Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
BOŽJE CARU? Razmišljanje o nužnosti proroštva u Crkvi
Ako želimo obnoviti Crkvu i društvo u kojima živimo, ako želimo slijediti proročku Isusovu službu, onda se to neće dogoditi obranom institucionalne moći Crkve ni obranom moći političara, raznih tajkuna, probisvijeta i zločinaca, nikakvom političkom religioznošću, nego pomaganjem onih koje je ta ista moć i vlast zanemarila, prezrela i unesrećila
Nekada se monoteističke religije, židovstvo, kršćanstvo i islam, nazivaju i proročkim religijama, za razliku od onih zvanih mističkima. Proročke su, jer je sadržaj njihova vjerovanja od Boga objavljena riječ preko proroka, od Boga pozvanih i poslanih ljudi.
Služba proroka nije – kako se to uglavnom shvaća – neka prognoza, predviđanje budućih događaja, već kritika, opomena i poziv na obraćenje na dva područja: na području čistoće vjere, i na području društvene pravednosti, politike vladanja i odnosa prema obespravljenim pojedincima ili nekim ugroženim skupinama kao što su siromašni, udovice, radnici, stranci…
Svaka od proročkih religija na svoj način zahvaća u religijsku praksu i u društveni prostor: od unošenja krize u društvene odnose do zavođenja teokracije i stvaranja vjerskih država i «svetim nasiljem». Zajednička im je kritika licemjerja religijskih i političkih prvaka i službenika te zloupotrebe položaja. Zajednička im je i nada da je Bog pravedan i milosrdan sudac i da ne ostavlja nikoga: okorjele grešnike zove na obraćenje, i obespravljenima i beznadnima dariva utjehu.
Svećenici – Božji ili «svjetovni» službenici?
Osim proročke dimenzije u monoteističkim religijama postoji i – više ili manje dominirajuća – dimenzija institucionalnih službenika, u nekim religijama zvanim svećenicima. Oni predvode kult, prinose žrtve i mole ispred i u ime zajednice. Proroci i svećenici su redovito u napetim odnosima. Ponekad se u jednoj osobi ujedinjuju svećenička i proročka služba (kao starozavjetni Ezekiel), u njoj se isprepliću, nadmeću ili pojedina služba zatomi drugu.
Ako društveni sistem nije protiv i ne progoni religiju, svećenici su jedni od društveno najpovlaštenijih ljudi. Do njih posebno drži i nad njima bdije svaka vlast, i ne toliko iz ljubavi, koliko iz straha a još više iz koristi. U nekim sistemima i državama svećenici se smatraju «dvorskim osobljem» ili «državnim službenicima».
No, svećenici među prvima znaju stradavati pri promjeni vlasti, ako je ta vlast ili novi vladar druge vjere, konfesije ili ako je režim bezbožan. Posebna mrzilačka strast rušenja i zatiranja tuđih svetinja i službenika pratila je sve ratove i revolucije. Drugi svjetski rat, a i ovi posljednji ratovi u nas pokazali su također dijabolično nagnuće progonu i ubijanju «svetih» ljudi te brisanju religijskih simbola i svetinja drugih. Sve je to činjeno uz javnu ili prešutnu suglasnost i blagoslov većine religijskih službenika, dvorskih ili državotvornih svećenika, svećenika nacionalnoga rušilačke strane.
Lukavstvo svetoga nije ništa manje prisutno u našim društvima od svjetovnog, tako da se pojedini biskupi i svećenici, «s maskom svetoga» (Ž. Mardešić), bave svjetovnim stvarima, političkom moću, ekonomijom, menadžerstvom svetinjama.
Ne navodimo ovo da se zlopamtilački vraćamo u prošlost niti da kopamo po traumama kako bismo opravdavali međusobne mržnje, ili da bismo zagovarali najunosniji politički model – model etničke i konfesionalne podjele i progona različitih. Cilj nam je barem ukazati na nedostatak proroštva, kritičnosti i samokritičnosti u svakoj našoj Crkvi i vjerskoj zajednici te na pogubno nerazlikovanje svećeništva i proroštva kao i neke njihove devijacije.
