Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Nedopustivo ignoriranje slučaja Viganò
Mnoga njegova stajališta nalazila su plodno tlo zbog uskog laičkog shvaćanja vjere, ali i zbog nepoznavanja punine katoličke vjere. U svemu tome žalosno je što su nereagiranje, šutnja, ili čak povlađivanje, njegovih monstruoznih optužbi dominirali u značajnom dijelu svjetskih katoličkih medija
Nadbiskup Carlo Maria Viganò, bivši papinski nuncij u Sjedinjenim Američkim Državama, optužen je od strane Dikasterija za nauk vjere za kanonski zločin raskola (šizmu). Optužba je sasvim opravdana, no ostaje nejasno zašto se toliko dugo čekalo na pokretanje procesa. Proces je trebalo pokrenuti mnogo ranije pokrenuti, a sada, nakon velike štete koju je Viganò nanio, zapravo i nema svrhe.
Viganò nikada nije u potpunosti izgovorio sintagmu „papa Franjo“, već se umjesto toga koristio izrazom „Bergoglio” ili samo riječju „papa” pod navodnicima, što je inače tipično za sedevakantiste. Izrekao je brojne neprimjerene izjave o papi Franji, nazivajući ga „majmunskim papom (simia Pontificis),” „beskorisnom figurom Sotonine svjetske vlade,” „slugom Sotoninih slugu” i „prorokom Novog svjetskog poretka i glavnim neprijateljem Kristove Crkve”. Često ga je nazivao „stanarom Svete Marte”, implicirajući da ga ne priznaje kao Kristova namjesnika, prema kojemu je poštovanje obvezno. Jezik koji je Viganò koristio protiv pape Franje i protiv Drugog vatikanskog sabora i postkoncilske Katoličke crkve nedvojbeno sugerira da bivši papinski nuncij u SAD-u odbija pokornost rimskom prvosvećeniku.
Izbor kardinala Bergoglia za papu opisuje kao uspjeh skupine zavjerenika, koji su konačno uspjeli promovirati kardinala, koji je utjelovljavao njihove ideale, njihov način revolucioniranja Crkve, čineći doktrinu prilagodljivom, moral prilagodljivim, liturgiju promjenjivom i disciplinu odbacivom. Prema njegovim riječima, sve to je smatrano logičnom posljedicom i očitom primjenom Drugog vatikanskog koncila. Optužbe su stravične:
„Već više od šest godina suočavano se s lažnim učiteljstvom. … Sada je Crkva bez života, prekrivena metastazama i opustošena. Narod Božji je u mraku, nepismen i lišen svoje vjere, u tami kaosa i podjele. … Zahvaljujući subverzivnom zamahu ovog pontifikata, podržanom moćnim isusovačkim aparatom, Crkvi se nanosi smrtonosni udarac. … Rezultat ove zloupotrebe je ono što sada imamo pred očima: Katolička Crkva koja više nije katolička; spremnik ispražnjen od svog autentičnog sadržaja i ispunjen posuđenim dobrima. … Crkva je obavijena tamom modernizma.“ (LiveSite, 20. prosinca 2019.)
Ili:
„Shvaćamo da Jorge Mario Bergoglio izvršava zadatak koji mu je povjerila globalistička elita, koja želi da on bude likvidator Katoličke crkve i utemeljitelj filantropske i ekumenske sekte masonskog nadahnuća koja ima za cilj stvaranje Univerzalne religije koja podržava Novi poredak.”
U pismu upućenom 29. svibnja 2020. jenoj klauzurnoj sestri Viganò piše:
„Stvara se jedinstvena svjetska religija bez dogmi i morala, prema željama masonerije. Očito je da Bergoglio – zajedno s onima koji stoje iza njega i koji ga podupiru – teži predsjedati ovom paklenom parodijom Kristove Crkve.”
U jednom video prilogu za Konferenciju o katoličkom identitetu 1. listopada 2023., koji organizatori nisu emitirali, ali ga je sam nadbiskup Viganò objavio, govorio je o postojanju „nedostatka pravog papinog pristanka”. To znači da je kardinal Bergoglio, gledajući izvana, prihvatio svoj izbor, ali bez namjere promicanja dobra Crkve. To se navodno može vidjeti
„u Bergoglijevom ponašanju, koje je nametljivo i dosljedno anti-katoličko i heterogeno s obzirom na samu bit Papinstva. Ne postoji nijedno djelo ovog čovjeka, koje očito ne odiše raskidom s praksom i Učiteljstvom Crkve.”
