Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Paul M. Zulehner: Konklava pripada srednjem vijeku
Tko danas kritizira Crkve i možda se zlonamjerno raduje zbog njihovog propadanja, jednostavno je nerazborit u tom pogledu, jer misli da u današnjem svijetu, koji je toliko vođen strahom, nema potrebe za protutežom povjerenja, nade i pouzdanja. U tom smislu kršćani mogu biti – to govorim svjesno ratnički – gerilci nade
Paul Michael Zulehner je bio od 1984. do svoga umirovljenja 2008. profesor pastoralne teologije na Sveučilištu u Beču. Redovito se pojavljuje u medijima kao stručnjak za crkvena pitanja. Die Furche donosi kratak intervju s „nacionalnim tumačem Crkve“. Razgovor je vodio Till Schönwälder.
___________________
Bez njega nema ni Svjetske sinode niti izbora pape: On već desetljećima putem austrijskih medija upoznaje ljude s mehanizmima Katoličke crkve. Paul Michael Zulehner slavi 20. prosinca svoj 85. rođendan. U intervju za Die Furche govori vjerojatno najpoznatiji austrijski teolog o budućnosti vjere i o tome zašto je papa Franjo za njega izvanredan voditelj [sinodalnog] procesa, te vjeruje da je samo pitanje vremena kada će žene u Katoličkoj crkvi biti zaređene.
___________________
DIE FURCHE: Katolička crkva upravo je završila trogodišnji sinodalni proces. Što mislite, kako se on može odraziti na Austriju?
Paul Zulehner: Biskupi kažu kako žele također sinodalizirati Crkvu u Austriji, baš me zanima kako će to izgledati. Njemački biskupi su sa sinodskim dokumentom dobili vjetar u leđa, premda je prije izgledalo loše. Uvjeren sam da bi Austrijsku biskupsku konferenciju također trebalo pretvoriti u Crkvenu konferenciju, slično onome što Nijemci pokušavaju učiniti sa Sinodalnim vijećem.
DIE FURCHE: Čini se da Nijemci više istražuju u tom pogledu. Zašto je to tako?
Zulehner: Da, naravno, u Austriji imamo malo drugačiju govornu kulturu. Nijemci su krući, ponekad to može djelovati nepristojno. Mislim da bi sigurno mogli učiti od nas u tom pogledu, u retorici, u načinu izražavanja. I obrnuto, mislim da bi Crkva u Austriji teološki i strateški mogla učiti od Nijemaca. To je vjerojatno bio jedan od nedostataka Svjetske sinode, da je u pozadini postojala teološka kompetencija, ali ne u tekstu i pisanju, kao što je to bio slučaj na Drugom vatikanskom koncilu. Samo su pazili da ne naprave pogrešne korake. Ali to teološki nije dovoljno. Zato je Papa nedavno na susretu u Rimu teolozima rekao da se trebaju snažno uključiti u sinodalnost.
DIE FURCHE: Kardinal Schönborn nedavno je kazao da bi za ispravne odluke, primjerice đakonat žena, bio potreban Koncil. Vidite li Vi na pomolu „Treći vatikanski koncil“?
Zulehner: Prije nekoliko godina sam s kardinalom Schönbornom razgovarao na tu temu i rekao mu da je već Pio IX. (1846-1878, urednički dodatak) smatrao: „Nikada se nećemo pomiriti sa slobodom vjeroispovijesti, demokracijom i slobodom tiska.“ Onda je sto godina kasnije Koncil proglasio da je sve to dio vjere. Ivan Pavao II. je 1984. kazao: „Nikada nećemo zarediti žene.“ Ja već počinjem odbrojavati. Nisam mogao vjerovati svojim ušima kada je kardinal kimnuo glavom i kazao: „Da, također Petar kaže u Djelima apostolskim: ‚Nikada neću jesti nečista jela.‘ Tada mu je Gospodin poslao tri sna u Jaffi (danas Tel Aviv-Jaffo, urednički dodatak). Možda i Katolička crkva o pitanju ređenja žena treba Jaffu prije Apostolskog koncila. Dao bih kardinalu za pravo da je potrebno crkveno okupljanje na najvišem nivou, ako se želi napredovati u pitanju ređenja žena. Mi ćemo ići dalje, u to sam uvjeren.