Od Koncila, a posebno kroz ovih trideset godina, od promjene državnog okvira i smjene društvenih režima, crkveni poglavari, prije svega biskupi, ujedinjuju u sebe sve tri Isusove službe kako ih je Jean Calvin označio: svećeničku, proročku (učiteljsku) i kraljevsku (vladarsku). Nakon razdoblja isključivanja religije i svećenika iz javnosti i od političkog utjecaja, s novim društvenim uređenjem u kojem se vjernici, Božji narod, izjednačuje s nacijom (hrvatstvom), biskupi (a i svećenici) postali su svjetovni, nacionalni poglavari; svoj društveni utjecaj dijele, kupuju ili preprodaju, javno ili prešutno, s političkim vođama i drugim moćnicima, od ekonomskih magnata do medijskih mogula.
Sraslost religioznoga i nacionalnoga, crkvenoga i političko-stranačkoga ogleda se u najstarijem zanatu, u trgovini. U novcu. No, nije pritom samo politika prepredena da kupuje ili zbog nekih njihovih «grijeha» ucjenjuje biskupe i svećenike, nego se čini i obratno. Lukavstvo svetoga nije ništa manje prisutno u našim društvima od svjetovnog, tako da se pojedini biskupi i svećenici, «s maskom svetoga» (Ž. Mardešić), bave svjetovnim stvarima, političkom moću, ekonomijom, menadžerstvom svetinjama. Nije uopće malen broj biskupa i svećenika koji život pretvaraju u politički darvinizam, u stalnu hajdučiju spletki, prijevara i zaplotnjačkih namještaljki. I u jednom i drugom slučaju uvijek je na gubitku religija, Crkva.
Jedna od posljedica političkoga, ovdje hrvatskog katolicizma kao pseudoreligije je odsutnost kritičnosti i samokritičnosti, proroštva. Neće se naravno složiti biskupi i svećenici nacionalnoga da je najgora posljedica političkog katolicizma bezbožna bešćutnost prema žrtvama drugih naroda…
Isusov zahtjev da se jasno odvoji carevo i Božje, političko i religiozno, svećenici i biskupi nacionalnoga razumijevaju kao izdaju i razbijanje jedinstva naroda i Crkve. Na ničemu toliko ne inzistiraju crkveni i politički vođe kao na nacionalnom (= crkvenom) jedinstvu.
Pogubnost sraslosti religijskoga i nacionalnoga ogleda se i na drugim područjima: u medijima, u obrazovanju, u poduzetništvu. Ali po štetnosti najviše pogađa religiozno područje i Crkvu, jer je najgore ako se najbolje pervertira. Jedna od posljedica političkoga, ovdje hrvatskog katolicizma kao pseudoreligije je odsutnost kritičnosti i samokritičnosti, proroštva. Neće se naravno složiti biskupi i svećenici nacionalnoga da je najgora posljedica političkog katolicizma bezbožna bešćutnost prema žrtvama drugih naroda, kao i bešćutnost prema žrtvama vlastitoga naroda koje se ne uklapaju u državotvorni hrvatski i hercegbosanski projekt, brojčano povrh svih bosanski Hrvati, ali i bešćutnost prema žrtvama zlostavljanja djece i ranjivih odraslih od strane duhovnih osoba. Prešućivanje i poricanje takvih grijeha zna biti teži grijeh od samog zločina, jer one koji prešućuju i poriču zločin pretvara u sekundarne počinitelje. Nacionalna bezgrešnost, samoobmana o savršenosti vlastitoga naroda blokira duhovni i kulturni razvoj kako pojedinca tako i obitelji i čitavoga društva.
Teška posljedica političke religije je i u tome što politički i religijski prvaci, posebno među njima teokrati, koji «vladaju» i Božjom voljom, nikome ne polažu račun svoga upravljanja. Nema transparentnosti ni za zajednički novac, niti odgovornosti za izgovorenu riječ, ni za propovijedi, ni za odnos prema vjernicima…
Poziv na suočavanje, samokritičnost i kajanje
Uza sve rečeno, ne treba previdjeti da je proroštvo neuništivo, odnosno da će Bog učiniti da «kamenje progovori», ako tko i ušutka prvopozvane Isusove učenike ili ako oni iz komoda ili straha umaknu svom zadatku (usp. Lk 19,40). Bog također poručuje preko svoga proroka da se njegova riječ njemu ne vraća bez ploda (usp. Iz 55,11). Nijedno važno postupanje ljudi ne može proći bez prosudbe od strane Božje riječi, bez moralnoga razlučivanja od strane Božjih ljudi. Doista događa se, kako Isus veli, da ono što se zločinački skriva po sakristijama i tamnim odajama, što se masovno prešućuje i poriče, čak prekriva svetinjama, kad-tad biva razgolićeno kao Adam u vrtu, obznanjeno «s krovova», razglašeno javno, i to od pojedinca ili tek nekolicine. Ima prastaro iskustvo da ne postoji totalno zlo ni totalna laž, te da istina, vapaj krvi nedužnoga ne može ostati nečuven, premda za neko vrijeme može biti ušutkan ili nadglasan.

