Pepelnica | Savršeno veselje malenih

Započinjemo važno vrijeme liturgijske godine – korizmu, vrijeme priprave za središnje otajstvo naše vjere, proslavu uskrsnuća Isusa Krista. Iako je Uskrs temeljni izvor važnosti ovog svetog vremena, korizma ne iscrpljuje svoju važnost isključivo u osobnoj pripremi za proslavu jednog događaja naše vjere, već stremi k nečemu vrlo konkretnom i zahtjevnom – prema obnovi kršćanskog života.

U korizmi velik broj vjernika smišlja neku korizmenu »strategiju«; uz različite pobožnosti i molitve, mnogi se odriču različitih stvari ili nastoje u svoj život unijeti neku korisnu naviku. Naravno, sve je to dobro i potrebno. Naša se vjera, a tako i pokora, mora ostvarivati u konkretnosti svakodnevnog života. Na to nas obvezuje i činjenica da je sam Bog utjelovljenjem sišao s tih oblaka apstrakcije, živio konkretan život, s konkretnim radostima i nadama, žalostima i tjeskobama, s konkretnim odricanjima i siromaštvom, s konkretnim pomaganjem bližnjemu, s posve konkretnom korizmom vlastitog života.

Naravno, sve je to savršen početak. No, problem je što nakon korizme često sve to prestaje i mi ne osjećamo neke važne promjene. Jer, sve je to trebalo dovesti do onog najvažnijeg ploda svake ispravne korizme, a to je obnova kršćanskog života, jednom riječju: obraćenja. Priznat ćemo, ipak nam je ta riječ pomalo strana, ne osjećamo njezinu težinu i ne znamo gdje bismo je smjestili. Jer, uvjereni smo, obratiti se trebaju bezbožnici, a mi smo revni katolici i s nama to nema baš neke veze. Čemu mi moramo obnavljati kršćanski život kad nam se čini da je vrlo dobar?

Očito, krivo mislimo, jer svi smo čuli poziv: »Obrati se i vjeruj evanđelju, dobroj, blagoj vijesti!« Mi smo čuli taj poziv, a ne oni drugi, oni koji nisu u Crkvi. Očito, korizma inzistira na onome čemu kao Crkva često nismo skloni – našem obraćenju; našem priznanju grijeha i krivice; usmjeravanju krivnje za stanje u svijetu ne prema drugima, prema onima koje smatramo neprijateljima vjere i Crkve – nego prema nama.

Moramo priznati, nismo skloni hvatanju u koštac s vlastitim pogreškama. Ni kao pojedinci, ni kao Crkva. Kao što to nisu bili skloni ni religiozni prvaci Isusovog vremena. Neosporno je – to je ono što je Isus neprestano spočitavao; nesposobnost »velikih« vjernika da se uhvate u koštac s vlastitim grijesima, da otkriju mogućnost obraćenja i promjene života, umjesto da nastoje ušutkati one koji im se protive. Umjesto da sami priznaju svoju nesposobnost vršenja zapovijedi, oni lukavo skrivaju svoje grijehe i čitav svijet žele uvjeriti da služe Bogu. Drugim riječima, postaju licemjeri koji upadaju u vlastitu zamku. Kako prokazuje evanđelje i ono dobro što čine, čine licemjerno; mole u sinagogama i na raskršćima ulica, jer – što je molitva ako se ne vidi, ako ne prokazuje nedostatke suvremenog društva, ne ušutka neistomišljenike i pokaže našu nadmoć?

Poste, ali i to treba biti vidljivo, jer – kakav je to vjernik ako na njegovim licu nije neprestani grč zbog grešnog svijeta koji ne zna postiti od svojih užitaka? Kao da je Radosna vijest preslaba za promjenu, a svijet će promijeniti prijetnja i neka opasnija i stroža vijest?

Daju milostinju, ali uz obvezno moraliziranje i pouku korisniku njihovih karitativnih usluga, da ne bi taj pomislio da je u životu nešto potpuno besplatan dar. Što je to milostinja ako njome nisam prepoznat kao čovjek nadmoćan u svojoj dobroti?

Isus se puno bolje osjećao u »lošem društvu« onih koji nisu imali mogućnost pobjeći od svojih grijeha, koji su spremni priznati: ne znamo moliti, ne uspijeva nam činiti dobro drugima, nemamo snage postiti! Svijest o vlastitoj grešnosti omogućila im je da u Kristu kojega samopravedni farizeji smatraju izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grešnika, ti grešnici prepoznaju nekoga tko ih može – ljubiti, obratiti i dati im novi život.

Isus se puno bolje osjećao u »lošem društvu« onih koji nisu imali mogućnost pobjeći od svojih grijeha, koji su spremni priznati: ne znamo moliti, ne uspijeva nam činiti dobro drugima, nemamo snage postiti! Svijest o vlastitoj grešnosti omogućila im je da u Kristu kojega samopravedni farizeji smatraju izjelicom i vinopijom, prijateljem carinika i grešnika, ti grešnici prepoznaju nekoga tko ih može – ljubiti, obratiti i dati im novi život

Zanimljivo je kako nam često promakne da se počeci Kristove Crkve nalaze u tim ljudima, u onima kojima je svijest o vlastitoj grešnosti darovala mogućnost promjene života. U njima je Krist posijao početke Crkve koja je neprestano na putu obraćenja. I kad god kao pojedinci i kao Crkva mislimo da smo na kraju puta vjere, da imamo božansko pravo biti nedodirljivi, treba se jednostavno vratiti jednostavnosti evanđelja i otkriti da je u bogočovjeku kojega je ljudska zloba i sprega političke i religiozne moći potpuno ogolila i učinila bespomoćnim osuđenikom na križu, zasjala pobjeda istine Evanđelja.