DIE FURCHE: Nedavno je istraživanje pokazalo da je povjerenje ljudi u Katoličku crkvu u Austriji povijesno nisko. Može li Crkva vratiti taj gubitak povjerenja?
Zulehner: „Povijesno“ je jaka riječ. Katolička crkva je nakon prosvjetiteljstva doživjela nevjerojatne padove, čak i u 19. stoljeću, gdje su ljudi mislili da uskoro više neće postojati, a onda se oporavila. Sada smo nedvojbeno opet u krizi. Naučili smo uvijek računati crkvenu statistiku od sto posto prema dolje, no, moramo početi računati od nule prema gore. Teološki gledano, pretpostavljam da među mladima koji trenutno izbjegavaju Crkvu – to je moj teološko nepokolebljivi optimizam – ima mnogo onih koji su također pozvani u ovu od Isusa iniciranu zajednicu. Moramo ih pronaći, podržati ih i dati im prostora u neovisnom suodlučivanju na područjima koja ih se tiču, bilo da je to područje osiguranja budućnosti, ekologije, pitanja mirovnog rada ili migracija. A tamo gdje su takvi projekti uspješni, naći ćete i mlade ljude. To se pitanje danas ne postavlja samo crkvenom vodstvu, nego, po mom mišljenju, mnogo dramatičnije samoj crkvenoj zajednici.
DIE FURCHE: Dakle, razlog za izlazak iz sebe i stvaranje novih saveza. Ali postoji i protustruja koja se poziva na anti-univerzalnu i zatvorenu Crkvu za nekolicinu. Kako Vi to vidite?
Zulehner: Pod papama Benediktom XVI. i Ivanom Pavlom II., Crkva se svakako pokazala u tom pogledu sigurno rezistentnom prema reformama, a ljudi koji su željeli stvarne reforme bili su potisnuti. Stoga je očito da oni koji su ostali ili su, u dobrom smislu riječi, izdržljivi prema crkvenom suprotstavljanju ili ne žele promjene te ne žele ni da se Koncil provede u praksu. Gaudium et spes (1965., urednički dodatak) jasno govori o tome gdje se Crkva nalazi u modernom svijetu i kako se kao Crkva treba suočiti sa zadaćama u današnjem društvu.
To znači, Koncil je gledao naprijed, dok su konzervativni krugovi, zabrinuti za tradiciju, više gledali unutrag. Reorganizacija Crkve pogoršava situaciju. Biskupije su stalno zauzete pisanjem pastoralnih koncepata i spajanjem župa. Samo se vrti u krug. Upravo se dogodilo ono što papa Franjo jako kritizira, kada kaže da je Crkva koja se vrti oko sebe bolesna. Moja teološka noćna mora bila bi Crkva koja je strukturalno reformirana i u kojoj će se zaređivati žene, no, poljuljani svijet se ruši pred našim očima. Tada bismo morali reći kako smo kao Crkva zakazali u današnjem svijetu.
DIE FURCHE: Mnogi mladi trenutno imaju vrlo pesimističan pogled na budućnost zbog brojnih kriza. Zar ne može evanđeoska poruka doprinijeti većoj društvenoj otpornosti?
Zulehner: Da, to kažu vrlo poznati ljudi poput njemačkog sociologa Hartmuta Rosa ili bivšeg predsjednika njemačkog Bundestaga Wolfganga Thiersea.
DIE FURCHE: Umjesto toga, ljudi su sve prijemčiviji za poruke desno-ekstremističkih stranaka. Po vašem mišljenju, je li Crkva u Austriji pronašla dobar odnos prema FPÖ-u [Slobodarska stranka Austrije]?