Kad god opaki ljudi pomisle da sve ide po njihovom, ili kad pravedni pomisle da zlo proguta sve dobro, odnekle, neočekivano, jave se oni od kojih se to ne očekuje – Božji ljudi, nipošto savršeni i bezgrešni, ljudi od krvi i mesa koji obznanjuju Božje istine, raskrinkavaju zločine i zaustavljaju prešućivanja. Rekli bismo starom riječi proroci koja je, nažalost, postala stranom među nama, do mjere da je i oni koji to doista jesu, što zbog obezvrjeđivanja, što zbog osjećaja nedostojnosti od sebe potiskuju. U islamskoj teologiji i navještaju proroke sve više zamjenjuju riječi vjerovjesnici i poslanici. Slično je u katoličkom kršćanstvu gdje je svećenik, liturg glavni službenik vjere. Time se gubi nužna dimenzija kritičnosti vjere.
Kao primjere za proročko djelovanje po evanđelju u našoj Crkvi u zadnje vrijeme, naravno, svakoga na svoj način i samo u jednom segmentu njihove službe, možemo istaknuti riječkog nadbiskupa Matu Uzinića i fojničkog gvardijana fra Marija Katušića. Prvi je daleko poznatiji, ali drugi s njime dijeli sličnu sudbinu iznenađenja i neočekivanosti. Naime, neki koji ih kao dobro poznaju, rado kažu da nisu očekivali ono što su učinili. Uzinić da na suočavanje s istinom pozove i sebe i druge, prvo u riječkoj Crkvi a zatim i šire, da pozove biskupe i svećenike na priznanje grijeha ili strašno zataškavanje grijeha, posebno na području seksualnog zlostavljanja malenih i ranjivih odraslih. Katušić je na svetoga Antu u Busovači pozvao okupljene vjernike da se pokaju/pokajemo, između ostaloga, i za zlo koje smo učinili u ratu ljudima druge vjere i narodnosti.
Ima zacijelo još sličnih ljudi poput ove dvojice Isusovih svećenika. No, nema ih nikada puno i nikada nisu većina. I nikada nisu posve anonimni. Nažalost, većina je i biskupa i svećenika šutljivih ili čak izravnih zagovarača zataškavanja i prešućivanja grijeha, zločina i propusta. Unatoč široke podrške vjernika, crkveni i medijski prostor prepun je neutemeljenih objeda samo da se omalovaži istina koju su, svaki na svoj način, posvjedočili ova dvojica spomenutih kršćana. Kako se sve nije tumačio i ne tumači Uzinićev vjernički i biskupa dostojan postupak, kako sve nije difamiran, kakve sve jezične i nemoralne ekvlibristike nisu primijenjene po medijima, po tračerskim zakucima, samo da se obeskrijepi jedan krajnje ljudski i kršćanski čin koji je biskup Uzinić, kako i sam kaže, bio dužan učiniti.
Slično se događa i s bosanskim franjevcem Katušićem koji je, slijedeći Isusov način aktualizacije Božje riječi, između ostaloga, jer je njegova propovijed tematski šira i sadržajnija od onoga što mu se izdvaja i kao krimen nacionalne izdaje želi naturiti, pozvao sve prisutne vjernike, pritom ne imenujući nikoga, da sagledaju/sagledamo svoju grešnu prošlost i da se, jer to je evanđeoski – indirektno se tada referirajući na riječi ratnoga zločinca Darija Kordića – kazao: ako smo počinili zlo, za to se moramo kajati ako smo vjernici. Ne može se biti kršćanin, katolik, vjernik Kristov i hvaliti se da bismo sve ono što smo grešno činili u ratu, opet ponovili. Je li to evanđelje?
