Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Važnost, metode i vijek grebničkog opismenjavanja
PRIČE IZ POSAVINE
Učitelj je pokušavao nekoncentriranost i lijenost ispravljati šibom. Kada bi išao kroz razred, gotovo uvijek je držao šibu u ruci i bio spreman udariti njome đaka koji se nije držao reda ili koji je nešto pogrešno radio
Svi oni koji su u pedesetim godinama i sjete se svoga osnovnog obrazovanja ili onoga iz priča svojih roditelja, mogli bi mirne duše učitelje i učiteljice, nastavnike i nastavnice – zbog njihovog ponašanja prema đacima – privesti licu pravde. No, većina tih prosvjetnih radnika nije više živa a na takvo nešto se i ne pomišlja. Tadašnji režim je ustvari takav pedagoški proces organizirao i dopuštao. S druge strane, ako se osvrnemo na obrazovanje zadnjih nekoliko desetljeća, kao važan društveni čimbenik u razvoju i životu demokratskog društva, onda će možda nekome pasti na pamet da djelatnike ovoga sustava koji je osmislio i organizirao ovakav pedagoški proces, također pozove na odgovornost i privede licu pravde. Naravno ni do toga nikada neće doći. Kada bismo privodili licu pravde sve odgovorne ljude i režime za sve propuste i prekršaje koje su napravili, više bi ih bilo iza rešetaka nego na slobodi.
Znanje i spoznaja su oduvijek bili važni za osobni razvoj a isto tako nužni za razvoj jednog društva. Ako se tvrdi da nepismenost ili analfabetizam pogađa narode i skupine najnerazvijenih dijelova svijeta, onda s pravom možemo reći da su monarhijska i socijalistička Jugoslavija do šezdesetih godina prošloga stoljeća spadale u skupinu najnerazvijenih zemalja svijeta. Još uvijek ima osoba u zemljama koje su se formirale nakon raspada posljednje Jugoslavije koje ne znaju čitati i pisati. Pogotovo je stupanj nepismenosti bio visok u mjestima koja nisu imala svoju školu.
Selo Grebnice u Bosanskoj Posavini nije imalo školu sve do 1947/48. Do tada većina djece iz sela nije išla u školu. Samo oni koju su sebi mogli priuštiti ili koji su na vrijeme shvatili važnost školovanja, slali su svoju djecu u susjedni Domaljevac ili u 5 kilometara udaljeni Bosanski Šamac da nauče barem čitati i pisati kako bi mogli pročitati pisma koja su stizala u plavim kovertama od državnih vlasti. Kada bi stizala plava koverta svima je srce skakalo po prsima a noge su ih izdavale. Ako nitko u obitelji nije znao čitati, onda se ta agonija produžavala. Moralo se tražiti po selu ljude koji su znali čitati. Tako je „državna tajna“ postajala glavna seoska tema. Moj otac je imao šest sestara. Od njih sedmero samo njih dvoje, znači on i jedna sestra, znalo je čitati i pisati. A svi su rođeni između 1913. i 1938. Slično je bilo i u drugim obiteljima.
Mama je čuvala obiteljske dokumente u nekoj platnenoj vrećici. Ti dokumenti su se većinom odnosili na posjed, plaćanje poreza ili nešto slično. Jednom kao dječak sam otvorio plavu kovertu i pročitao tužbu koju je jedan čovjek iz sela pokrenuo protiv moga djeda Tade (1889-1973). A razlog te tužbe su bile djedove svinje koje su pasle na njegovoj njivi. Ne sjećam se kako se riješila ta tužba, ali se sjećam da je pored djedova imena u zagradi stajalo (samouk), što znači da je djed znao čitati i da se mogao potpisati. Nije morao umakati palac u tintu i pritiskati njime ispod napisanog potpisa. Ove godine sam pregledao stare i požutjele obiteljske dokumente koje mama još uvijek čuva, sada u maloj kožnoj torbici, ali nisam pronašao tužbu koja je bila pokrenuta protiv moga djeda Tade. Baš mi je žao što više nema te tužbe. Volio bih vidjeti kako izgleda djedov potpis.
