Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Kateheza pape Franje: Ulazak Sina Božjega u povijest
Rodoslovlje je jedna književna vrsta, odnosno prikladna forma da bi se posredovalo jednu vrlo važnu poruku: nitko samome sebi ne daje život, nego ga kao dar prima od drugih; u ovom se slučaju radi o izabranom narodu koji baštini polog vjere otaca i koji u prenošenju života povjerava djeci također i vjeru u Boga
Srijeda, 18. prosinca 2024.
CIKLUS KATEHEZÂ: Jubilej 2025. Isus Krist naša nada.
I. Isusovo djetinjstvo. 1. Isusovo rodoslovlje (Mt 1, 1-17). Ulazak Sina Božjega u povijest
_______________________
Draga braćo i sestre, dobar vam dan!
Danas započinjemo s ciklusom kateheza koje će se protegnuti na cijelu Jubilarnu godinu. Tema je „Isus Krist naša nada“. On je doista cilj našeg hodočašća i put kojim nam je ići.
Prvi dio će obrađivati Isusovo djetinjstvo, o kojem pripovijedaju evanđelisti Matej i Luka (usp. Mt 1-2; Lk 1-2). Evanđelja djetinjstva pripovijedaju o djevičanskom začeću Isusa i njegovom rođenju iz Marijina krila; podsjećaju na mesijanska proroštva koja u njemu zadobivaju ispunjenje te govore o Josipovom zakonskom očinstvu, koje Sina Božjega ucjepljuje u Davidovo dinastičko „stablo“. Isus nam je ovdje predstavljen kao novorođenče, dijete i adolescent, podložan svojim roditeljima te istovremeno svjestan posvemašnje posvećenosti Ocu i njegovu Kraljevstvu. Razlika između ove dvojice evanđelista je u tome što nam Luka pripovijeda događaje onako kako ih Marija vidi, dok Matej to čini kroz Josipove oči, inzistirajući na jednoj tako drugačijoj vrsti očinstva.
Matej otvara Evanđelje i cjelokupni novozavjetni kanon „rodoslovljem Isusa Krista Sina Davidova, sina Abrahamova“ (Mt 1,1). Radi se o listi imena već prisutnih u hebrejskim Pismima kojima se želi pokazati istina povijesti i istina ljudskog života. Doista, „rodoslovlje Gospodinovo sačinjeno je od stvarne povijesti u kojoj su prisutna, blago rečeno, problematična imena i u kojoj se podcrtava grijeh kralja Davida (usp. Mt 1,6). Sve, ipak, završava i rascvjetava se u Mariji i u Kristu (usp. Mt 1,16).“ (Pismo Svetoga Oca o obnovi proučavanja crkvene povijesti, 21. studenog 2024). Na vidjelo zatim izlazi istina ljudskog života koja prelazi s jedne generacije na drugu povjeravajući tri stvari: ime koje u sebi nosi identitet i jedinstveno poslanje; pripadnost jednoj obitelji i narodu; i, na koncu, predanje vjerom u Boga Izraelova.
Rodoslovlje je jedna književna vrsta, odnosno prikladna forma da bi se posredovalo jednu vrlo važnu poruku: nitko samome sebi ne daje život, nego ga kao dar prima od drugih; u ovom se slučaju radi o izabranom narodu koji baštini polog vjere otaca i koji u prenošenju života povjerava djeci također i vjeru u Boga.
Za razliku od rodoslovlja Starog zavjeta, gdje se pojavljuju samo muška imena, zato što je u Izraelu otac onaj koji djetetu daje ime, na Matejevoj listi se među Isusovim precima pojavljuju i žene. Nalazimo ih pet: Tamara, Judina nevjesta, koja se pretvara da je bludnica, nakon što je ostala udovica, kako bi osigurala potomstvo svome mužu (usp. Post 38); Rahaba, jerihonska prostitutka koja je omogućila hebrejskim špijunima ulazak u obećanu zemlju i njezino osvajanje (usp. Još 2); Ruta, Moapka, koja u istoimenoj knjizi ostaje vjerna svekrvi, skrbi o njoj i postaje prabaka kralja Davida; Batšeba, s kojom David čini preljub i koja mu porađa sina Salomona, nakon što je ovaj dao ubiti njezina muža (usp. 2 Sam 11); i, na koncu, Marija iz Nazareta, zaručnica Josipova, iz Davidove kuće: od nje se rađa Mesija, Isus.
Prve četiri žene ne povezuje tek činjenica da su grešnice, kako se ponekad tvrdi, nego to što su strankinje u izraelskom narodu. Ono što Matej osvjetljava je da, kako je pisao Benedikt XVI, „preko njih ulazi … u Isusovo rodoslovlje i svijet pogana te postaje očitom njegova misija prema hebrejima i poganima“ (Isusovo djetinjstvo, Milano, Città del Vaticano 2012, 15.).
Dok su četiri prethodne žene spomenute uz čovjeka kojeg su rodile ili kojemu su rodile, Marija, međutim, dobiva posebno značenje: označava novi početak, ona je sama novi početak, jer u događanjima vezanim uz nju, protagonist rađanja nije više ljudsko stvorenje nego sam Bog. To glagol „je rođen“ dobro pokazuje: „Jakovu se rodio Josip, zaručnik Marijin, od koje je rođen Isus, nazvan Krist“ (Mt 1,16). Isus je sin Davidov, preko Josipa ucijepljen u ovu dinastiju i predodređen da bude Mesija Izraela, on je također sin Abrahamov i ženâ strankinja, predodređen stoga da bude i „Svjetlo pogana“ (usp. Lk 2, 32) i „Spasitelj svijeta“ (Iv 4,42).
Sin Božji, posvećen Ocu s poslanjem otkrivanja njegova lica (usp. Iv 1,18; Iv 14,9), ulazi u svijet poput svakog drugog djeteta, tako da će u Nazaretu biti nazvan „sinom Josipovim“ (Iv 6,42) ili „sinom tesarovim“ (Mt 13,55). Pravi Bog i pravi čovjek.
Braćo i sestre, probudimo u sebi zahvalno sjećanje na naše pretke. Prije svega zahvalimo Bogu koji nas je, po majci Crkvi, rodio na vječni život, život Isusa, naše nade.
Izvor: vatican.va; prijevod: J.Š., polis.ba
*Čitateljima Polisa bit će, u prijevodu na hrvatski, kroz cijelu Jubilarnu godinu dostupna tjedna kateheza pape Franje