Nova godina: Marija nas uči strpljenju u vjeri

Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.

Dok razmatramo prizor jasala, pred nama se ne otvara tek povijesna slika, nego zrcalo našega vlastitog života. Pozvani smo zapitati se gdje su danas naše jasle – ona mjesta u životu koja su skromna, neupadljiva i često zanemarena, a u kojima nam Bog želi doći ususret. To nisu prostori uspjeha, sigurnosti i kontrole, nego upravo suprotno: prostori gdje smo umorni, ranjivi i nesigurni. Upravo ondje, gdje prestajemo graditi slike o sebi i gdje ostajemo ogoljeni pred istinom, Bog se približava. Ne dolazi u snazi koja nadjačava, nego u blizini koja tješi; ne u buci koja osvaja, nego u tišini koja dopušta da budemo viđeni i ljubljeni.

Marijina tišina ne znači odsutnost, nego duboku prisutnost. Ona ne žuri razumjeti sve, ne traži objašnjenja koja bi joj dala sigurnost, nego u srcu sabire događaje i dopušta im da sazrijevaju. Marija nas uči strpljenju vjere koja zna čekati, vjere koja ne traži odmah plodove, nego se oslanja na Božju vjernost. Ona prihvaća stvarnost onakvom kakva jest, sa svjetlom i sjenama, s radošću i nejasnoćom, vjerujući da Bog djeluje i onda kada put nije posve razvidan. U toj tihoj ustrajnosti otkrivamo kako se vjera doista živi – ne u izvanrednim trenucima, nego u svakodnevnom „da“ koje se ponavlja usred običnih dana.

Pastiri, s druge strane, dolaze iz svijeta jednostavnosti i rada, iz prostora koji društvo često ne primjećuje. Njihov put prema jaslama započinje slušanjem: oni se ne zatvaraju pred navještajem, nego dopuštaju da ih riječ pokrene. I kada vide dijete, ne zadržavaju iskustvo za sebe. Vraćaju se promijenjeni, noseći u sebi radost koja traži izraz. Njihova hrabrost ne proizlazi iz sigurnosti u sebe, nego iz susreta koji ih je dotaknuo. Oni svjedoče ono što su vidjeli i čuli, znajući da ih možda neće svi razumjeti, ali ne dopuštaju da ih strah ušutka. Iz njihova primjera učimo da istinsko svjedočanstvo ne proizlazi iz teorije, nego iz susreta koji mijenja srce.

Ime Isus, izgovoreno nad djetetom, nije tek oznaka, nego obećanje. U tom imenu – Bog spašava – sažeta je Božja odluka da ostane s čovjekom, da dijeli njegovu sudbinu i da ga ne napušta ni onda kada put vodi kroz tamu i neizvjesnost. To ime odjekuje kroz povijest i dopire do naših osobnih životnih priča, donoseći nadu ondje gdje se čini da je nema. Podsjeća nas da spasenje ne dolazi izvana, kao nagli prekid stvarnosti, nego iznutra, kao prisutnost koja preobražava i nosi kroz sve okolnosti.

Evanđeoska slika jasala poziva nas na unutarnje usporavanje, na spremnost da stanemo i slušamo. U svijetu prepunom riječi i zahtjeva, pozvani smo ponovno otkriti vrijednost tišine u kojoj se čuva smisao. Ondje gdje se događaji ne raspršuju, nego se prebiru u srcu, rađa se prostor susreta. U malim stvarima, u naizgled nevažnim trenucima, možemo prepoznati Božju blizinu koja nas nečujno prati.

Jer ondje gdje se srce otvori, gdje ne bježimo od vlastite stvarnosti i gdje dopuštamo da Bog bude prisutan bez uvjeta, događa se otajstvo Božjega rođenja. Ono se ne zbiva samo u jaslama Betlehema, nego i u nama – svaki put kada izaberemo povjerenje umjesto straha, tišinu umjesto buke i vjernost umjesto površnosti.

Sretna vam Nova godina! 

Predrag Mijić, polis.ba