Sinoda nasuprot prorocima propasti: suvremeni izazovi

Najvažniji događaj u Katoličkoj Crkvi 2024. godine bilo je drugo zasjedanje Opće skupštine Sinode o sinodalnosti, održavano u Vatikanu od 2. do 27. listopada. Ovo zasjedanje predstavljalo je završnu fazu sinodalnog procesa započetog 2021. godine pod geslom „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Sinoda ima ključnu ulogu u Crkvi, jer papa Franjo nastoji njome produbiti praksu sinodalnosti – većeg sudjelovanja svih članova Crkve u donošenje odluka, jačanja zajedništva i davanja preporuka koje će oblikovati budućnost Crkve, potičući obnovu i snažniju prisutnost u suvremenom društvu.

Nažalost, u vezi sa Sinodom, vlada ideološki motivirana, ružna, neopravdana i tendenciozna retorika protusinodalnih nezadovoljnika. Neprijeporno je da danas postoji nova generacija proroka propasti koja je, zamijenivši nadbiskupa Marcela Lefebvrea i kardinala Alfreda Ottavianija, sada predvođena kardinalima Raymondom Burkeom, Gerhardom MülleromRobertom Sarahom, uz podrškui biskupa poput Josepha Stricklanda, Carla Maria Viganòa i Athanasiusa Schneidera.

Vezano uz neugodna zbivanja oko Opće Sinode o sinodalnosti, a i nekih drugih zbivanja vezanih uz djelovanje pape Franje, vrijedi se ponovno podsjetiti na uvodni govor pape Ivana XXIII. prilikom otvaranja Drugog vatikanskog sabora, 11. listopada 1962. godine, a posebno na dio pod naslovom „Pesimistički glasovi” u kojem se govori o „prorocima propasti“. Taj dio govora jednako je važan danas kao što je bio tada.

„Ponekad se dogodi da čujemo određena mišljenja koji nas uznemiruju – mišljenja izražena od strane ljudi koji, iako ispunjeni hvale vrijednim zanosom za vjeru, nemaju dovoljno mudrosti i prosudbe u ocjeni događaja. Oni vide samo nesreću i katastrofu u sadašnjem stanju svijeta. Ponavljaju iznova i iznova da se suvremeno doba, u usporedbi s prošlim vremenima, definitivno pogoršava. Iz njihova stava čovjek bi pomislio da ih povijest, ta velika učiteljica života, ništa nije naučila. Čini se da zamišljaju kako su u danima ranijih koncila sve stvari bile onakve kakve bi trebale biti u pogledu doktrine, morala i pravedne slobode Crkve. Osjećamo da se moramo ne slagati s ovim prorocima propasti, koji uvijek predviđaju još veće katastrofe, kao da je svršetak svijeta na dohvat ruke.”

Taj strah, koji su ponavljano potpirivali reakcionarni i tradicionalistički biskupi i neki katolički medijski likovi, proširio se među obične katolike te u župe, sjemeništa, samostane i klaustre. Priča je postala posebice raširena u Crkvi u SAD-u i uzrokovala je toliku konfuziju da ju je iznimno teško suzbijati. Papa ne može, dakako, promijeniti doktrinu u Katoličkoj Crkvi. Doktrina, koja obuhvaća temeljna vjerovanja i nauke katoličke vjere, smatra se nepromjenjivom i temelji se na Svetom Pismu, tradiciji i autoritetu prošlih ekumenskih sabora.

Sinodalnost počinje slušanjem cijelog Božjeg naroda. Na sinodskim skupovima ne raspravlja se o tradicionalnim istinama kršćanskog nauka. Sinoda se uglavnom bavi pitanjem kako se poučavanje može živjeti i primijeniti u promjenjivim kontekstima današnjice. Sinodalnost, kako bi trebalo vjerovati, nije novi ‘program’, niti je to kamuflaža za plan promjene doktrine Crkve. To je način postojanja Crkve, koji omogućuje razlučivanje puta kojim Duh Božji poziva vjernike.

