Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Čemu se smijemo nadati?
Nada ne jamči željeni ishod, ali daje smjer; ne uklanja očaj, ali sprječava da beznađe postane konačno
Čemu se smijemo nadati s obzirom na situaciju u svijetu i ljude koji oblikuju budućnost, na izmaku Godine nade, koju je papa Franjo proglasio za 2025., kao temeljne vrijednosti ljudskog života? Ni jedno ni drugo nije se na bolje promijenilo u odnosu na prošlu godinu. Štoviše: inflacija raste, ljudi su nemirniji, neprijateljstva nova, hrana skuplja, politike ispraznije, govori agresivniji, istina relativnija, solidarnost prigodnija, empatija deklarativnija, odgovornost razvodnjenija, nepoštenje učestalije, umjetna inteligencija pametnija i vrijednosti ritualnije.
U takvom kontekstu zabrinutost više nije iznimka, nego trajno stanje današnjeg ljudskog bića. Suočeni s takvim nedaćama, kažu, treba zadržati nadu? Što ljudi zapravo čine kada se nadaju? Je li nada nešto što biramo ili nešto što nam se događa? I, možda najvažnije pitanje: imamo li uopće pravo nadati se, ili je nada tek „zlo“ (kako to stoji u priči o Pandorinoj škrinji) kojim se tješimo dok stvarnost neumoljivo ide svojim putem? Ako je nada „jedno jedino zlo“ koje se „nije još iz škrinje iskralo“ tada je ona vrlo opasna, jer održava život tamo gdje bi razumno bilo stati i odustati od promjena ondje gdje ih nema. U Nietzscheovom smislu, nada je suprotnost slobodi, jer nas vezuje uz svijet kakav nije, i jer nam obećava svijet kakav možda nikada neće biti.
Ne iznenađuje da je nada tijekom zadnjih godina sve važnija tema u društvu. Znanstvena istraživanja posljednjih desetljeća pokazala su da nada ima mjerljive i višestruke učinke na ljudski život. Ljudi koji se nadaju skloniji su boljem tjelesnom i psihičkom zdravlju, većem životnom zadovoljstvu, većoj kreativnosti te većoj spremnosti na ulaganje u budućnost, čak i u neizvjesnim okolnostima. Nada potiče ustrajnost, omogućuje da se sadašnjost ne doživljava kao zatvoreni horizont i otvara prostor za zamišljanje drukčijih ishoda. Istodobno, istraživanja upozoravaju i na njezine granice: lažna nada, utemeljena na poricanju stvarnosti, može narušiti povjerenje, produbiti razočaranje i skončati cinizmom. No, opravdano se upozorava da se u mnogim od tih pristupa nada jedva razlikuje od pozitivnog očekivanja, optimizma, osjećaja vlastite učinkovitosti, povjerenja ili vjere. Razlike među tim pojmovima često se zanemaruju ili svode na minimum. Problem je u tome što se nada prečesto shvaća isključivo kao aktivno nastojanje, dok se zanemaruje značenje pasivne nade, one koja ne počiva na kontroli, planiranju i učinkovitosti. Zbog toga nada nerijetko postaje nejasan i razvodnjen pojam. Ona doduše označava pozitivan odnos prema budućnosti ili određeni emocionalni stav, ali više ne daje jasno usmjerenje ni dublje razumijevanje onoga što nada zapravo jest.
U tradicionalnim društvima nada je imala jasno uporište. Bila je vezana uz Boga, uz obećanje spasenja i vječni život, uz smisao koji nadilazi pojedinačni život. Čovjek se nadao ne zato što je svijet dobar, nego zato što Bog jest. S modernitetom ta se struktura počinje raspadati. Nada se seli najprije iz Boga u povijest, zatim iz povijesti u naciju, a naposljetku iz nacije u pojedinca. Prosvjetiteljstvo je obećavalo da će razum i znanost donijeti bolji svijet. Kasnije se vjerovalo da će politički sustavi, revolucije ili ekonomski napredak ispuniti obećanja nade.
Danas, nakon mnogih razočaranja, nada je uglavnom privatizirana. Ona više nije veliko mi, nego se povlači u malo ja. Ljudi se nadaju osobnoj sreći, psihološkoj stabilnosti, ispunjenom životu, što nije beznačajno, ali je krhko. Kada se sve nade svedu na vlastiti život, svaki neuspjeh postaje prijetnja zajedničkom smislu postojanja. Nada se tada pretvara u pritisak: moraš uspjeti, moraš biti sretan, moraš pronaći smisao. Umjesto da oslobađa, ona počinje gušiti. Jedna od čestih kritika nade jest da ona vodi pasivnosti. Dok se nadamo, navodno ne djelujemo. Prepuštamo stvari drugima, sudbini, vremenu. „Mislim da je nada samo druga riječ za kukavičluk“, piše Günter Anders. „Nadu ne treba stvarati, nego ju treba spriječiti. Jer nadanje nikoga ne navodi na djelovanje. Svaki koji se nada prepušta poboljšanje nekoj drugoj instanci.“
Nada nije suprotnost djelovanju, nego njegov tihi preduvjet. Nitko ne djeluje ako ne vjeruje da djelovanje ima smisla. A vjerovati da nešto ima smisla znači: nadati se. „Nada nije uvjerenje da će nešto dobro ispasti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će ispasti“ (Václav Havel). Tko ljudima oduzima nadu uništava njihov život kako na privatnoj tako i na socijalnoj razini. Bez nade život gubi svoju boju, svoju živost, svoj cilj, svoj smisao, svoj telos. Ljudski živi onaj tko živi su-čovječno, a tomu pripada i to da se ne nada samo za sebe nego i za druge. Tko se ne nada, nema ništa (više) za što bi se vrijedilo zauzeti. Život postaje bljutav i postaje svejedno kako se živi.
