatra Franju Asiškog ranim povijesnim primjerom biocentričke etike i nadahnućem za razvoj moderne ekološke svijesti. Cifrić je zagovarao odgoj i obrazovanje za ekologiju s ciljem da moderna društva napuste mentalitet potrošnje i nezasitne uporabe prirode te se okrenu franjevačkoj skromnosti i poštovanju života.
Franjina ekologija
Kad se „franjevačka paradigma“ pogleda iznutra, iz reda, ona „dobiva spasonosnu ocjenu“: nadilazi današnju fragmentarnu viziju svijeta koja vlada u znanosti i koja naglašava sukob umjesto suradnje. To ističe fra Luka Tomašević u tekstu Integralna ekologija i franjevci gdje sv. Franju naziva začetnikom „integralne ekologije, življene u radosti i autentičnosti“.
Po Tomaševiću, franjevačka ideja integralne ekologije ima sasvim drukčiji pristup svijetu i čovjeku koja cjelokupni razvitak podvrgava čudima tehnike i financija, dok istodobno pretpostavlja da je egoizam glavni pokretač našega svijeta.
U njoj je etika (dakle odgovornost) svedena na razinu čiste koristi preferencijalnog sustava, dok su pozitivne jedino pozitivne znanosti (scijentizam) što je i prouzrokovalo ogromnu ekonomsku i socioambijentalnu krizu koja je ozbiljno zaprijetila životu na Zemlji. I kad se danas raspravlja o ekološkim problemima, često je to površno jer se ekološki problem ne uzima sasvim ozbiljno. Upravo takav stav najbolje pokazuje dubinu etičke i antropološke krize suvremenog društva, jer je nisu izazvali prirodni fenomeni već ljudsko ponašanje. Stoga franjevačka paradigma i zastupa integralni (cjeloviti) pogled na život, svijet i čovjeka, kao i integralna rješenja, kaže Tomašević.
Najveći i najbolji primjer povezivanja znanstvenog pristupa okolišu i Franjina bratstva sa svim živim i neživim je enciklika Laudato si pape Franje. Njezin sami naziv „Laudato si’, mi’ Signore“ („Hvaljen budi, moj Gospodine“), uzet po početnim riječima Franjine pjesme, govori koje mjesto u Papinu tumačenju ima sveti Franjo. Ona ga vidi kao vrhunski uzor, nadahnuće i ključno uporište za razvoj koncepta cjelovite ekologije.
Papa naglašava da se u liku svetog Franje jasno vidi kako su briga za prirodu, pravednost prema siromašnima, društvena angažiranost i unutarnji mir potpuno neodvojivi. Zemlja s kojom dijelimo postojanje nam je poput zajedničke majke i sestre.
Za razliku od modernog mentaliteta koji prirodu promatra isključivo kao sirovinu za iskorištavanje, sveti Franjo je uspostavio bratski odnos sa svime stvorenim. Promatrao je životinje, biljke i prirodne elemente kao braću i sestre jer svi imaju istog Stvoritelja. Time je pokazao da se istinska briga za okoliš ne može temeljiti na čistoj znanosti ili biologiji, već zahtijeva otvorenost prema dubokoj čovjekovoj bīti i jeziku ljubavi, polazište je Papina pristupa.
Ovakva crkva ne može biti dobar zagovornik sv. Franje
Papino uzdignuće sv. Franje ne znači da Crkva živi Franjinim životom, bez obzira koju definiciju Crkve uzeli. Da bude jasnije, ovdje mislim na „Crkvu u Hrvata“ i njezin prevladavajući oblik javnog i društvenog ponašanja. Dakle, postoje i oni za koje ne vrijede ove ocjene. Osim što sam odlazio u crkvu, kao novinar sam pratio neke visoke događaje unutar Crkve. Oni su bili oblikovani po piramidi političke moći i prvenstveno im je bilo važno demonstrirati hijerarhijsku stratifikacija, koja je neobično nalikovala onima koji se izvode na političkim ili vojnim događajima, začinjajući ih dodatno vjerskom obredima. Etos takve Crkve puno se više iscrpljuje u učvršćivanju poretka moći i teži pukoj kontroli ponašanja pastve. To se proteže na posvećenje materijalnom, na nacionalizam koji je zapravo suprotan vjeri, na slavljenje političke i vojne moći, na blagoslov oružja i svačega drugog od cesta i vodovoda do početka školske godine.
Francuski filozof Jacques Ellul posrnuće Crkve vidi još od vremena Rima, kad se sparila s državom, blagoslivljala oružje i suorganizirala ratove. Aktualna vjera je od biblijskog Boga ljubavi stvorila Boga zapovjednika. Biblijski Bog nije nikakav zapovjednik nego osloboditelj. Čak i kad je bio nezadovoljan čovjekom, bio je ojađen, bez prijetnji, kaže Ellul.