A tu su istinu evanđelja uvijek lakše prepoznavali ljudi koje Krist naziva – malenima. »Maleni« su svjesni potrebe priznanja: mi smo krivi. Mi smo krivi jer ne prihvaćamo da smo potrebni obraćenja. Krivi smo jer nam je evanđelje usputno, a ne temeljno u životu. I zbog toga nam se događa da smo krivi jer smo šutjeli nad socijalnim i političkim nepravdama, a dopustili da pred našim očima buja opasnost nacionalizma i netrpeljivosti. Krivi smo jer smo često štitili vlastiti ugled više nego one slabije kojima smo poslani za zaštitnike. Krivi smo jer unatoč jasnoći evanđeoske riječi još uvijek volimo sjediti prvi u sinagogama, rastapamo se kad nas pozdravljaju na trgovima, nemarom i karijerizmom branimo prašnjave tradicije koje nam omogućuju mir u sigurnosti našeg, često paralelnog svijeta. Mogli bismo do ujutro nabrajati, ali najviše smo krivi što uporno govorimo: nismo uopće krivi.

Srž vjere počiva na iskrenom odnosu s Bogom. A iskrenost pred Bogom uvijek čovjeka tjera priznati: ne vjerujemo evanđelju. Možda vjerujemo ponekim evanđeoskim citatima koji potvrđuju naše stavove i misli, nekim Isusovim izjavama koji potvrđuju naše ideološke pretpostavke, ali nismo prihvatili da se evanđelje mora utjeloviti u načinu razmišljanja, odnosima i pogledu na svijet – u našem srcu kojega Bog želi dotaknuti i obratiti.

Ipak, ovu korizmu slavimo u velikom jubileju –  800. obljetnici smrti čovjeka koji u svojoj oporuci reče: »I kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja«. Nema jednostavnijih, točnijih i snažnijih riječi koje opisuju kršćaninov život – to je čovjek koji živi po načinu svetog Evanđelja, baš poput svetog Franje. Zato nam Franjo zauvijek ostaje ne samo učitelj korizme, već učitelj kršćanskog života i srca koje je na putu obraćenja.

Franjo moli, ali moli pred Raspetim ovim riječima: »Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav, razum i znanje, Gospodine, da vršim tvoju svetu i istinitu zapovijed. Amen.«. Franjo moli da Bog rasvijetli njegovu, a ne tuđu tamu. Franjo otkriva: ako Bog ne rasvijetli prvenstveno moju tamu, vidjet ću tamu u svemu: u svijetu i njegovim radostima, u borbi za napredak čovjeka i jednakost svih ljudi, vidjet ću tamu na licima drugih i drugačijih, sve će oko mene biti tamno. Jer, moguće je moliti na trgovima i ulicama – usred svijeta – a da te to vodi daleko od svijeta, čovjeka – bližnjega. No, Franjo otkriva da je moguće moliti i noći provoditi u osami, u samotištima, brdima i šumama – i vidjeti milosrdnog Boga usred svijeta, u svemu stvorenom i u svakom ljudskom životu – kakav god on bio.

Franjo postaje potpuno siromašan i često posti, no »iako je sam bio vrlo strog prema sebi, drugima je pokazivao blagost i milosrđe«, kako reče sveti Bonaventura. Naučio je Franjo gladovati i žeđati, odricati se hrane i pića, ali odricati se i od prvih mjesta, od želje za vladanjem i posjedovanjem. Naučio je Franjo tako postiti i od sindroma zlogukih proroka koji u svemu vide propast, koji umiru od zabrinutosti za ovaj svijet i koji se nikad ne smiju, jer – onaj koji se odriče sebe otkriva – Bog je spasitelj svijeta, ne ja.

Franjo ne daje milostinju. On daje čitavog sebe jer njegovo milosrđe nije proizlazilo iz osjećaja dužnosti, nego iz preobraženog srca. Kako piše u svojoj Oporuci: »Ovako je Gospodin dao meni, bratu Franji, da počnem činiti pokoru. Dok sam bio u grijesima, bilo mi je veoma mrsko i gledati gubavce. I Gospodin sam dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I kad sam odlazio od njih, ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast«. Kad Franjo zagrli ono što mu je bilo mrsko otkriva gdje ga je Bog doveo. Do iskustva trajnog obraćenja kroz oduševljenje evanđeljem koje mijenja srce i čini nas – malenima.

Zato, nema bolje korizmene molitve od one koju ćemo danas čuti dok primamo mrski pepeo, simbol prolaznosti: »Obrati se i vjeruj evanđelju«. A maleni Franjo neka nam tada uspije negdje prišapnuti: »I neka ti ono bude – savršeno veselje…«.

---

Don Ivan Jurin

---