Kršćanstvo o nadi uvijek govori pozitivno. Osobito u Pavlovim spisima, nada je središnji teološki pojam. Kršćani nisu toliko vjernici koliko oni koji se nadaju: „u nadi smo spašeni“ (Rim 8,24). Stoga se u Poslanici Hebrejima nada određuje kao srž vjere: „A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). A u Prvoj Petrovoj poslanici kršćanima se kaže da budu „spremni na odgovor svakomu koji od“ njih „zatraži obrazloženje nade koja je u njima“ (1 Pt 3,15). Bog je „Bog nade“ (Rim 15,13), piše Pavao, jer je On Onaj koji ljudima, čak i onima koji ga ignoriraju, daruje dobrotu i pravednost bez ikakvih preduvjeta. Nada u Boga stoga je nada u neograničeno dobro koje se daje svim ljudima. U navodno sekularnom društvu, u kojem se tražena nada odnosi na progresivno ispunjenje univerzalne težnje za pravednošću i jednakošću, teološke pretpostavke koje su nosile povijesna tumačenja nade djeluju nejasno, ako ne i iritantno. Ideja da bi Crkva mogla posjedovati razumijevanje i obrazac života koji bi odgovarao potrazi za nadom u širem društvu čini se krajnje neuvjerljivom.
Nada nije znanje, planiranje, istraživanje, otkrivanje, ili psiho-socijalna tehnika. Ona ima svoje mjesto ne samo na granici vlastitog djelovanja i sposobnosti, nego obilježava sve djelovanje i nedjelovanje u ljudskom životu time što računa s mogućnošću da se dogodi nešto dobro i ondje gdje više nema nikakvog razloga da se s tim računa.
Europska povijest mišljenja obilježena je napetošću između filozofijske tradicije koja uvijek iznova naglašava ambivalentnost nade i teološke tradicije u kojoj se nada razumije posve pozitivno, jer se referencijom na Boga njezina višeznačnost uklanja i ona postaje jednoznačnom. Obje tradicije mišljenja slažu se u tome da je nada središnji fenomen ljudskog života i da ju je kao takvu potrebno razumjeti. Tko želi razumjeti čin nadanja ili temu nade, mora se držati ljudskog života. Za Kanta, želi li se razumjeti što je čovjek, treba odgovoriti na tri pitanja: što mogu znati? što trebam činiti? i čemu se smijem nadati? On ne pita: čemu se nadam?, jer bi odgovor bio jednostavan: svi se ljudi nadaju da će biti sretni, da će im se želje ispuniti. On također ne pita čemu bih se trebao nadati, jer nada nije čin koji bi se mogao podvrgnuti moralnim normama, tj. ne potpada pod sferu dužnosti.
Ako ostavimo po strani ova dva predložena pitanja mogli bismo lako odgovoriti čemu se smijemo nadati: trebali bismo se nadati da će se u svijetu sve odvijati normalno i moralno, da će se empirijski svijet barem postupno približavati idealnoj sferi onoga što je normativno zahtijevano. No, ta dva pitanja Kant ne problematizira i s njegova su stajališta prilično nezanimljiva. Njegovo pitanje glasi: čemu se smijem nadati? Drugim riječima: čemu se opravdano mogu i smijem nadati? Na nadu imam pravo samo ako sam moralno djelovao, i to ne samo u skladu s legitimnim normama, nego i iz dužnosti, dakle iz unutarnjeg uvjerenja da je određeno djelovanje doista normativno ispravno. U tom smislu, nadati se, za Kanta, je pojam koji pripada i teorijskoj i praktičkoj filozofiji. U principu nade, moglo bi se reći, Kantova filozofija nalazi svoju završnu misao. Racionalna nada mora ispuniti dva uvjeta: mora biti umna u normativno-praktičkom smislu, tj. mora se ravnati prema bezuvjetnim zahtjevima morala i mora biti razumna u empirijsko-teorijskom smislu, tj. mora odgovarati stvarnim potrebama bića koje traži sreću i ne smije biti usmjerena na nešto što je faktički nemoguće. To nije naivna nada, nada bez jamstava, bez iluzije, bez sentimentalnosti. U svojoj Kritici praktičkoga uma Kant zaključuje da se racionalni moralni subjekt može nadati sjedinjenju kreposti i sreće u budućem ostvarenju najvišega dobra čovječanstva