Zulehner: Pitanje je da li je riječima sve učinjeno. Jako cijenim stav Georga Bätzinga i Njemačke biskupske konferencije prema AfD-u [Alternativa za Njemačku]. I u Austriji je bilo sličnih riječi. Ali također moramo razmisliti o tome što to čini desničarske populističke pokrete tako jakima. Poanta je u tome, da se strahovima suprotstavimo pozitivnom, atraktivnom vizijom.
DIE FURCHE: Kardinal Schönborn će u siječnju otići u mirovinu. Kako ocjenjujete „Schönbornovu eru“ nakon desetljeća u biskupskoj službi?
Zulehner: Schönborn je preuzeo službu u doista teškoj situaciji, nakon krize s Groërom. Kada razgovaram s ljudima, bez obzira na njihovu pozadinu, često čujem da je on nakon toga Crkvi dao pozitivno lice. On je doista vrlo ljubazan i poseban čovjek, vrlo oprezan na riječima. Mislim da je u tom razdoblju dao značajan doprinos ozdravljenju teškog položaja Crkve u Austriji.
Druga strana, koja je ostala u drugom planu, ali koja unutarcrkveno nije posve nebitna, jest kada je tijekom propovijedi na sprovodu Helmuta Krätzla pred otvorenim lijesom javno rekao da je za njega Koncil bio prekid, a ne početak. Dakle, ono što je on ostvario na crkveno-političkom i društveno-političkom planu, kao da se ne može do kraja usuglasiti. Ali vjerojatno je sudbina svakog čovjeka da ima svijetle i tamne strane. Smatram da i kardinal Schönborn također ima pravo ne biti samo jak.
Neki mu također pripisuju da nije bio najhrabriji od svih biskupa. Unutarcrkveno ponekad je trebao više utjecati, primjerice, na Benedikta XVI., koji mu je vjerovao. No, on je doista dobro izašao u susret papi Franji u pitanju pristupa sakramentima rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba, na primjer, učinivši već ranije započetu praksu Crkve u Austriji praktički prihvatljivom za sveopću Crkvu.
DIE FURCHE: Treba li Beč crkveno-politički hrabrijeg nasljednika?
Zulehner: Mislim da to treba sveopća Crkva. S nadom da je hrabrost vrijedna toga. Nakon Amazonske sinode (2019., urednički dodatak), Erwin Kräutler bio je veoma ljut na papu, jer mu je Franjo došao i rekao „dajte hrabre prijedloge“, ali ih nakon toga nije primijenio (Kräutler se osvrnuo na dopuštenje da se „viri probati“ rede za svećenike, urednički dodatak). Ali možda trebamo više biskupa poput Kräutlera koji ne dopuštaju da ih papa zbuni da budu hrabri.
DIE FURCHE: Franjo je na Petrovoj stolici već jedanaest godina. U čemu se njegov pontifikat razlikuje od pontifikata njegovih prethodnika?
Zulehner: Njegovi neposredni prethodnici, Benedikt XVI., ali i Ivan Pavao II., usporili su provedbu Koncila, kažem oprezno. Oni su bili mišljenja da je za propadanje Crkve u Europi ili Americi kriv Koncil. Ali mi ne znamo kako bi Crkva izgledala bez Koncila. Franjo je, s druge strane, odlučan i dalje podržavati odluke Koncila. Za njega je ključna sinodalnost, jer je uvjeren da će ona prekinuti stagnaciju sveopće Crkve. Crkva, sa svojim različitim kulturama i preduvjetima, ne može se dalje razvijati kroz uniformnost. Zbog toga su potrebne različite brzine kako bi se to moglo ostvariti, a što je već zacrtano u sinodskom dokumentu. Zato je to doista iskorak za kontinentalnu Crkvu, biskupske konferencije i mjesne Crkve.