Školovanje moga oca Ante (1932-2002) i druge djece iz sela prekinuo je Drugi svjetski rat. Nakon rata mnoge dječake nisu više slali u školu jer je trebalo raditi. Gospodarska situacija je bila više nego mizerna. Budući da su neki očevi izginuli u ratu, dječaci su preko noći postajali glave kuće i preuzimali odgovornosti očeva. Moja mama Luja (1936*) ima četiri brata i dvije sestre. Rođeni su između 1933. i 1948., svi su išli u školu. Mama je nakon rata s drugom djecom iz sela krenula u školu u Bosanski Šamac (1945-1946). U Šamac je išla samo jednu godinu. Po povratku kući iz škole, u Srpskoj Tišini, djeca su ih dočekivala i udarala. Zato su se često vraćali obilaznim putem, nasipom pored Save, kako bi izbjegli ove torture. Navodim ovo samo da se vidi kako je mržnja i dalje bila prisutna među narodima nakon Drugog svjetskog rata. Djeca u toj dobi rade ono što im roditelji kažu da je ispravno. Prenose im ljubav ili mržnju prema drugima.
Školsku godinu 1946/47. grebnička djeca pohađala su u Ane Tunje Blažina kući. Ta je kuća bila prva s lijeve strane, i tada jedina, kada se skrene s glavne ceste, Šamac – Orašje, prema grobaljskoj kapeli u Grebnicama. I ja se mogu sjetiti te kuće. Izgledala je drukčije od ostalih seoskih kuća. Nekada je u njoj bila i prodavaonica. Kada bi bilo lijepo vrijeme onda su imali nastavu u Ilije Kobaša šljiviku. Pisali su na tablicama. Taj šljivik se nalazio iza treće kuće s desne strane kada se skrene s glavne ceste u Mačićev kraj prema grebničkim Snogama.
Nisam uspio pronaći nikakav pisani povijesni podatak o pravljenju i otvaranju prve četverogodišnje škole u Grebnicama, što ne znači da ga nema, ali po mome računanju škola je počela raditi između 1947. i 1948. Mama je završila četiri razreda osnovne škole. Ako je prvi razred išla u Bosanski Šamac, kako kaže, drugi razred u Ane Tunje Blažina kuću, onda je treći i četvrti razred pohađala u prvoj grebničkoj školi od 1947. do 1949. Povijesna točnost u ovom slučaju nije od tolike važnosti.
Prvi grebnički učitelj bio je Franjo Kopić iz Oštre Luke. Imao je dva sina i ženu Milicu koja je bila šnajderica. Stanovali su u Grebnicama u djeda Mačića kući. Da je djed Mačić bio važan, govori i to što se po njemu taj kraj i danas neslužbeno zove Mačićev kraj. Franjo je bio dobar učitelj ali jako strog, kaže mama. Pričala mi je kako je jednom pitao đake da pronađu na zemljopisnoj karti rijeku Vrbas. Nitko od đaka nije uspio pronaći rijeku na ogromnoj karti. Učitelj Franjo je išao od djeteta do djeteta. Svako dijete je moralo skupljati prste i držati ih ispred učitelja. On ga je udarao koso ljenjirem po jagodicama prstiju. Sutra smo svi imali plave nokte od udaraca lenjira po jagodicama, ali smo zato od tada svi znali gdje se nalazi rijeka Vrbas i da se ulijeva u rijeku Savu. I sada je vidim nekako na sredini karte Jugoslavije, kaže mi nedavno mama.
Dakle, metode prenošenja znanja i odgoja u poratno vrijeme bile su za svaku osudu. Bile su sadističke, zasnovane na strahu i apsolutnom autoritetu. Obrazovanje kao pedagoški proces prenošenja znanja oduvijek je bilo slika datog društva. Nikome u to vrijeme nije padalo na pamet da dovede u pitanje učiteljevu stručnost i njegove metode rada. Mama mi je često pričala o priredbama koje su imali u školi a na kojima je i ona sudjelovala. Još uvijek se sjeća tekstova koje je recitirala na priredbama s našim – sada pokojnim – nezaboravnim prakaraturom čiča Markom Gundićem. Pjesmice koje još uvijek zna napamet, iz toga su vremena. Učila je braću, sestru i mene pisati prva slova i čitati, a također nas je učila i tablicu množenja. Kad nas je učila čitati, uvijek je povišenim glasom izgovarala riječi – rastavljajući ih na slogove – a od nas je zahtijevala da isto tako čitamo. Pretpostavljam da je učitelj i njoj istom metodom prenosio znanje – galamom.