Pitanje nade nije tek znanstveno i religijsko, nego bitno ljudsko. Zato će Bloch reći da je nada emocija usmjerena prema budućnosti, suprotstavljena pasivnim emocijama poput tjeskobe i straha. Strah se, nasuprot tomu „pokazuje subjektivističkom, nihilizam objektivističkom maskom fenomena krize… Sâmo beznađe i u vremenskom je i u stvarnom smislu nešto najneizdrživije, nešto što ljudske potrebe nipošto ne mogu podnijeti“ (Princip nada, 3). S druge strane, nada nije samo emocija, nego i način mišljenja koji treba njegovati. Kao kognitivno anticipiranje budućnosti, „ona se, dakle, ne uzima samo kao afekt, kao suprotnost strahu (jer i strah može anticipirati), nego bitnije kao čin usmjeravanja kognitivne vrste (i onda tu nije suprotnost strah, nego sjećanje)“ (Princip nada, 11). Autentična nada nije apstraktna ni utopijska (u pejorativnom smislu), nego je konkretna. Ona istodobno uvjetuje djelovanje i zahtijeva ga. Ona traži „napor volje“ i „može ići ispred prirodnog toka događaja“. Nada je „najvažniji afekt očekivanja“ i „najljudskiji od svih unutarnjih uzbuđenja i dostupna je jedino čovjeku, ona se ujedno odnosi na najdalji i najsvjetliji horizont“ (Princip nada, 86). Ona se suprotstavlja moralnoj i političkoj paralizi kao produktivna sinteza emocija, stava, volje i djelovanja. Nadu, napisao je Fromm, treba shvatiti kao stanje između pasivnog čekanja i nerealnog aktivizma: „Ona liči na zgrčenog tigra koji skače tek onda kada je došao trenutak za skok. Nadati se, znači u svakom trenutku biti spreman za ono što još nije rođeno – i usprkos tome, ne očajavati ako u našem životnom vijeku do rođenja uopće i ne dođe“ (Revolucija nade, 20.)
Povremeno nam se čini da je moguće živjeti bez nade. U trenucima potpune rezignacije, ljudi govore da više ništa ne očekuju, da su se pomirili sa stvarnošću, da su realni. „Ničemu se ne nadam. Ničega se ne bojim. Slobodan sam.“, stoji na nadgrobnom spomeniku Nikosa Kazantzakisa u Heraklionu na Kreti. No i u toj radikalnosti slobode nada potajno vreba, prešutno i prikriveno. Već sama činjenica da se ujutro ustajemo, da guramo do počinka, da reagiramo na svijet, svjedoči o nekoj minimalnoj nadi, nadi da ima smisla proživjeti sljedeći dan, nadi da se još nešto može dogoditi. Zato se čini da život bez nade nije samo loš život, nego i ne-ljudski život. Bez nade život gubi orijentaciju. Može se još trajati, ali se više ne živi u punom smislu riječi. Nada daje životu smjer, čak i onda kada ne daje odgovor.
Nesporno je da se ljudi nadaju, kao što je nesporno i to da oni koji se nadaju imaju određene prednosti u odnosu na teške životne situacije, osobne te društvene izazove. No imaju li na to pravo? Je li dobro i ispravno da to čine? Kada bi nade bile samo iluzije, neutemeljeno željno mišljenje, optimizam udaljen od stvarnosti ili prazna očekivanja, postojala bi gotovo obveza da ju se odbaci ako se želi živjeti slobodno i odgovorno.
Ali nada je nešto drugo od iluzornog odbacivanja stvarnosti. Ona je naše osjetilo za dar mogućnosti dobra, osjetilo koje je više receptivno nego aktivno, više čekanje da se dogodi ono na što je usmjereno nego nastojanje da ga se izazove. Nadu si čovjek ne može sam dati ili pribaviti, nego mu ona dolazi odnekud drugdje. Ona ga otvara prema drugome ili drugima.
Nada je mogućnost koja u svakoj konkretnoj situaciji nadilazi postojeće. Nada nije znanje, planiranje, istraživanje, otkrivanje, ili psiho-socijalna tehnika. Ona ima svoje mjesto ne samo na granici vlastitog djelovanja i sposobnosti, nego obilježava sve djelovanje i nedjelovanje u ljudskom životu time što računa s mogućnošću da se dogodi nešto dobro i ondje gdje više nema nikakvog razloga da se s tim računa. Nadati se može samo onome što se želi (inače se ne bismo nadali), što se nema (inače se ne bismo morali nadati) i što nije nemoguće (inače se ne bismo mogli nadati).
Tko živi nadajući se, razumije svoj život iz perspektive takvih događaja koji otvaraju mogućnosti koje nadilaze ono što si čovjek može sam pribaviti. Tko živi s nadom, ne živi u iluziji, nego u otvorenosti. Nada ne jamči željeni ishod, ali daje smjer; ne uklanja očaj, ali sprječava da beznađe postane konačno. Bez obzira koliko se činilo preuzetno, jedino se još uvijek samo čovjek može, treba i smije nadati.
Franjo Mijatović, polis.ba
