Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Sveti Ćiril i Metod | „Vjerovah zato govorih“ (2Kr, 4:13)
Današnji kršćani koji se smatraju praktičnim vjernicima, pozvani su da se probude iz pogubne religiozne letargije i shvate da vjera, osim osobne i crkvene, ima i društvenu dimenziju
Iz današnjeg čitanja:
„Govoraše im: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle gospodara žetve, da radnika pošalje u žetvu svoju« (Lk 10, 2).“
U sedmoj godini svog pontifikata, 1985. godine, papa Ivan Pavao II. objavio je encikliku „Slavorum Apostoli“ („Slavenski apostoli“) posvećenu svetima Ćirilu i Metodu. Ovom enciklikom papa je želio potaknuti vjernike na jačanje kršćanstva u Europi, naglašavajući važnost rada i naslijeđa ovih svetaca:
„Slavenski apostoli, sveti Ćiril i Metod, pamte se u Crkvi zbog svojeg neprocjenjivog doprinosa glede širenja Evanđelja među tim narodima; imajući također na umu njihov doprinos pomirenju, prijateljskoj koegzistenciji, ljudskom razvitku i poštovanju prava svakog naroda na dostojanstvo.“
Papa Ivan Pavao II. ovim je djelom naglasio važnost očuvanja i jačanja kršćanskog identiteta u Europi, posebno u kontekstu kulturnih i političkih promjena koje su obilježile kasno 20. stoljeće. Naglasio je da je zanimanje za svetu braću Ćirila i Metoda, koje je proglasio suzaštitnicima Europe, posebno oživjelo u 20. Stoljeću. Istaknuo je da je „njihova posebna karizma postala još razumljivija sagledavana u svijetlu stanja i iskustva našeg doba.“ Kao misionari, Ćiril i Metod širili su kršćanstvo među slavenskim narodima na način koji je bio kulturološki prihvatljiv i razumljiv. Njihovo djelovanje imalo je dubok utjecaj na duhovni život mnogih slavenskih naroda, a njihova metoda inkulturacije – prilagođavanja kršćanske poruke lokalnim kulturnim uvjetima – i danas je relevantna za misijsko djelovanje Crkve.
Neprijeporna je danas potreba u Europi za većim brojem vjernika, koji su spremni širiti Božju riječ i vršiti dobra djela. Isus ukazuje na to da je mnogo posla za one koji žele širiti Evanđelje, ali da je malo onih koji su spremni preuzeti tu odgovornost i raditi na Božjoj njivi. Fabrice Hadjadj u knjizi „Kako danas govoriti o Bogu“ pruža jedno poticajno razmišljanje:
„Odijeliti riječ od bića bilo bi neljudski; uistinu govoriti znači reći ono što jest; uistinu biti znači držati riječ. Onaj koji kaže, a ne čini – izopačen je. […] Eto zašto je nesretan svaki kršćanin koji nikada ne pjeva Krista; to ne samo da je znak da nije kršćanin, nego je znak da nije u potpunosti ni čovjek“.
Ova misao odražava važnost angažmana svakog vjernika u širenju Evanđelja i aktivnom sudjelovanju u društvenim i duhovnim promjenama. Hadjadj nas podsjeća da, kako bismo učinkovito govorili o Bogu, moramo živjeti vjeru u svakodnevnom životu, biti svjedoci Božje ljubavi kroz konkretna djela i stvarati mostove razumijevanja i suradnje među ljudima.
Papa Franjo je na misi 17. travnja 2013. u kapeli Doma svete Marte postavio pitanje:
„Jesmo li vjerni Duhu u naviještanju Isusa Krista svojim životom, svojim svjedočenjem i svojim riječima? Kad to ne činimo Crkva postaje ne majka, nego dadilja koja nastoji uspavati dijete. To je uspavana Crkva!“
A na misi slavljenoj 13. ožujka 2013. pred kardinalima u Sikstinskoj kapeli je upozorio:
„Možemo se kretati kolikogod želimo, možemo izgraditi mnoge stvari, ali ako ne propovijedamo Isusa Krista, stvari kreću po zlu. Možemo postati dobrotvorna udruga, ali ne i Crkva, Zaručnica Gospodinova! […] Ako ne ispovijedamo Isusa Krista, ispovijedamo đavolsku (!) svjetovnost, demonsku svjetovnost“.