Kada sam kao dijete gledao obiteljske fotografije iz vremena nakon Drugog svjetskog rata, osobe na tim fotografijama izgledale su mi poput osoba iz kaubojskih filmova. Tako su bili spremljeni, neishranjeni i valjda uplašeni od prvih fotografiranja. Uhvaćeni detalji na tim fotografijama su mi izgledali prapovijesno daleko i nepoznato, a radilo se o razdoblju od svega nekoliko desetaka godina. Mogli smo čuti od svojih roditelja kako su gladovali nakon rata. Uz glad, vaši i buhe – mira nam nisu davale, kaže mama. Budući da su djeca bila neishranjena, i zbog toga često obolijevala pa i umirala, medicinari su išli po školama i djeci davali riblje ulje. Tada se riblje ulje nije davalo kako bi se povećalo razinu dobrog kolesterola i smanjilo onaj loši, nego kako bi se ojačalo dječje glađu izmučene organizme.
Odmućko polje u Grebnicama, zvano Bara, ima negdje oko 700 duluma. Samo jedan dio Bare je uvijek pod vodom. Na tom dijelu rastu: sita, trska, lopoč, šaš, mješinka, rogoz i ostale barske biljke. Veći dio zemljišta služio je isključivo ispaši goveda. Također je nekada na Bari bilo i seosko nogometno igralište. I škola je na Bari imala svoje „sportske terene“. Kada je bilo lijepo vrijeme znali su s učiteljem Franjom otići na Baru i tamo održavati nastavu. Bara je gotovo preko puta škole. Jednom prilikom su medicinari došli đacima dati riblje ulje. Svi đaci iz škole su zajedno s učiteljem Franjom otišli na Baru i stali u red da im se dadne riblje ulje. Mami je to ulje toliko zaudaralo da joj je došlo da povrati. Kada je došao na nju red, ona je potrčala prema šumi. Šuma je bila udaljena nekih 600 metara od igrališta. Učitelj Franjo je naredio svoj djeci da trče za njom, da je uhvate i dovedu natrag. Nije me mogao stići ni živi vrag, kaže mama. Tako je utekla i bila pošteđena doze ribljeg ulja. Ni danas ne može jesti nikakvo ulje.
Kada je završila četvrti razred osnovne škole, učitelj Franjo je otišao do njezine majke i rekao: „Ano, pošalji Luju da dalje ide u školu, ona je bistra i mogla bi završiti barem osmogodišnju školu.“ Baba Ana je već bila obolila na bubrege. A radilo se o bubrežnoj insuficijenciji, endemskoj nefropatiji. Umrla je u 45-oj godini života. Od te bolesti su mnogi ljudi u Posavini umirali. Svi su kod nas pripisivali tu bolest sastojcima naše vode. Najvjerojatniji uzročnici endemske nefropatije su gljivični i biljni toksini. Čuo sam od jednog medicinara iz Beča da je najvjerojatnije do ove bolesti u našim krajevima dolazilo zbog načina skladištenja pšenice. Tako uskladištena, proizvodila je biljne toksine koji su bili štetni za bubrege. Bez obzira na učiteljev savjet, mama je odlučila ne ići dalje u školu. Trebalo je pomagati mami koja je bila šnajderica i slabog zdravlja, kuhati, čistiti kuću, presti, prati djecu, raditi na njivi, nije mi padalo na pamet ići dalje u školu, veli mama. Poslije joj je bilo žao zbog takve donešene odluke i uvijek je naglašavala važnost školovanja.
Prve osobe iz Grebnica, izuzev par pojedinaca, koje su završavale osnovno i više obrazovanje imamo tek nakon otvaranja prve škole. Nakon organizacijskih promjena u školstvu na području čitave bivše države 1958., i nakon donesenog zakona o obaveznom osmogodišnjem obrazovanju 1959., sva djeca iz Grebnica su išla u školu i naučila su čitati, pisati, računati i mnoge druge socijalne i govorne kompetencije. Iako je osmogodišnja škola postala obvezna za sve, ipak su neka djeca koja su rođena nakon 1959. prekidala školu nakon četvrtog razreda a nekada čak i prije završenog četvrtog razreda. To su obično bila problematična djeca ili djeca iz siromašnih obitelji. Nažalost, tada nismo imali specijalizirane programe i osobe koje bi radile s problematičnom djecom, a vlasti su dopuštale da se prekida škola i prije propisanog obaveznog pohađanja škole.