Bilo tko, tko nema namjeru promicati dobro Crkve ne može biti pravi papa, čak i ako materijalno zauzima papinski tron. Jorge Mario Bergoglio nikada nije izjavio svoje namjere, ali, pita se Viganò,
„koji bi zavjerenik, koji zlonamjerno djeluje kako bi se popeo na položaj, bio tako naivan da objasni onima koji ga moraju izabrati da namjerava postati Papa kako bi izvršavao naredbe neprijatelja Boga i Crkve? … Mens rea leži upravo u upotrebi obmane, prikrivanja, laži, delegitimizacije dosadnih protivnika i eliminacije opasnih.”
No, nadbiskup Viganò se distancira od onih koji smatraju da je papinska stolica trenutno prazna zbog nevaljanosti ostavke Benedikta XVI. ili nevaljanosti izbora pape Franje. Za njega je stolica zauzeta od strane uzurpatora, koji nije papa zbog svoje očite namjere da naškodi Crkvi. U jednoj izjavi Viganò je potvrdio je:
„Inimicus Ecclesiæ, rekao sam u svom govoru o Bergoglijevom neispravnom pristanku. Neprijatelj koji djeluje s koherencijom i premeditacijom u izvršavanju točno suprotnog od onoga što se očekivalo od Kristovog vikara i nasljednika Princa apostola. … [Ali] ako osoba koja koristi svoj autoritet kao ‘papa’ to čini u suprotnosti s autoritetom Krista, kako se može smatrati Kristovim vikarom?“
Ukratko: nadbiskup Viganò priznaje da Franjo materijalno zauzima Petrov tron i, iz tog razloga, odbija biti sedevakantist, ali istodobno je uvjeren da formalno nije papa, „jer mu nedostaje ta namjera da ostvari dobro Crkve koja čini formu – bit – papinstva.”
Sliku o nadbiskupu Carlu Viganòu, bivšem apostolskom nunciju u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je uživao, a možda i još uvijek uživa, veliku podršku među visokim prelatima i laicima, dopunjuju i njegova razmišljanja o agresiji Rusije na Ukrajinu:
„Svjetska kriza, koja potiče razgradnju tradicionalnog društva, također je zahvatila Katoličku Crkvu. Čini se da je njezina hijerarhija postala taocima onih koji su napustili vjeru i teže moći. Nekada su pape i svećenici neustrašivo pristupali vladarima, znajući da govore u ime Isusa Krista, Kralja kraljeva. Rim, kao središte Cezarove vlasti, danas je tih i osamljen, slično kao što je Konstantinopol bio tih tijekom stoljeća. Možda je Providnost namijenila da Moskva, Treći Rim, prema proročanstvu (2 Sol, 2:6-7), danas igra ključnu ulogu kao eshatološka prepreka Antikristu pred očima svijeta. Ako su se pogrješke komunizma širile putem Sovjetskog Saveza, pa čak i unutar Crkve, Rusija i Ukrajina danas mogu odigrati značajnu ulogu u obnovi kršćanske civilizacije i doprinijeti uspostavljanju mirnog razdoblja u svijetu, u kojem će i Crkva ponovno ustati očišćena i obnovljena u svojim službenicima.“
U ožujku 2022., Viganò je objavio pismo pod nazivom „Deklaracija o rusko–ukrajinskoj krizi“. U tom pismu on podržava osnivanje „Međunarodnog pokreta rusofila” te pozdravlja osnivački kongres održan u Moskvi istog mjeseca. U svom pismu Viganò opisuje Rusiju kao „posljednju utvrdu civilizacije protiv barbarstva“ i navodi da Rusija okuplja narode koji pružaju otpor prema međunarodnim organizacijama poput NATO-a, Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i raznih zaklada. On tvrdi da te organizacije imaju za cilj indoktrinaciju masa i manipulaciju informacijama kako bi destabilizirale zakonito izabrane vlade te prouzročile kaos, ratove i bijedu kao sredstvo vladanja. Viganò također promovira populističku pro-rusku viziju. U toj viziji vidi Putinov režim kao prijatelja kršćana diljem svijeta, uključujući one koji žive u zemljama čije vlade, prema njegovom uvjerenju, kontroliraju zli globalisti.