Većina je podržala Katušićevu propovijed. No, i do danas ima bezbožničkih kleveta, čak i prijetnji fizičkim uklanjanjem tog propovjednika! Kakvih je sve perverznih tumačenja da se umanji sadržaj i propovjednikov vjernički stav, samo da se spasi lokalni gospodar rata, da se iza debelog institucionalnog zida baca kamenje na slabijega, naposljetku da se otkloni Isusov zahtjev za priznanjem grijeha i krivnje i odbaci tako nasušni obraćenički put u budućnost.
Strašno je licemjerje propovijedati da je Isus put, ISTINA i život, i istodobno voljeti laž i spašavati zlo, poricati istinu i bezočno klevetati tražitelje istine.
Nevjerničko-svjetovno ponašanje, nijekanje elementarne istine, farizejsko i cinično hvatanje u riječi pravednih ljudi koji su bili na visini svoje biskupske i svećeničke službe i osvijetlili obraz Crkve, za posljedicu ima da se ono Božje izručuje caru i ovozemaljskim moćnicima. Sve je to moguće, jer u oba slučaja, i Uzinićevom i Katušićevom, poglavari i kolege, mislim najprije crkvene, šute, javno se ne oglašavaju. Štoviše neki su se upustili u masovku blaćenja, osobito onoga najpodlijeg – anonimnog i iza leđa. Šute najodgovorniji, jer su karijeristi, jer se straše, rekao bi Isus, za svoje tijelo, za ugled, za novac, jer – valja priznati – nije lagano ostati čestit i pritom sam, javno kazati što se misli i za svoje riječi biti spreman i šikaniran. I biti postojan. Jer nije malen broj biskupa i svećenika koji su odustali, koji su na počecima zvanja krenuli časno, ali nisu izdržali nositi dar i zadaću proroštva, dužnost kritičnosti i samokritičnosti, nego su krenuli uz vlastodršce pa sada blate one kakvi su oni nekada bili.
Nekima pak od poglavara, biskupa i svećenika, u oslabljenom zvanju ili u nedostatku svjedočenja evanđelja draži su počinitelji, nego žrtve i njihovi braća svećenici i kolege. Oni će propovijedati raspetoga Isusa, ali je njihov prirodni ambijent onaj Barabâ, Kajfâ i Pilatâ. Zacijelo, što to znači mudrost evanđelja pred lukavošću, novcem i moću djece ovoga svijeta?
Doista, s kakvom prezrivom strašću se ovoj dvojici i sličnim svećenicima neće oduzimati dostojanstvo, koje grijehe im se neće izmišljati, izdaju naroda i necrkvenost, kakva sluganstva i strana plaćeništva. Dok su živi neće se osloboditi poruga i šikaniranja. Ustvari, sve se ovo događa da se ne prizna ISTINA koja je bolna ali oslobađajuća, istina koja jedina omogućuje milosrdnu ljubav koja spašava. Strašno je licemjerje propovijedati da je Isus put, ISTINA i život, i istodobno voljeti laž i spašavati zlo, poricati istinu i bezočno klevetati tražitelje istine.
Svećenici i proroci kroz Bibliju
Naravno, ništa novo pod suncem. Svećenika karijerista, sebičnog uživanja i nacionalne bojovnosti, svećenika kojima nije ništa sveto, puna je Biblija. Njihovo izopačenje, spomenuli smo, redovito ne bude odmah, na počecima svećeničkog poziva, nego kasnije, uslijed zamora, uslijed lijenosti, uslijed bogaćenja i adaptacije na privilegije institucije i moći strukture koja se smatra jedino božanskom i nikome ne odgovara.
Sjetimo se nekih biblijskih svećenika, na primjer, Elijevih sinova, Hofnija i Pinhasa koji su za sebe pljačkali najbolje od žrtava koje je narod prinosio Bogu, tako da su se narodu zgadile i žrtve i molitve. Ili kako su ta ista dva bezočna tipa, obučena u svete haljine, uzeli najsvetije, Kovčeg saveza, i krenuli s njim kao ratnim oruđem protiv Filistejaca, šireći magiju da će im svetinja nad svetinjama pomoći i da će pobijediti neprijatelje. Kovčeg im je otet, otac Eli skončao od boli i nekritičnosti prema svojim sinovima, nastala je katastrofa za narod, usprkos svim njihovim pobožnim trikovima.