Sjećam se svoga upisa u prvi razred osnovne škole. Bilo je to 1973. Škola je imala dva ulaza. Kroz prvi ulaz ulazilo se s vana odmah u prvu učionicu. Kroz drugi ulaz, dvadesetak metara dalje, ulazilo se u hodnik iz kojega se onda ulazilo u druge učionice. Da bi se ušlo u ovu prvu učionicu, u koju sam išao četiri godine, trebalo je prijeći prag koji je imao nekoliko stepenica. Prelaženjem ovoga praga uistinu se prelazilo u jedan sasvim drukčiji svijet. Ulaz u razred je bio s istočne strane a prozori razreda su bili na zapadnoj strani. Učionica je bila ogromna u odnosu na sobe u koje sam svakodnevno ulazio. Pod je bio od drvenih dasaka koje su bile uvijek premazane lakom za drvo. Bio je crn i mirisao je jako na lak. Škripao je kada bi netko po njemu hodao. Odmah s desne strane vrata stajala je peć – Kraljica peć (LŽTK – Kikinda) – koju je podvornik čiča Pilja (Filip Šimić) neprestano zimi ložio. Nikada nam nije bilo hladno. Znao je ući u razred za vrijeme nastave, gurati ugaljen u peć kroz gornja vratanca i udarati u grumenove ugljena koji nisu mogli proći u ložište peći. Sve to je obavljao kao da nikoga u razredu nije bilo. Klupe i stolice su bile od drveta. Upisao sam se u razred učitelja Milana Ružića. On je rodom iz sela Crkvine, koje je od Grebnica udaljeno oko 13 kilometara. Mama me je dovela na upis. Učitelj je postavio stol odmah desno od ulaza, malo dalje od peći. Sjedio je za stolom, pozdravio nas i rekao da mama i ja sjednemo. Prvo je upisao moje podatke a onda provjerio da li znam čitati. Već sam bio naučio čitati pa sam prvi ispit uspješno obavio. Na stolu je stajala drvena računaljka. Učitelj mi je zadao nekakav matematički zadatak da riješim računaljkom. I tu sam bio uspješan. Prvi susret s učiteljem, školom i sa zadacima nije bio traumatičan, bio je pozitivan. Sretan sam se s mamom vratio kući.
U prvi razred nas se upisalo dvadesetdvoje đaka: jedanaest djevojčica i jedanaest dječaka. Jedan dječak je bio iz Dumnjana, dijela susjednoga sela Novoga Sela, a jedan dječak i četiri djevojčice su bili iz susjednog sela Bazika. Svi ostali smo bili iz Grebnica. Bilo je tri prva razreda u školi. Borkin (Krstić), Milanov i Antin razred. U mome razredu je bilo nekoliko odlikaša, nekolicina solidnih đaka i jedan dio jako slabih đaka. Sa svima se radilo istom metodom. Učitelj je nastojao da svi što više naučimo. Kao i uvijek bilo je i lijenih đaka. Učitelj je pokušavao nekoncentriranost i lijenost ispravljati šibom. Kada bi išao kroz razred, gotovo uvijek je držao šibu u ruci i bio spreman udariti njome đaka koji se nije držao reda ili koji je nešto pogrešno radio. Uvijek sam pomišljao: Dobro je da nas ne udara lenjirom po jagodicama. Kada bi zaboravljao šibu, bio bi spreman nekoga „po potrebi“ povući za kosu ili uši. Ne sjećam se da je nekoga ošamario. Tu metodu su kasnije upotrebljavali neki nastavnici. Odlične i dobre đake nije udarao šibom zbog učenja, ali je bilo i drugih prekršaja koji su se „nagrađivali“ šibom. Učitelj je bio i odgojitelj. Njegove metode su roditelji u potpunosti podržavali. Nisam nikada vidio a ni čuo da je netko od roditelja došao žaliti se na učiteljevu strogoću i odgojne metode.