Papa Benedikt XVI., govoreći 30. svibnja 2012. godine pred članovima Papinskog vijeća za promoviranje nove evangelizacije, o rastućem fenomenu ljudi modernog društva upozorio je da vjernici trebaju
„shvatiti da biti kršćanin nije vrsta odijela koje se nosi u privatnim ili u posebnim prigodama, već nešto živuće i upotpunjujuće, sposobno preuzimati sve što je dobro u suvremenosti.”
A u apostolskom pismu „Porta fidei“ („Vrata vjere“), kojim je proglasio Godinu vjere, naglasio je da „postoji potreba za snažnijim (!) zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju“.
Iako je neprijeporno da je nova evangelizacija nešto vitalno, žurno i cjelovito u životu Crkve, izričaj „nova evangelizacija“, koji je prvi sročio sveti Ivan Pavao, iako su temu, sadržajno gledano, obrađivali i njegovi prethodnici, još uvijek nije dovoljno shvaćen, a što je još žalosnije, nije doživljen među vjernicima. Njemački teolog kardinal Walter Kasper je rekao:
„Nova evangelizacija nije neki osvajački pohod ili oživljavanje povijesno propalih modela, poput nekakvog kršćanskog Zapada.
Radi se o obnovljenom poslanju Crkve da prenese Evanđelje na suvremen, razumljiv i pristupačan način. Cilj nove evangelizacije je susret s Kristom, koji mijenja srce i život vjernika, te ga potiče da svjedoči vjeru u svakodnevnom životu, kroz djela ljubavi, milosrđa i pravde. Ona zahtijeva kreativnost, otvorenost i prilagodljivost, kako bi se odgovorilo na potrebe suvremenog čovjeka i društva. Poticaj za ovaj zadatak nalazi se u samom srcu kršćanske vjere: ljubavi prema Bogu i bližnjemu. A kako kaže Hadjadj,
„poslani smo Europljanima, krštenicima koji su zaboravili vlastito krštenje … Puno je teže s dekristijaniziranim: on je uvjeren kako već zna tko je Krist pa ne želi ni slušati.“
Evangelizatorsko djelo svete Braće „sadrži i model za ono što se danas naziva utjelovljenje Evanđelja u domaće kulture, te također model uvođenja tih kultura u život Crkve“. U svojoj apostolskoj djelatnosti sveti Ćiril i Metod promicali su i jačali ne samo religiju, nego i kulturu među slavenskim narodima. Stavljajući naglasak na novu evangelizaciju sveti Ivan Pavao II. ističe:
„Po analogiji, danas Crkve davnog podrijetla mogu i moraju pomoći mladim Crkvama i narodima da sazriju u svojem vlastitom identitetu i da u njemu napreduju. Neprijeporno je da su Braća duhovni most između istočne i zapadne tradicije … zaštitnici ekumenskih nastojanja sestrinskih Crkava Istoka i Zapada … što ne znači ni spajanje ni upijanje. Jedinstvo je od Svetog Duha zajamčen nam susret u istini i ljubavi.“
Zanimljivo je da u enciklici „Slavorum Apostoli“ Papa izravno spominje Hrvatsku:
„Među Slavenima Balkanskog poluotoka napori svete Braće donijeli su ploda na vidljivi način. Zahvaljujući njihovom apostolatu kršćanstvo, koje je u Hrvatskoj već postojalo izvjesno vrijeme, bilo je jače učvršćeno.“
Rano prihvaćanje Hrvata kršćanstva pridonijelo je stvaranju snažnog kulturnog i duhovnog identiteta, koji se održao kroz stoljeća. Kršćanske vrijednosti bile su temelj mnogih hrvatskih običaja, tradicija i zakona, a utjecaj Crkve bio je prisutan u svim aspektima društvenog života. Zna se, nadalje, da su Hrvati već godine 679. imali ugovor s papom Agatonom obvezujući se da neće ratovati protiv susjednih naroda. Taj su ugovor Hrvati poštivali kroz povijest, što svjedoči o njihovoj privrženosti miru i vjernosti kršćanskim načelima sve do današnjih dana.