Za razliku od modernog mentaliteta koji prirodu promatra isključivo kao sirovinu za iskorištavanje, sveti Franjo je uspostavio bratski odnos sa svime stvorenim. Promatrao je životinje, biljke i prirodne elemente kao braću i sestre jer svi imaju istog Stvoritelja. Time je pokazao da se istinska briga za okoliš ne može temeljiti na čistoj znanosti ili biologiji, već zahtijeva otvorenost prema dubokoj čovjekovoj bīti i jeziku ljubavi
Sve priče o bratstvu i jednakosti, kršćanskoj ljubavi i odanosti Bogu, često su drugorazredna mantra. Franjino ponašanje je toliko daleko od današnjeg crkvenog etosa, da bi većina klera, kad bi danas na ulici srela Brata Svega, ne znajući tko je, izbjegavala ga ili ga sažaljevala. Njihovi putevi se razdvajaju: dok sveti Franjo postaje sve prihvatljiviji ljudima bez obzira na vrijeme i prostor, Crkva ostaje nevjerodostojan pratitelj u traženju spasenja.
Povezivanje s prirodom
Tako se nameće dojam da slaganje s Franjinom duhovnosti nije nužno povezano s Crkvom ni s vjerom, nego je obilježje manjeg broja ljudi koji imaju znatno širu svijest i empatiju. Franji su bliži mnogi izvan Crkve. Pada mi na pamet heretik Tin Ujević sa svojim proročkim pjesmama poput proslavljenog Pobratimstva lica u svemiru, ali i skrajnutim poput one o stablima po zimi koju nikad javno ne čitaju:
Onaj studeni, ledeni srh što njih zebe
steže i muči sve nas, mene, tebe.
(…)
Dušo, zavoli ta stabla po zimi,
tu neoskvrnjenu sliku sloma,
i u vlastitu toplinu kao uz vatru u kutu doma
Njih primi.
Ujević je ukazivao na važnost istočnjačke filozofije koja je prepoznatljiva u njegovim pjesmama, a u kojoj je priroda mnogo bliža nego u našem zapadnom mišljenju. Ondje se iskušavaju postupci jačanja duhovne otvorenosti za prirodu i postizanja komunikacije s njom. U Japanu se na primjer desetljećima prakticira tzv. šumska kupka koji se bazira na dužim boravcima u šumi i upijanju prirode svim osjetilima. Pored toga, snažni su pristupi koji se više baziraju na kontemplaciji, promišljanju veza između čovjeka i šume, recimo da se nastoji slijediti put kisika ili ugljika i njihova zamjena u ljudskim i biljnim organizmima.
Ordinarna zapadna znanost, posebno ona koje se koristi u tehno-znanstvenom kompleksu, bez osobnih nadahnuća i posebnosti, i dalje ostaje bez smisla i daleko od prirode i ne može nam pomoći u identifikaciji s njom. Takva znanost nam može dosta toga objasniti, ali nas ne može uvesti u prirodu. Jedno je misliti o prirodi, a drugo biti u prirodi, pogotovo biti priroda, čime stvaramo naše duboko iskustvo koje nam omogućuje da sami izgradimo potrebne vrijednosti.
Oslobađanja od materijalne kulture koja nas opsjeda, bivanje u prirodi i njezino promatranje dok se ne stopiš s njom, postupak je za koji nije potrebna ni znanost ni Crkva. Radeći radijski dokumentarac na Velebitu, susreo sam se s Vladom Prpićem (1945-2019). Pričao je svoje iskustvo: treba doći u prirodu i dugo mirno stajati. Nakon nekog vremena počnu ti u blizinu slijetati ptice, vjeverica ti pretrči preko noge, postao si za njih dio njihova svijeta, pričao nam je. I Vlado je, kao i mnogi drugi koji su to radili, bili za većinu javnosti pomalo čudaci i pustinjaci. Jednog dana su njegovo tijelo našli nedaleko od skloništa u koje se povukao kad je nastupila bolest. Posve se predao prirodi i doslovce i metaforički.
No, i znanost, posebno humanistička, postupno usvaja učenja i metode koje ruše prepreke prema prirodi i pomalo nas uvode u nju. Nedavno sam čitao knjigu Živjeti s biljkama antropologinje Sanje Puljar D’Alessio. Ona preko znanstvene etnografije vrednuje duhovno i emocionalno iskustvo prirode. Primjenjuje znanstvenu paradigmu viševrsne etnografije koja zamišlja svijet u kojem jednako pravo na život imaju razne biljne i životinjske vrste, koje su naši partneri. U tome se oslanja na suvremene botaničke spoznaje prema kojima su biljke komunikativne, socijalne i sposobne učiti i pamtiti. Tu etnografija otvara vrata uvažavanju drevnih duhovnih i tradicijskih praksi u kojima su ljudi oduvijek tretirali biljke kao svjesna bića, partnere i učitelje, a ne samo kao puki resurs ili dekor. Riječka antropologinje ističe da, unatoč svemu, suvremena ljudska praksa marginaliziranja biljaka nikad nije posve uspjela. Ljudi ne mogu kontrolirati biljke u potpunosti, čak ni u strogo kontroliranim prostorima poput vrtova. Jedini način suživota je suradnja i suosjećanje s biljkama, što je temelj mnogih duhovnih tradicija, osobito one koju vežemo za svetog Franju. U tom pogledu sveti Franjo je inspirativan i danas i bit će još dugo.
Ivo Lučić