www.polis.ba

Petar i Pavao | Bog traži naše rane

U svojoj kompleksnosti nisu se uvijek ni najbolje razumjeli, ali u vlastitim idejama dopustili su si priliku da progovore i jezikom Ljubavi. Nije Bog htio dva savršeno kompatibilna pola, nego ranjene ljude spremne voljeti. Uspjeli su, zato što su odlučili bar pokušati

Ponekad se pitam je li samo meni stvaralo problem što je Isus Šimunu promijenio ime u Petar? Što nije bilo dovoljno dobro sa Šimunom da ga je trebalo mijenjati? Vjerujem da svi imamo neku manju ili veću dozu poticaja na ispravak koje smo tijekom svog odrastanja, a možda i zrelijeg života primili. I često se s tim poticajima susrećemo ne baš prijateljski. Jer tko želi da njegove slabosti i promašaji budu vidljivi i od drugog prepravljani? No, Petar ih je sve primao s nekim ludim povjerenjem. Dogodila se Ljubav, Petar je dodirnut kroz svoje pukotine.

Kad bi samo na trenutak drugoga dešifrirali jezikom Ljubavi, kao što je to vjerujem radio Petar, možda bi čuli da poticaji ne znače neprihvaćanje, nego pomoć da i sami prihvatimo nešto što smo davno zaboravili da postoji. Često sam zavidjela ljudima koji imaju kompleksnija imena, koja im dozvoljavaju izvedenice kroz koje netko može izraziti svoju ljubav. Potrebni smo drugoga, potrebni smo riječi. Čovjek nije stvoren da bude sam, darovano nam je zajedništvo i stoga nije nebitno kako ga živimo. Kad bi samo bili svjesni koliku snagu imamo da drugoga slomimo ili dignemo, vjerujem da bi naše srce puno bolje surađivalo s našim razumom. Ne bi bili teški za slobodu, i ne bi se borili da sačuvamo strah. Ničim zasluženo i potpuno besplatno primili smo Riječ, nemamo je pravo zadržati za sebe. Nemamo je potrebe ni ograničavati, a još manje štititi. Riječ je slobodna, i ima snagu da pronađe pukotine. Vjerujem da je to upravo bila i Šimunova priča, koja mu je pomogla da se stavi u službu svim srcem i svim što ima. Od jednoga prosjeka i letargije da postane nešto puno više i bolje, netko tko je ostavio traga. Netko od čijeg prihvaćanja Riječi i mi danas živimo.

Riječ izgovorena Ljubavlju pokreće i stvara. Ponekad se pitam gdje je nestala Ljubav iz našeg govora? Osuda je zamijenila bratsku opomenu, apologetika zauzela mjesto navještaju. Kad smo se počeli braniti jedni od drugih i prestali se susretati. Gdje je nestalo ludo povjerenje koje je imao Isus sa svojim najbližima i oni s njim? U kojem trenutku nam je zajedništvo prestalo biti dio fokusa i egzistencije?

Možda je baš današnja svetkovina prilika da zastanemo i još jednom promislimo o svemu. Tko su bili Šimun i Savao i po čemu se razlikuju od Petra i Pavla? Sveto Pismo i tradicija nam donose dvije vrlo kompleksne ličnosti, pomalo i teške, ljude za velike stvari s kojima vjerojatno i nije bilo najlakše funkcionirati. Ali ipak, Gospodin ih je odabrao i s njima ozbiljno računao. U svojoj kompleksnosti nisu se uvijek ni najbolje razumjeli, ali u vlastitim idejama dopustili su si priliku da progovore i jezikom Ljubavi. Nije Bog htio dva savršeno kompatibilna pola, nego ranjene ljude spremne voljeti. Uspjeli su, zato što su odlučili bar pokušati.

Stoga nemojmo se bojati biti u svojim očima slomljeni ljudi koji traže način da se zakrpaju. Jer u svojoj potrazi možda baš čujemo Riječ koja će nas učiniti cjelovitim. Gospodin računa i na naše tamnice, strahove, težine i nedovršenosti, ali i dalje računa i na nas, na onaj savršeni dio nedotaknut iza tolikih bedema. Neka nam današnji dan pomogne da čujemo ime kojim nas imenuje, da osjetimo Ljubav kojom nas ljubi i da vidimo sebe u punom potencijalu kako na On vidi. Neka današnji dan bude poticaj da bar pokušamo.


Ana Marčinko