Papa Franjo je hrabro krenuo u sinodalno hodočašće, da bi pronašao novi pristup i nove putove Crkve za suočavanje s današnjim izazovima u vjernosti Bogu:

„Moja briga kao Pape bila je potaknuti takve prenamjere unutar Crkve oživljavanjem drevne prakse sinodalnosti. Htio sam razviti ovaj drevni proces ne samo za dobrobit Crkve, već i kao službu čovječanstvu koje je tako često zatvoreno u paraliziranim nesuglasicama.“

Ukazao je na osam glavnih oznaka sinodalne Crkve: zajedničko putovanje Božjeg naroda, razlučivanje, autentično slušanje svakog vjernika koji želi sudjelovati u životu Crkve, slušanje Božje riječi, slavljenje Euharistije koja je izvor i vrhunac kršćanskog života, uključivanje svih, sudjelovanje (participacija) uz koje cvijeta suodgovornost, te razborita misijska djelatnost.

Papa Franjo suočava se s optužbama da potiče razjedinjenost u Crkvi kroz poticanje sinodalnosti koja omogućuje i potiče različite doktrinarne i moralne perspektive unutar crkvene zajednice. Kritičari ističu da bi to moglo dovesti do veće teološke i pastoralne zbunjenosti. Prilikom obilježavanja pete obljetnice Biskupske sinode, papa Franjo je izjavio:

„Sinodalnost kao sastavna dimenzija Crkve, pruža najprikladniji interpretativni okvir za razumijevanje hijerarhijske službe – pod uvjetom da, kako je rekao sveti Ivan Zlatousti, „Crkva i Sinoda su istoznačnica (!)“.Crkva nije ništa drugo nego zajednički hod Božjeg stada kroz povijest, na putu prema susretu s Kristom Gospodinom. … Sinodalna Crkva je Crkva koja sluša, svjesna je da je slušanje više od pukog čuti. To je uzajamno slušanje u kojem svatko ima nešto za naučiti.“

Sveti Ivan Zlatousti nije gledao na Crkvu kao isključivo hijerarhijsku instituciju vođenu odozgo prema dolje, već kao zajednicu u kojoj je svatko pozvan sudjelovati. Smatrao je da Sinoda nije tek administrativno tijelo, već da je to iskustvo zajedničkog osluškivanja Duha Svetoga.

Papa Franjo identificirao je opasnost koju ideološko razmišljanje, poput onog koje primjerice pokazuju kardinal Burke i mnogi tradicionalisti, predstavlja za Crkvu:

„Uvijek kada netko želi skrenuti s puta zajedništva u Crkvi, ono što ga razdvaja je ideologija. Optužuju Crkvu za jedno ili drugo, ali nikada ne govore istinu: da je Crkva zajednica grešnika. Nikada ne govore o grijehu. … Brane ‘doktrinu’ – doktrinu poput destilirane vode, bez okusa, koja nije istinska katolička doktrina, kao što je izložena u Vjerovanju. I to često izaziva sablazan.“

Papa može nadopuniti i obogatiti sadržaj doktrinarnih objašnjenja bez mijenjanja njezine suštine. U tom kontekstu, ilustrativan i značajan primjer je tumačenje pape Ivan Pavla II. o osobama, koje su, nakon što su napustile crkveni brak, sklopile novi građanski brak. Prije 1983. godine, prema tada važećem crkvenom zakonu, takve su osobe smatrane počiniteljima „zločina bigamije“, a ako bi u tom stanju ustrajale nakon svećeničkog upozorenja, bile bi izopćene iz Crkve. Sveti Ivan Pavao II. ukinuo je tu izopćenost, čime je katolicima koji su se razveli i sklopili novi brak, bez crkvene anulacije prvog braka, omogućeno da i dalje ostanu članovi Crkve. U svojoj apostolskoj pobudnici „Familiaris Consortio” iz 1981. godine, papa Ivan Pavao II. naglasio je ovu istinu riječima:

„Srdačno pozivam pastire i cijelu vjerničku zajednicu da pomognu razvedenima i brižljivom pažnjom osiguraju da se ne smatraju odvojenima od Crkve, jer kao krštenici mogu, i moraju, sudjelovati u njoj. Treba ih poticati da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi […] da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da njeguju duh i prakticiranje pokore i tako izmole iz dana u dan Božju milost.”