„Ćiril i Metod učinili su odlučujući doprinos izgradnji Europe, ne samo u kršćanskoj religioznoj zajednici, već i u njenoj civilnoj i kulturnoj jedinstvenosti“,
zaključuje papa Ivan Pavao II. U današnje doba taj je duh posebno potreban, jer
„jedna od temeljnih težnji čovječanstva danas je ponovno otkrivanje jedinstva i zajedništva na svjetskoj razini zbog života istinski dostojnog za čovjeka.“
Crkva, svjesna da je univerzalni znak i sakrament Spasenja i svjesna jedinstva ljudske rase, izražava svoju spremnost da izvrši tu svoju dužnost
tako da se svi narodi danas jače zbliže raznim socijalnim, tehničkim i kulturnim vezama i da tako postignu puno jedinstvo u Kristu.
Današnji kršćani koji se smatraju praktičnim vjernicima, pozvani su da se probude iz pogubne religiozne letargije i shvate da vjera, osim osobne i crkvene, ima i društvenu dimenziju. Svijest se mora neprestano osvajati. U mnogim pozitivnim društvenim promjenama modernog doba mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ često su propustili odigrati ulogu na koju su, po prirodi stvari, upravo oni bili u prvenstveno pozvani. Ovo je danas aktualno i u Hrvatskoj. Koliko se katolici danas u Hrvatskoj zalažu za stvaranje novog humanijeg hrvatskog društva? Nažalost, često je na djelu kontraproduktivno „svjedočenje“. Činjenica je da je danas društvo posebno teško bolesno na Zapadu, ali mnoge od tih bolesti pojavile su se i u Hrvatskoj.
Za Europu u cjelini vrijedi ono što u knjizi „Cjeloviti humanizam“ navodi Jacques Maritain:
„Žaljenja je vrijedna ravnodušnost što su je mnogi kršćani pokazali prema kršćanskim stajalištima unutar svoga društvenog ponašanja“.
Na samom početku svog papinstva papa Franjo je poručio:
„Neka nas nikad ne obuzima pesimizam, ta gorčina koju đavao stavlja pred nas svaki dan. Nemojmo dozvoliti da nas obuzimaju pesimizam i obeshrabrenje“.
U Prvoj poslanici Korinćanima, Pavao piše: „
„Jer ako navješćujem evanđelje, nema mi hvale: dužnost mi je to. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem!” (1 Kor 9,16).
Kroz ovu izjavu, Pavao nas podsjeća na važnost dijeljenja Božje riječi i odgovornosti koju svi kršćani imaju u širenju evanđelja. On potiče vjernike da ozbiljno shvate svoju misiju i da se posvete dijeljenju Kristove poruke s drugima, jer je to bitan dio kršćanskog poziva.
Papa Ivan Pavao II. svoju značajnu encikliku završava molitvom:
„Nebeski Oče, zazivajući zagovor Majke tvoga Sina i Majke Crkve, zagovor tvojih apostola Petra i Pavla, te svetih Benedikta, Ćirila i Metoda, Augustina i Bonifacija i svih drugih evangelizatora Europe, u Tvoje ruke s povjerenjem stavljamo budućnost, koja se, ljudski gledano, čini puna opasnosti i neizvjesnosti.“
Krešimir Cerovac, polis.ba