Sjetimo se i svećenika Arona koji je – dok se njegov brat Mojsije u osami «mučio» s Bogom oko moralnosti i moralnih zapovijedi – podlegao željama mase i svoj narod zaveo u površno i grubo idolopoklonstvo, u kult ličnosti zlatnoga teleta. On u «pustinji» priređuje uživanje, religioznu estradu i duhovno orgijanje. Svećenicima sličnim Aronu nikada stvarnost nije tako «pustinjska», oni s osiguranih visova ne vide duhovnu opustošenost svoga naroda niti što to doista vjernici traže (Izraelci su tražili Boga!) te što im trebaju ponuditi a da to ne budu udvornička magija, pobožni svodnički trikovi ili opaka idolatrija. Suvremeni aronovci bi reagirali na Mojsijev čin, koji je pločama zapovijedi razorio tele, prigovorom za prekomjernu srditost, ružne riječi i nasilje, ili, da Mojsije vidi sve crno i previše se nepotrebno uzrujava!
Kako samo aktualno zvuče riječi Amasje svećenika proroku Amosu: «Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi svoj kruh i ondje prorokuj. Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram» (Am 7,12s). Da, svevremene su ove riječi jer i danas postoje političke crkve i nacionalna svetišta, svetišta poglavara, i gle paradoksa, među njima nekih iz prijašnje ateističke «crvene buržoazije» koji su prva partijska mjesta, zahvaljujući dvorskim i stranačkim svećenicima, zamijenili prvim mjestima uz oltar, a s njima su rame uz rame oni koji izjednačuju nacionalizam i vjeru.
Kao što židovstvo – korijen dviju drugih monoteističkih vjera – nije samo proročka nego i svećenička religija, tako i Biblija nije samo proročka, Božja, nego i svećenička, ljudska knjiga. Važno je to imati u vidu da se razumije sljedeći podatak: Kad je mnogo naroda brutalno kažnjeno zbog idolopoklonstva, svećenik Aron i njegovi svećenici pomoćnici bili su pošteđeni. I prorok, vođa i zakonodavac Mojsije, čini se, bio je pristran, samo čovjek. Kroz povijest nisu kažnjavani toliki religijski službenici koji su aktivno huškali na mržnju, na ratove, koji su zataškavali zlo i bezbožno spašavali zločince. Ako i nisu činili fizičke zločine, ako i nisu krivi «po zapovjednoj odgovornosti», odgovorni su moralno i politički, a da ne govorimo tek o odgovornosti pred Bogom koji je na strani obespravljenih i nevino stradalih.

Sjetimo se, također, i Ilije, oca proroka, koji je u strahu za život bježao pred kraljem i kraljicom i njihovim dvorskim svećenicima, jer je revnovao da se ne pomiješaju carev kult i Božje stvari. Još težu sudbinu, sličnu Ivanu Krstitelju i Isusu, imao je tragični prorok Jeremija kad su se protiv njega udružile vlast, svećenici i lažni proroci. Prije toga odbačen je bio od svoje rodbine i isključen iz svoga zavičaja. A osjećao je i da ga Bog ne uslišava po želji!
Posebno je suvremen događaj iz Betela, drevnog izraelskog svetišta. Naime u njega je iz Judeje došao propovijedati prorok Amos, ali se tome usprotivio gorljivi dvorski svećenik Amasja. On je prijavio Amosa kralju Jeroboamu, i kad kralj, izgleda, to nije ni tražio. Doušništvo i ulizništvo su nekarakternim svećenicima druga narav. Amasja je predstavio kralju Amosove riječi tako opasnima da ih ni zemlja ne može podnijeti. Zar u tome ne čitamo lavinu lažnog skandaliziranja nad istinom koja ustvari razotkriva mizernost i neautentičnu brigu za narod i Crkvu dvoličnih biskupa, svećenika i klerikaliziranih vlastodršca?