Jedne jeseni je čiča Pilja okrečio vanjski WC. To su bile dvije prostorije, jedna za dječake a druga za djevojčice. Dolje je bila betonska ploča s ovalnim rupama, WC čučavci, sve u jednom prostoru, bez ikakvih kabina ili pregrada. Za vrijeme jednog odmora su dječaci iz Milanovog i Antinog (Kljajić) razreda ušli u WC djevojčica i ostavili otiske obuće svuda po zidu. Uprljali su svježe okrečeni zid. Sutradan je čiča Pilja, prije nego što smo ušli u školu, dječacima iz Milanovog i Antinog razreda rekao: „Jučer sam pričao s vašim učiteljima o onome što ste uradili u WC-u djevojčica. Oni su mi rekli da se jave oni koji su jednom ili dvaput ostavili otiske obuće na zidu i da ih neće kazniti. Kaznit će samo one koji su napravili više otisaka.“ Naguravali smo se prema čiča Pilji govoreći: „Ja sam jednom, ja sam dvaput ….“ Onda nas je čiča Pilja odveo u Antin razred gdje su nas on i učitelj Milan čekali. Svaki od njih je imao po dvije šibe. Stali smo u dva reda. Na jednu stranu Milanov, a na drugu stranu Antin razred. Stajali smo u tolikom odstojanju da su njih dvojica nesmetano mogli prolaziti između nas. Rekli su nam da ispružimo obje ruke. Neki su već počeli plakati. Kada je počelo šibanje po rukama bilo je onih koji su bježali pod klupe. To im nije mnogo pomoglo. Učitelji su ih udarali po glavi i leđima tako da su ponovno morali stati u red. Ruke su nam utrnule od udaraca šiba. Udarci šibe su prelazili i na podlaktice. Šibe su počele pucati. Da ne opisujem preostale detalje, od tada nikomu nije palo na pamet ostavljati otiske obuće po svježe okrečenom zidu. Iako je pedagoška metoda bila uspješna, ipak je bila pogrešna. I nakon ovoga nitko se od roditelja nije požalio na mjere koje su učitelji poduzeli, da nas nauče što je to dobro a što loše. Ne mogu se sjetiti da su nam objasnili zašto to nije bilo dobro. Imali smo osam ili devet godina.
Učitelj Milan Ružić je u školu dolazio svjetlo plavim fićom. Automobil je uvijek bio besprijekorno čist. Učitelj je bio stručan i izvanredno osposobljen za svoj rad. Dobro je i živopisno objašnjavao. Bio je muzikalan. Dobar matematičar. Rado nam je čitao kratke priče i poeziju. Radovao se našim uspjesima na svim područjima. Otkrivao je u svakome nekakav talent. Netko je u nečemu bio dobar. Poticao nas je da razvijamo svoje talente. Uvijek je bio uredno i lijepo spremljen. Nosio je perfektno ispeglane košulje. Iz današnje perspektive mogu sa sigurnošću reći da je bio izuzetno korektan. Iako smo svi u razredu, osim jedne učenice, bili katolici, nikada nisam mogao čuti da je nešto govorio protiv Crkve ili religije. On je bio Srbin pravoslavac. Kada bi neki od nas zbog nekih katoličkih blagdana ostajali kod kuća, nije nas zbog toga kažnjavao. Bio je izuzetno precizan. Ne mogu se sjetiti da smo nekada morali čekati na učitelja. Mislim da mu je učiteljski posao bio poziv, a služba život.
Na kraju školske godine odlični đaci su dobivali takozvane „zlatne“ medalje. Dobio sam tri takve medalje. Na kraju četvrtog razreda nismo dobili zlatne medalje, nego smo trebali dobiti knjige koje je učitelj Milan za odlične đake naručio. Knjige nisu bile stigle do kraja školske godine. Rekao nam je da dođemo poslije ljeta i da će nam onda dati knjige. Kazao je da je za svakog odličnog đaka izabrao odgovarajuću knjigu. Nikada nisam otišao po tu knjigu. Bilo me je sram otići učitelju i reći mu, došao sam po svoju knjigu. Sada mi je žao što nisam otišao po knjigu i vidio koju je za mene izabrao. Ne znam da sam ikada više s njim popričao. Kada sam otišao u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visoko, on je viđao moga oca, raspitivao se za mene i uvijek me pozdravljao. Sreo sam ga 2019. godine u Bosanskom Šamcu. Prepoznao sam ga s leđa. Iako je prešao osamdesetu godinu, još uvijek je izgledao lijepo i uredno. Kupovao je novine na trafici. I ja sam htio nešto kupiti. Kada se okrenuo, rekao sam mu: „Kako ste, druže učitelju?“ Kazao sam mu tko sam. Ti si bio dobar đak, rekao je. I Vi ste bili dobar učitelj, odgovorio sam.