Izvještavanje o ratu u Ukrajini, prema tvrdnji Viganòovim tvrdnjama, predstavlja „grubo krivotvorenje od strane glavnih medija“, dok oni koji ne prihvaćaju njegove tvrdnje postaju žrtve „pranja mozga koje provode glavni svjetski mediji“. Viganò veliča Rusiju kao bedem protiv Antikrista i svjetionik kršćanskom svijetu. Čak naziva Moskvu „trećim Rimom“, konceptom popularnim među mnogim rusko-pravoslavnim vjernicima, sugerirajući da je Moskva vodeći kršćanski centar nakon pada Rima i Carigrada. Viganò podržava opravdanja predsjednika Vladimira Putina za napad na Ukrajinu, izražavajući zabrinutost zbog nedostatka objektivnog medijskog izvještavanja o navodnim neonacističkim grupama u Ukrajini, koje su napadale rusko govoreće Ukrajince u autonomnim istočnim regijama Donjecka i Luganska. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky, koji negira da je nacizam uzrok osmogodišnjeg sukoba na istoku njegove zemlje, a koji je počeo 2014. godine ulaskom ruske vojske, je, kaže Viganò, „prosječan“ glumac, koji je došao na vlast putem medija i koristi svoj položaj kako bi promovirao „LGBTQ ideologiju“.
Zašto je uopće potrebno isticati žalostan slučaj Viganòa? Zbog velike nanesene štete katoličkoj vjeri, te zbog nereagiranja nekih biskupa i vjernika na Viganòvo ponašanje. Ponajprije zato što je nemali broj američkih biskupa, nedvojbeno iskazivao povjerenje u njegov osobni integritet, iako je odmah bilo vidljivo da ne govori istinu. Izjavljivali su da su njegove tvrdnje i optužbe uvjerljive, što je to impliciralo kritiku i omalovažavanje prema papi Franji. Sada se neki podržavatelji ranijih Viganòovih poruka pomalo udaljavaju od njega. Mnoge izjave biskupa tiho su skinute s biskupijskih web-stranica, ali bez isprika Papi ili izjava žaljenja zbog jamčenja za „integritet” neobuzdanog čudaka.
Većinom se pokušava ignorirati, ali ne i osuđivati, Viganòove postupke, možda se nadajući da nitko neće primijetiti da je njihov bivši favorit sad izgubio razum. Ipak, neke su osobe promijenile svoje mišljenje i počele ga kritizirati. I u Hrvatskoj je bilo mnogo pojedinaca koji su po društvenim mrežama pretpostavljali Viganòa u odnosu na papu Franju. Uzrok tome je nepoznavanje i usko shvaćanje vjere. Oni koji stoje uz Svetog Oca i brinu o pravdi ne bi smjeli zaboraviti što se je sve zbivalo.
Kršćanska zajednica „Faithful America“, koja se trudi pretvoriti vjeru u djela za društvenu pravdu, objavila je izvrsnu peticiju u kojoj, između ostalog poziva:
„Kao vjernici katolici i ekumenski kršćani, pozivamo vas, biskupe, koji ste u prošlosti hvalili ili podržavali nadbiskupa Viganòa, da sada osudite njegov ekstremizam. Molimo vas da ujedinite Crkvu osuđujući njegove zle napade na demokraciju i papu Franju danas. Hvala vam.“
Peticija je izravno upućena konkretnoj ciljanoj skupini biskupa pri čemu je kardinal Raymond Burke na vrhu tog popisa.
Viganò smatra optužbe protiv sebe „razlogom za čast”:
„Vjerujem da sama formulacija optužbi potvrđuje teze koje sam iznosio iznova i iznova u svojim govorima. Nije slučajno da optužba protiv mene uključuje dovođenje u pitanje legitimnosti Jorgea Maria Bergoglija i odbacivanje Drugog vatikanskog koncila: Koncil predstavlja ideološki, teološki, moralni i liturgijski rak kojemu je Bergoglijeva ‘sinodalna crkva’ nužna metastaza”.
Carla Maria Viganòa sada treba ostaviti na miru. Od nekakve osude nema više koristi. Mnoga njegova stajališta nalazila su plodno tlo zbog uskog laičkog shvaćanja vjere, ali i zbog nepoznavanja punine katoličke vjere. U svemu tome žalosno je što su nereagiranje, šutnja, ili čak povlađivanje, njegovih monstruoznih optužbi dominirali u značajnom dijelu svjetskih katoličkih medija. U Hrvatskoj papa Franjo, osim na nekoliko minornih portala, uglavnom nije bio napadan, ali nije bio niti dovoljno branjen. Hrvatski katolički mediji, pisani i radio postaje, ignorirali su i prešućivali stravična Viganòva stajališta.
Krešimir Cerovac, polis.ba