Mnogi bismo si morali postaviti dva pitanja: Prvo, vjeruju li u Duha Svetoga? I drugo, vjeruju li da Duh Sveti djeluje kako u ovom okupljanju vjernika, tako i u savjestima pojedinaca koji sudjeluju na Sinodi? Ako vjeruju u Duha Svetoga, zašto bi se bojali vizije pape Franje o Sinodi kao mjestu gdje se čuju svi glasovi? Bez želje da se Papa, Sinoda ili bilo tko drugi izjednačava s trećom osobom Presvetog Trojstva, ipak se može kazati da bezrezervno osuđivati Sinodu nalikuje nevjeri u to da Duh Sveti živi u srcima suvremenih katolika, da je prisutan u Crkvi i da možda ima nešto novo čime želi poučiti vjernike.

Dobro je prisjetiti se zlatnog pravila svetog Ciprijana, biskupa Kartage, koji nudi najprikladniji interpretativni okvir za promišljanje izazova današnjice: „Ne činite ništa bez savjeta prezbitera i suglasnosti naroda“. Za biskupa Ciprijana, traženje savjeta od prezbiterata i izgradnja konsenzusa s vjernicima bila su temeljna iskustva u njegovim nastojanjima za očuvanje zajedništva u Crkvi. Provodio je metode utemelje na slušanju, dijalogu i razlučivanju, uključujući sve vjernike, a ne samo zaređene službenike. Danas papa Franjo stavlja pred vjernike veliki izazov za treće tisućljeće: izgraditi sinodalnu Crkvu, koja živi zajedništvo temeljeno na sudjelovanju i suodgovornosti svih vjernika kao članova Božjeg naroda Božjeg, u trajnom stanju obraćenja i reforme. Nevjerojatno je da netko unutar Crkve, osobito među visokim crkvenim dužnosnicima, može biti protiv tog stajališta te svojim ružnim napadima na Papu zbunjivati i sablažnjavati vjernike.

U mnogim aspektima, opozicija s kojom se papa Franjo suočava pokazatelj je da se kreće s jasnim ciljem i svrhom. Ona ujedno razotkriva duboke probleme i bolesti prisutne u nekim dijelovima crkvenog života i kulture – probleme koje papa Franjo nastoji iscijeliti. U apostolskoj pobudnici „Radost ljubavi“ papa Franjo poručuje:

„U Crkvi je, naravno, potrebno jedinstvo učenja i prakse, ali to ne isključuje različite načine tumačenja nekih vidova učenja ili posljedica koje iz toga proizlaze. Tako će biti sve dok nas Duh ne uputi u svu istinu…“

Sinoda danas predstavlja nadahnuće iz prošlosti, a papa Franjo često se oslanja na ranokršćansku viziju Crkve, ističući da je Crkva pozvana biti „sinodalna u svom bitku“. Time se vraća modelu iz prvih stoljeća, kada je Crkva bila zajednica utemeljena na otvorenosti, zajedništvu i razlučivanju. Jedan od prvih primjera sinodalnog procesa nalazi se u Djelima apostolskim (Dj15, 1:19) gdje su apostoli i starješine raspravljali o pitanju trebaju li poganski obraćenici prihvatiti obrezanje i pridržavati se Mojsijeva zakona. Apostoli i starješine su se okupili zajedno s cijelom zajednicom, slušali različita mišljenja i molili za razlučivanje. Donijeta je zajednička odluka koja nije bila samo kompromis, već izraz vođenja Duha Svetoga: „Zaključismo Duh Sveti i mi…“

Kroz sinodalni proces Crkva traži povratak tim temeljima, prepoznajući sinodalnost ne samo kao mehanizam odlučivanja, već kao način života. Sinodalnost je temeljni put kojim Crkva živi i raste, oblikujući zajednički hod Božjeg naroda u odgovoru na znakove vremena.

---

Krešimir Cerovac, polis.ba

---