Ipak, nadam se da odluke Sinode neće biti ponovno preuzete administrativnim putem, kao što je to bio slučaj u Kodeksu iz 1983. godine. Postavlja se, primjerice, pitanje na kojim područjima će biskupske konferencije imati više prostora za djelovanje. U dokumentu se također navodi da se na ovaj način ne mogu rješavati bitna dogmatska, moralna, ali ni pastoralna pitanja, poput nedostatka svećenika, ređenja žena itd. Ovakva decentralizacija ne pomaže puno, jer se kaže: „Možete sami odlučivati, ali nema se što odlučiti.“ Mislim da je to ključno pitanje za provedbu sada nakon Sinode.
DIE FURCHE: Kod Franje se često ima osjećaj da pravio jedan korak naprijed, a onda dva unatrag i time razočarava mnoge reformske snage u Crkvi. Nije li to u konačnici isto kao i s Benediktom, samo što je on od početka rekao da se ništa neće promijeniti?
Zulehner: Ne, ja to zapravo vidim drugačije, jer u konačnici papa nema drugu opciju, ako želi pokušati održati Crkvu zajedno. Poduzimajući korake naprijed, pokušava procijeniti koliko su Crkva i njezine pojedine regije gipki. U organizacijskom smislu, smatram da je vrlo pametno vidjeti koliko daleko može ići, a da ne naruši jedinstvo, jer je on kao papa odgovoran za obje strane Crkve, za napredak i za jedinstvo. Izvana ponekad može izgledati kao da papa oklijeva, ali to je zapravo vrlo moderan pristup.
DIE FURCHE: Neki promatrači kažu da su Sinoda i njegova posljednja enciklika ‘Delexit nos’ već nešto poput naslijeđa Franjina pontifikata koji se približava kraju. Vidite li Vi to slično i što mislite kako bi sveopća Crkva mogla nastaviti nakon Franje?
Zulehner: Volio bih da Franjo kanonsko pravne rezultate, koji su proizašli iz Sinode, uspije provesti u praksu. Onda s ove točke gledišta nije važno koji će ga papa naslijediti. Sam Franjo kaže da ubuduće i papinska služba mora biti sinodalna. To znači da se moramo oprostiti od apsolutističkog, monarhističkog shvaćanja papinstva koji je definiran na Prvom vatikanskom koncilu (1869.-1870., urednički dodatak). Uvjeren sam da ni budući pape više ne mogu sebi priuštiti nesinodalno vodstvo, to bi bilo nezamislivo.
DIE FURCHE: Što bi se točno trebalo promijeniti?
Zulehner: Prvo, treba reformirati sam izbor pape. Zašto bi to trebalo biti u rukama kardinala koje slobodno bira sam papa? Vjerujem da konklava pripada srednjem vijeku, iako je to naravno fascinantno i potiče maštu ljudi u kinu. No, po mom mišljenju, mnoge kontinentalne biskupske konferencije trebale bi odlučiti koje će ljude poslati u Rim za izbor novog pape. To bi bilo sinodalno. Uz dužno poštovanje prema kardinalima i njihovim imenovanjima. No, to je stara igra koja se više ne uklapa u našu sinodalnu Crkvu.
DIE FURCHE: Je li takav jedan scenarij realističan?
Zulehner: Ne uskoro, ali jednog dana će se to promijeniti. Ako bi se nacionalne biskupske konferencije uspostavile kao obnovljene crkvene skupštine, što bi mogle prema sinodskom dokumentu, onda ne mogu zamisliti da bi svi samo šutjeli i kazali: mi ćemo nastaviti po starom. Ne može se nastaviti po starom, ako se sinodalnost Crkve doista ozbiljno shvati.
DIE FURCHE: Jeste li zabrinuti da bi novi papa mogao potezom pera izmijeniti rezultate Sinode?
Zulehner: Ne, prošlo je to vrijeme kada papa tako nešto radi na monarhistički i apsolutistički način. Riječ je o petrinskoj službi koja je sposobna za ekumenizam, što je već bio cilj Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. No, to znači da se Petrova služba mora vršiti sinodalno i unutar Crkve, a ne može se voditi crkvena politika poput apsolutističkog vladara.
DIE FURCHE – 50, 12. prosinca 2024. s. 9-10. Prijevod: Predrag Mijić, polis.ba