Kako samo aktualno zvuče riječi Amasje svećenika proroku Amosu: «Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi svoj kruh i ondje prorokuj. Ali u Betelu da više nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetište, kraljevski hram» (Am 7,12s). Da, svevremene su ove riječi jer i danas postoje političke crkve i nacionalna svetišta, svetišta poglavara, i gle paradoksa, među njima nekih iz prijašnje ateističke «crvene buržoazije» koji su prva partijska mjesta, zahvaljujući dvorskim i stranačkim svećenicima, zamijenili prvim mjestima uz oltar, a s njima su rame uz rame oni koji izjednačuju nacionalizam i vjeru, iako u komunizmu tobože vide svu nesreću naroda i Crkve. Ti čak određuju protokole religijskih događanja i obreda, tko može a tko ne može slaviti misu i propovijedati na pojedinim obljetnicama, crkvama i svetištima. Ako ne određuju oni, u njihovo ime će to učiniti njihovi sluge-svećenici.
Služenje – kriterij proročke i svećeničke službe
Vrijedilo bi iznova čitati evanđelje kroz Isusov odnos prema velikim i malim svećenicima svoga naroda kao odgovor i na naš odnos prema njima, crkvenom i autoritetu uopće. Isus nije bio svećenik. Iz Poslanice Hebrejima kasnije se razvila kristologija svećeništva. Evanđelja za Isusa najčešće govore da je bio prorok i učitelj, a nakon Uskrsa naročito Mesija/Krist, Gospodin i Sin Božji. Isus je bio «putujući propovjednik», što znači da je u svojoj osobi ujedinio proroštvo i učiteljevanje. Pridodana mu je služba kralja. Njegovo kraljevanje, međutim, ne odnosi se na vladanje, nego na služenje. To je prva i posljednja korekcija i kriterij svih službi u Crkvi i kršćanstvu: i svećeničke i proročke.
I kako god postoje svećenici koji svoju službu pretvaraju samo sebi na korist ili svećenici nacionalnoga, tako postoje i lažni proroci. Lažni proroci umiju sjajno govoriti, propovijedati da «zaboli» i glava i duša. Rado se prikazuju mirotvorcima, čak i darivaju svoj mir pod maskom Kristova mira. Nude se i kao karizmatici, psihoterapeuti i ozdravitelji ranjivih i unesrećenih. Ustvari su profiteri, manipulatori, sijači magije i duhovne magle daleko od stvarnosti. Neki su i duhovni zlostavljači koji krhke ljude čine tjeskobnima i još ranjivijima.

Provjera svih vjernika, a onda i biskupa i svećenika – Isus tvrdi – nije samo u snazi njihove najpobožnije retorike, nego u odnosu prema djeci i malenima, prema žrtvama i ranjenima, prema obespravljenima i progonjenima: u tome koliko doista služe, a ne vladaju.
Ako želimo obnoviti Crkvu i društvo u kojima živimo, ako želimo slijediti proročku Isusovu službu, onda se to neće dogoditi obranom institucionalne moći Crkve ni obranom moći političara, raznih tajkuna, probisvijeta i zločinaca, nikakvom političkom religioznošću, nego pomaganjem onih koje je ta ista moć i vlast zanemarila, prezrela i unesrećila.
Nikoga ni u budućnosti neće toliko prezirati i progoniti zli političari, karijeristi i biskupi autokrate, dvorski teolozi i državotvorni svećenici, nahuškana masa religijskih fundamentalista i nacionalista kao svećenike koji su uz to proroci.
Ne treba se strašiti za budućnost svećenika, nego se treba strašiti nedosljednosti svećenika. Uvijek će biti ljudi koji će imati poštovanje prema svećenicima, budući da su oni «djelitelji» Božjih tajni, a za neke i «vlasnici» milosti pa i samoga Boga. No, nikoga ni u budućnosti neće toliko prezirati i progoniti zli političari, karijeristi i biskupi autokrate, dvorski teolozi i državotvorni svećenici, nahuškana masa religijskih fundamentalista i nacionalista kao svećenike koji su uz to proroci.
Nitko, zacijelo, nije sačuvao vatru poštenja i ljepotu vjere, Crkve i svećeničkoga poziva kao oni biskupi i svećenici koji su ujedno i proroci – učitelji i svjedoci vjere, koji nisu izručili Božje caru, niti evanđelje pretvorili u teokraciju, i to usprkos svoj zavodljivosti vlasti i prijetnjama vlastodržaca, usprkos blaćenju dvorskih slugu i svećenika nacionalnoga, usprkos i mimo moći lažnih proroka, pa i po cijenu samoće, društvenog šikaniranja i žrtve.
Ivan Šarčević, polis.ba