Oholost i zavist života

Autor: Massimo Recalcati. Iz knjige: I tabu del mondo, Einaudi, Torino 2018., str. 133-136.

Za crkvene oce oholost je u najvećoj mjeri grijeh narcizma. Toma Akvinski to elegantno opisuje: „Ohol čovjek je zaljubljen u svoju izuzetnost.“ Radi se o vrsti idolatrije koju je naše hipermoderno vrijeme posebno uzvisilo: štovanje Boga zamijenjeno je štovanjem vlastitog Ja koje se izjednačava s Božjom moći. Nije li ovo možda glavni grijeh našega vremena? Egokracija, „jakracija“, tvrdi Lacan. Poredak stvaranja okrenut je naopako: čovjek se natječe s Bogom – kao figurom radikalne drugosti – negirajući mu simbolički dug. Tvoriti ime iz sebe samoga, niječući da ono dolazi od Drugoga, najveća je znakovitost ovoga našeg vremena. Kult uzdizanja sebe samoga implicira, međutim, ciničan prezir prema drugom. Ljudski život gubi svaki smisao za solidarnost posvećujući se isključivo jačanju samoga sebe.

Za crkvene oce „isprazna slava“ kojom se ohol čovjek hrani je: činiti sebe autonomnim, neovisnim, ukloniti obaveze, vjerovati u lakoumnost autonomnog i suverenog vlastitog Ja. Iz tog je razloga Lacan povezao narcisoidni kult samoga sebe s napašću suicida i nagonom za agresijom kao dvama licima jedne iste medalje. Ohol čovjek, kao i eksplozivan, smatra se uvijek pravednim. Njegovo samouzvisivanje pokazuje potpunu odsutnost samokritike što može lako voditi u paranoju i megalomaniju. Ohol čovjek je izuzet od kritike jer je uvijek nevin i nepravedno progonjen, udaljen, marginaliziran, isključen. Krivnja je uvijek u drugima koji u potpunosti ne priznaju njegovu vrijednost. Nije slučajno da je psihoanalitičko istraživanje utvrdilo – ovdje u liniji s velikom budističkom mudrošću – da je prekomjerna navezanost na vlastito Ja zajednički nazivnik duševnim bolestima. Život ohola čovjeka je jedan tužan život jer se on nalazi u nemogućnosti ulaska u odnos s Drugim kojeg krajnje prezire. Sudbina mu ne može biti drukčija osim sve jače izoliranosti. Nije slučajno da je oholosti najbliža strast zavist. Crkveni oci su zavist smatrali „grijehom nad grijesima“, grijehom, najvećom među glavnim manama.

Termin zavist [invidia] dolazi od latinskog in-videre, što znači zlo gledati, sa zlonamjernim okom ili, ako je draže, s pogledom koji nosi zlo u sebi. Je li zavist patologija pogleda? Zavidnik u biti pati zbog onoga što vidi. On ne podnosi sreću i radost drugih. Kako je precizno opisao Toma Akvinski, zavidnička strast nastaje iz tuge koju prouzrokuju dobra drugih. Zavidnik je biće koje živi u tami, u mraku, gajeći vlastitu gorčinu i frustraciju prema svijetu. To je, paradoksalno, drugo lice – ono u sjeni – oholosti. Njegov je pogled, kako pokazuje Nietzsche u Genealogiji morala, „mračan“ i „ogorčen“. Zavidnik ne podnosi život drugog, kojeg, suprotno svojem, uvijek zamišlja ispunjenim. Nije stoga čudno što je Toma Akvinski smatrao oholost i zavist dvjema duboko povezanim strastima.

Ohol čovjek ne podnosi pogled drugih koji imaju veći značenje od njega; zavist prianja uz oholost kao bršljan uz zid. Također, ili možda iznad svega, kada se oholost prikriva lažnom poniznošću. Ovo je tipična patologija religioznog čovjeka: mrtvljenje [usavršavanje] i samožrtvovanje pokazuju se kao izraz vrhovne moralne uzvišenosti da bi se u drugom pobudio osjećaj krivnje i nedostojnosti.

Jedinstvena karakteristika zavisti među svim glavnim manama je to što je ona grijeh u kojem je isključen izravni užitak, kao što nije slučaj kod grijeha neumjerenosti u jelu i piću, ili grijeha srdžbe, požude, oholog samopotvrđivanja. Zavidnik ne uživa ništa drugo doli svoju agoniju koja mu ne da mira. Njegova rabota, kao ona kod mrzitelja, prema jednoj suptilnoj definicija Lacana, uvijek je „bezgranična“. Ne postoji, dakle, neko dno, zasićenje, krajnje zadovoljenje zavisti. Ni smrt onoga komu se zavidi ne smiruje nagon zavidnika. Zašto? Zavist nikada nije zavist „na nečemu“ (na posjedu ili nekoj posebnoj kvaliteti onog komu se zavidi), nego se zavidi životu, životnosti života drugoga. Ono što zavidnik ne podnosi je očitovanje različitosti života drugoga u njegovoj stvaralačkoj snazi. Dok umire od zavisti gledajući onog komu zavidi, subjekt zavisti implicitno prepoznaje – da mu to nikad ne prizna – izuzetnost onoga komu zavidi i uznemiren je zbog nemogućnosti što ne može dosegnuti tu razinu.

Zavidnik je u biti već mrtav čovjek i zbog toga ne može ništa drugo doli zavidjeti životu drugoga. Nikada si ne zavide siromašne duše, podsjeća Aristotel, nego samo one koje osjećamo bliskima nama samima, kao što je izvorno Kain zavidio Abelu. Još preciznije: zavidimo Drugom kao utjelovljenju našeg nedosegnutog Ideala. Iz toga je razloga zavist uvijek – u osnovi – među sličnima, nikad među različitima; među bližnjima, braćom, kolegama, među supružnicima, ali ne među onima koji se ne poznaju. Nije slučajno da je difamacija jedno od najčišćih očitovanja zavisti: ona cilja na rušenje onog komu se zavidi, želi ga poniziti, degradirati, oblatiti ga udarajući na njegovu sliku zato što je njegova prisutnost u životu zavidnika tako stalna i nametljiva da postaje nepodnošljivom. Klevetom bi se htjelo definitivno potkopati biće onoga komu se zavidi, biće koje, ne slučajno, vrlo često više podsvjesno zavidnik voli.

Prijevod: Jozo Š., polis.ba