Ja sam put, istina i život. I želja.

Govorili su mu da je izvan sebe, da je hohštapler, demon na čelu drugih demona, delirična osoba, narcis, lažni prorok, ekscentrik, pijanica i izjelica, prijatelj prostitutki i lopova, kriminalac, šarlatan. Ovo je Isusov portret koji možemo izvući iz prosudbe njegovih neprijatelja: pismoznanaca, učitelja Zakona, hramskih svećenika. Religiozni ljudi ne znaju, zapravo, što znači cijeli svoj život provesti u ljubavi, ne znaju što znači željeti i voljeti život.

Njihova ogorčenost ih truje, njihova nemoć ih zagađuje, njihova tuga ih isušuje. Oni ne umiju razmišljati o realizaciji nemogućega koje se iznenada pojavi i izokreće uspostavljeni poredak postojanja, rekonstruirajući ga kao novi. Njihovo cinično licemjerje ne dopušta im vjeru u čudo želje. Umjesto toga, upreže ih u cjeloživotnom klevetanju i rušenju onoga koji njima nasuprot utjelovljuje nemoguće koje postaje moguće.

„Što je to ime?“, upitao se Stephen Dedalus, jedan od dvojice protagonista Uliksa Jamesa Joycea. U imenu Isus je tajna koja ga odlikuje. Na hebrejskom jeziku Jeshua znači, zapravo, Bog koji spašava. Njegova riječ ima snagu neodoljivog magneta, nosi, pokreće, oživotvoruje, izaziva želju, nalikuje uvijek upaljenoj vatri, spašava pokazujući da istina nije još u potpunosti zapisana u Zakonu, nego čeka da se svaki puta očituje u dimenziji utjelovljenog svjedočanstva. Djela koja Isus vrši čine mogućim spasenje na ovoj zemlji.

Bez zauzimanja za one koji pate i tuguju, koji su siromašni i napušteni, koji su u kušnji i očaju, ali i za one koji su licemjerni i pohlepni te tvrdo čuvaju svoje posjede i odbacuju ljubav, ne bi se ostvario usud koji on nosi u svome imenu. Zbog toga se njegov prvi i odlučujući korak sastoji u davanju novog značenja odnosu između Zakona i života. Ako, naime, Zakon nastoji ukloniti želju iz života, on se suši, prazni se, postaje tvrd, ostaje bezdušan, postaje represivna norma koja više ne djeluje u službi života, nego u službi smrti. Uspostavljajući novi savez između života želje i Zakona, Isus ne niječe Mojsijev Zakon, nego ga u potpunosti uzima u baštinu, ili, kako piše Matej, vodi ga do njegova potpunog „ispunjenja“ (Mt 5,17). Isus je Židov, njegovo propovijedanje bilo bi neshvatljivo ako se ne bi uzeli u obzir njegovi židovski korijeni i njegovo duboko poznavanje Tore. To je težnja koja obavezuje svakog nasljednika dostojnog tog imena. Na to nas podsjeća Freud na kraju svog djela, citirajući Goethea: „Ono što si naslijedio od svojih očeva, ponovno ga osvoji, ako ga stvarno želiš posjedovati.“

Baština nije pasivno stjecanje primitka, nego skok u prazno, kretanje naprijed, obnavljanje, polet prema budućnosti. Zakon, da bi bio baštinjen u svojoj punini, mora biti ponovno osvojen. To je zapravo značajka Isusova učiteljstva: nema poništavanja simbolične odgovornosti, nema odbacivanja njezina podrijetla, nema odbacivanja Zakona. Nije uzalud najvažnija novozavjetna zapovijed, ona o „ljubavi prema bližnjemu“, zapisana već u Mojsijevu zakonu (Lev 19,34). Naime, upravo polazeći od središnjeg mjesta ovog načela Isus ponovno tumači Bibliju: ljubi svoga bližnjega, stranca, budući da „i vi bijaste stranci u Egiptu“ (Izl 23,9; Lev 19,34).

Ali što znači onda ispuniti Zakon, ako je Mojsijev Zakon već sam po sebi bio iscrpio istinu Zakona? Ponovno osvajanje baštine ovog Zakona događa se u Isusu kroz jedinstvenu afirmaciju izobilja Zakona želje. To je središnja teza ove knjige: Zakon se ne može ograničiti na zabranu želje, jer se pravo lice Zakona podudara upravo s licem želje. To je ono što obvezuje Isusa do kraja njegovih dana: svjedočiti da Zakon nije protivan želji, nije njezin okrutni antagonist, nije njezin strogi cenzor, jer Zakon je, zapravo, najprikladnije ime za želju, najprikladnije ime za živi život, za život koji obiluje životom.

Iz tog razloga, želja uzdignuta na dostojanstvo Zakona nalazi svoj maksimalni izraz u Isusovoj radikalizaciji ljubavi prema bližnjemu koja zaustavlja svaku narcisoidno-špekulativnu predstavu ljubavi da bi postala – u svom bizarnom vrhuncu – „ljubav prema neprijatelju“.

Formulirajući tezu da Isusov nauk uvodi ideju da je želja Zakon, evociram zapravo veliku frojdovsku temu koju je čvrsto preuzeo Lacan, a čiji korijeni leže u biblijskom Logosu, odnosno konstitutivnom odnosu između Zakona i želje. Kršćansko ispunjenje Zakona sastoji se u oslobađanju života od Zakona ne suprotstavljajući više Zakon životu, nego upisujući Zakon u samo srce života. Zakon se ponovno otkriva kao izraz poziva koji može dati novi oblik životu pretvarajući, kako bi rekao Lacan, snagu nagona u etičku zapovijed želje. Dok je svaka religija Zakona neprijatelj želje – riječ religija dolazi od religio što znači zatvoriti, ograditi afirmativnu snagu (dynamis) želje – Isusova riječ oslobađa želju od svake brige za sigurnošću. U tom smislu događaj uskrsnuća poprima vrijednost neuništive snage Zakona ljubavi i praštanja koji vraća život u život, uklanjajući ga zauvijek iz prokletstva smrti.

Svaki put kada ovaj novi Zakon zaustavi provođenje cenzorskog Zakona, dolazi zapravo do uskrsnuća: smrt ne može biti posljednja riječ o smislu života kao što Zakon o kažnjavanju i žrtvovanju ne može biti posljednja riječ o smislu Zakona.

Autor: Massimo Recalcati, La Repubblica, 27. kolovoza 2024. Iz knjige: Massimo Recalcati, „La legge del desiderio. Radici bibliche della Psicoanalisi“ (Einaudi, 2024). Prijevod: Predrag Mijić.