Pakao i nebo, silazak u sebe

Već kao dječak u pripremi za prvu svetu pričest i potvrdu susreo sam se s tekstovima osnovnih molitava jednog kršćanina, molitvama Očenaša, Zdravo Marije i Slava Ocu, Apostolskog vjerovanja i drugih. Sve te molitve morale su se naučiti napamet. A bilo bi zaista pretjerano očekivati od jednog djeteta da razumije ono što je sadržano u tim molitvama, njihov dublji duhovni smisao. Bogu hvala da je čovjek biće rasta i sazrijevanja. On dakle može kroz svoje intelektualne i duhovne predispozicije razvijati to sjeme posijano u djetinjstvu, proširivati ga, dublje uranjati u misterij njegova značenja.

U Apostolskom vjerovanju, sažetku kršćanske vjere, izrečene su, dakle, temeljne istine kršćanske vjere, od ispovijedanja vjere u jednoga Boga, na početku Vjerovanja, do vjere u uskrsnuće tijela i život vječni, na kraju. Većina članaka Vjerovanja govori o Isusu, i to da je Krist, da je jedinorođeni Sin Očev, da je naš Gospodin, da je začet po Duhu Svetom, rođen od Djevice Marije, da je mučen, raspet i pokopan, da je sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa…

Teško je bilo dječjoj mašti predočiti što bi moglo značiti da je Isus sišao nad pakao, ali je kasniji put do makar malog razumijevanja bio zanimljiv i, smatram, na osobnoj duhovnoj razini plodan.  Na dobre pokušaje objašnjenja i opisivanja ove zbilje nailazio sam u teologiji i književnosti. Radi se, dakle, o jednoj od središnjih tema čovjekove duhovne egzistencije, koju se nužno na egzistencijalan način proživljava i u tom proživljavanju se spoznaje najviše kroz samospoznaju.

Kada je riječ o književnosti, naveo bih roman „Uvod u lebdenje“ Dževada Karahasana koji sam nedavno dobio u ruke. U romanu se može naći dosta promišljanja o ključnim temama čovjekova života: slobodi i odgovornosti, kulturi, jeziku, mišljenju, stidu, žrtvovanju, tijelu, patnji, solidarnosti, supatnji, nesalomljivosti čovjekova duha, životu u graničnim situacijama u kojima se ostaje uspravan i pošten…

Nad jednim sam se tekstom duže zadržao. U njemu Karahasan govori o „silasku u samoga sebe i upoznavanju samoga sebe“. Radi se o nekoj vrsti „analize“ vlastite duše, upoznavanja – kako nas uče i psihoanalitičari – svojih tamnih strana, neobjašnjivih slojeva, mutnih pokreta duše u kojima se može naslutiti i osjetiti vlastiti pakao. Taj je „silazak“, prema Karahasanovom romanu, nužan jer se bez njega čovjek ne može upoznati, a bez upoznavanja ni suočiti s paklom u sebi. Ako takav poduhvat izostane, ne može se reći ni da je čovjek autentično živio na ovom svijetu, jer je to put koji na koncu vodi i do osobne sreće, prema „nebu“, kroz „pakao“.

Tekst Karahasanovog romana koji govori o „silasku u sebe“, oživio mi je sjećanje na prve tekstove o ovoj temi koje sam čitao već kao đak u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom i kasnije u vrijeme teološko-filozofskog studija u Sarajevu i Zagrebu. Oba teksta koja ću spomenuti, jedan književni, drugi teološki, govore o paklu na sličan način.

Jedan od junaka monumentalnog djela F. M. Dostojevskog, Braća Karamazovi, starac Zosima, u svojoj besjedi o paklu i paklenom ognju kaže: „Oci i učitelji razmišljam: ‘Što je pakao?’ I sudim ovako:  ‘Patnja zbog toga što se više ne može voljeti’. Jednom, u beskrajnom postojanju, koje se ne može izmjeriti ni vremenom, ni prostorom, data je bila nekom duhovnom biću, s njegovom pojavom na zemlji sposobnost da kaže sebi: ‘Ja postojim, i ja volim.’“

Utješna je bila misao za srednjoškolca koji se mučio s teškim slikama pakla, osjećajima straha i krivnje, da je izlaz iz svega toga u ljubavi te da se mora učiti voljeti kako bi se izbjegao pakao već u ovom zemaljskom životu.

Knjiga Uvod u kršćanstvo, tada mladog teologa Josepha Ratzingera, postala je poput nekog priručnika u kojem su studenti teologije tražili dublja tumačenja glavnih istina vjere sadržanih u Vjerovanju.  U dijelu o paklu, silasku nad pakao, Ratzinger piše da „Stari zavjet ima samo jednu riječ za pakao i smrt, šeol: te su dvije stvari u biti istovjetne. Smrt je apsolutna samoća. A ona samoća, u koju više ne može prodrijeti ljubav, jest  – pakao.“ Pakao smatra čovjekovim svjesnim zatvaranjem u sebe, kojim nastaje druga smrt.

Slike silaska nad pakao (u podzemlje) ne bi se smjelo, piše Ratzinger, shvaćati doslovno, to znači kao neku vanjsku prostornu dubinu kozmosa. Takva je slika za ovaj događaj posve nebitna.

Na tradiciji dobrog dijela kršćanske duhovnosti, posebno istočnih otaca rane Crkve, Ratzinger piše da nam „silazak u pakao“ prije svega svraća pogled „prema dubini ljudske egzistencije, koja seže do ponora smrti, do oblasti beskrajne samoće i uskraćene ljubavi, obuhvaćajući tako dimenziju pakla i noseći je u sebi kao vlastitu mogućnost. Pakao, to jest ono postojanje kojim se čovjek definitivno uskraćuju drugom, nije neka kozmografska datost, već dimenzija ljudske naravi, njezin mogući bezdan. Danas nam je bolje nego ikada ranije poznato da svačija egzistencija dotiče tu dubinu.“

Pakao i nebo su dvije mogućnosti za koje se čovjek opredjeljuje, koje svojim odlukama sam stvara. „Ponor, pad koji zovemo paklom može sebi stvoriti samo čovjek sâm“, piše Ratzinger odmah pojačavajući ovu tvrdnju riječima da se „pakao zapravo sastoji u tome što čovjek ne želi ništa primiti, već hoće da bude potpuno sâm sebi dovoljan“. Ustrajavanje na iluziji o samodostatnosti ustvari je pakao. „Kad takav stav postane krajnje radikalan, čovjek biva bićem koje je nedodirljivo, osamljeno i koje se uskraćuje. Pakao znači htijenje: biti sâm, a to se zbiva kad se čovjek zatvara.“

A nebo? Njegova je bit, smatra Ratzinger, u tome da se ono može jedino primiti, za razliku od pakla kojeg čovjek sam sebi stvara.

„Nebo“ se događa kroz ispunjujuću Ljubav prihvaćenu kao milosni dar koji čovjeka u zahvalnosti otvara prema životu.

Josip Andrić, polis.ba