Nakon završenoga četvrtoga razreda osnovne škole, svi smo iz Grebnica nastavljali osmogodišnje školovanje u Domaljevcu. Domaljevac je dobio osmogodišnju školu od školske 1964/65. U Domaljevcu sam završio peti, šesti i sedmi razred. Dakle, do 1980. godine su djeca iz Grebnica u Domaljevcu pohađala zadnja četiri razreda osnovne škole. U Grebnicama je napravljena moderna škola koja je počela s radom od školske 1980/81. U njoj sam završio osmi razred. Te godine su bila četiri osma razreda u školi. U mome razredu nas je bilo tridesetpetero đaka. Škola je nosila naziv Osnovna škola Ivo Andrić Grebnice. Bila je prelijepa. Sve novo. Moderne učionice. Svaka učionica je imala televizor što je za ono vrijeme bilo revolucionarno. U našu osmogodišnju školu dolazila su, osim djece iz Grebnica i Bazika, također djeca iz susjednog Brvnika (Srbi pravoslavci) i djeca iz Novoga Sela, jer oni nisu imali svoju školu. Nikada nije dolazilo do svađe ili tuče na nacionalnoj osnovi. Dosta toga mi je ostalo u sjećanju iz osmoga razreda osnovne škole, ali bih izdvojio samo jedan slučaj. Mlada i lijepa nastavnica srpskohrvatskoga jezika Luca Rošić, rodom iz Domaljevca, rekla nam je na kraju pismene zadaće da odmah ostavimo olovke i prestanemo pisati. Da bih ispao hrabar pred drugim đacima, nisam ostavio olovku, nego sam namjerno nastavio dalje pisati. Ona mi je prišla, uzela pismenu zadaću i za kaznu mi dala da pročitam od Ernesta Hemingwaya roman Starac i more. Tada sam bio jako ljut na nju, poslije sam joj bio jako zahvalan zbog kazne koju mi je tada dala. Evo jedne dobre metode kažnjavanja neposlušne djece.
Nova škola nije imala dugi radni vijek. Od napada srpskih postrojbi na Grebnice na katolički Uskrs 19. 4. 1992. u ovoj školi nije nikada više zazvonilo školsko zvono. U nju nikada više nisu ušli đaci, osim neki njezini bivši đaci koji su je napadali ili oni koji su je branili. Neki njezini nekadašnji đaci su poginuli u njezinom dvorištu napadajući je, a neki braneći je. Bilo je tu dosta ranjenih. Šteta što nisu svi zajedno branili ovu školu koja je za sve bila otvorena. Škola je bila na crti razdvajanja pa je stoga na kraju rata bila potpuno uništena. Nije bilo smisla obnavljati je. Nakon rata 1995. grebnička djeca su išla u Domaljevac u osnovnu školu. Išla su sve do 2004. u Domaljevac. Te godine je donacijom japanske vlade napravljena nova škola u manjim dimenzijama od one iz 1980. Iste godine su djeca ponovno počela ići u grebničku školu. Zbog malog broja djece škola je prestala raditi 2019. Grebnice sada imaju jako lijepu školu ali je nažalost zatvorena. Djeca iz Grebnica idu ponovnu u Domaljevac u školu.
Svi smo se borili za škole s nacionalnim predznacima. Borba je bila učinkovita. Sve škole po BiH nose imena nacionalnih „heroja i velikana“. Djeca prate nastavu po nacionalnom planu i programu. Upravo ono što nam je bio vjekovni san, tako kažu „naši“ političari. No, sve manje đaka prolazi kroz čista nacionalna vrata. Fenomen zatvaranja škola preplavio je cijelu BiH. Postali smo nacionalno čišći, samosvjesniji, slobodniji. Ipak, svega je manje: učitelja, konstruktivnih metoda učenja, djece, otvorenosti prema svijetu i drugima, radosti i sretne budućnosti.
Predrag Mijić, polis.ba
*Naslovna fotografija: Predrag Mijić u prvom razredu 1973. godine; pokraj stare škole s učiteljem Milanom Ružićem.