Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Krv, mjesto života
Povijest krvi bi trebala biti povijest čovječanstva, povijest primanja i davanja, povijest brige i zajedništva većine za manjinu
Krv je život. Ona može teći, ali i presahnuti. Možemo je darovati i primiti. Od prolivene krvi nitko nema koristi, darovana krv može produžiti život. O krvi razmišljamo tek kad je gubimo, kad patimo od malokrvnosti. Kad se povrijedimo i ugledamo svoju krv, onda ona zaokuplja našu pažnju i misli.
Nekada se govorilo da nečistu krv imaju žene čija čulnost je u sukobu sa slikom poštene žene. Još uvijek možemo čuti primjedbe, da netko, tko ima prgavu narav, ima prljavu krv.
Nije dobro imati gustu, a ni slabu krv. Dugotrajno stanje straha ili stresa može prouzrokovati gustu krv. Tko ima slabu krv, često obolijeva. Možemo prevariti druge da nam je dobro, ali krv se ne da prevariti, dovoljna je jedna njena kap, da se otkrije naše zdravstveno stanje. Sretni su oni koji imaju jaku krv, oni rijetko obolijevaju, obično se ta jakost ogleda na „zdravoj“ boji kože i u dobrom imunom sistemu.
Ako otac odbija priznati očinstvo, kaže se da odbija svoju krv. Kada nekoga volimo nesebično, kažemo da bi mu i krvi dali. Postoje krvopije, osobe koje nas nerviraju, maltretiraju, progone ili vrše mobing do te mjere da obolimo, pa se često u narodnom govoru čuje da je nekome zbog tih krvopija oslabila krv.
Primitivni ljudi psuju Isusovu krv, bogobojazni joj se mole. Prolivena Isusova krv zamjenjuje stari običaj prinošenja žrtava životinja, prolijevanja njihove krvi, dokida stari savez, uspostavlja novi, po kojem se savjest može očisti Isusovom krvlju tj. propitivanjem savjesti i životom po savjesti. U tom kontekstu se može reći da je Isus prvi darovatelj krvi, i da je transfuzija krvi čin nesebičnog dijeljenja vlastitog života s drugima.
Neke religije (i neke struje u kršćanstvu) zabranjuju davanje i primanje krvi, jer vjeruju da duša stanuje u njoj, i kao takva je nedjeljiva. Zbog toga će radije izabrati smrt nego ozdravljenje.
Consanguinitas ili krvno srodstvo upućuje na zajednički korijen. A gdje je korijen tu je i krošnja. Što je korijen jači, to je krošnja veća. Grane se mogu razlikovati jedna od druge, izgubiti svoj prvobitni izgled, ali krvna veza je nepobitna činjenica. Naši stari su vodili računa u kojem koljenu se nalaze dvije osobe, koje namjeravaju ući u vezu ili sklopiti brak, poželjno je bilo miješanje krvi, zbog zdravog pokoljenja.
Još uvijek postoje zemlje u kojima se izgubljena čast mora obraniti krvnom osvetom. Tko zna u kakvoj davnoj prošlosti je došlo do toga čina. Kolektivno pamćenje i zadaća da se izvrši osveta, prenose se s koljena na koljeno. Obitelj ili pleme uzimaju ulogu zakonodavca, i, bez suglasnosti s budućim počiniteljem, određuje se pojedinac koji će izvršiti osvetu, bez sudskog postupka i utvrđivanja činjenica. Tek kad se zaboravi kada i zašto je počela osveta, može doći do pomirenja. Nažalost, nekad se to dogodi tek kad pomru svi potomci zavađene loze.
Kad čujemo za krvoproliće, sledi nam se krv u žilama. To stanje šoka uzrokovano je gađenjem nad ljudskom svirepošću. Ovaj slikoviti prikaz nam govori da čak i tijelo protestira protiv zločina.
Često se pitam kako je izgledala prva kap krvi. Prema staroj biblijskoj priči o bratoubojstvu, prva kap krvi je prolivena zbog konkurencije i ljubomore. To je dokaz da nas ni krvno srodstvo ne štiti od prolijevanja „vlastite“ krvi, i da uzrečica „ne pije se svoja krv“ ne važi za svakoga.
Nije krv voda, čut ćemo od onih koji više drže do krvnih veza, nego do pravde i istine, te će se u trenucima odluke staviti na stranu „svojih“, čak iako znaju da su se oni ogriješili o zakon i ljudsku savjest.
Ono što sam naučila u ovome životu je da krv može biti samo ili ljudska ili životinjska, a nikako muslimanska, kršćanska, židovska, ateistička. Jedina razlika u krvi je ona po krvnim grupama. Pa čak i kada sagledamo evoluciju krvnih grupa, uočit ćemo princip zajedništva i povezanosti i zakonitost morala. Na početku stoji nulta krvna grupa, univerzalni donator, alfa. Najveći broj stanovnika Zemlje posjeduju ovu krvnu grupu.
Na kraju stoji AB, resus faktor negativ, univerzalni primatelj, i jedini univerzalni davatelj krvne plazme, omega. Samo 1% svjetskog stanovništva posjeduju ovu krvnu grupu. AB je najrjeđa krvna grupa, njezin opstanak ovisi o solidarnosti većine. Tu se zatvara i otvara krug života.
Povijest krvi bi trebala biti povijest čovječanstva, povijest primanja i davanja, povijest brige i zajedništva većine za manjinu.
Znanstvenici spominju i “zlatnu krv“, najmlađu krvnu grupu – „Rhnull“, koju ima samo pedesetak ljudi na cijelom svijetu. Oni svoju krv mogu svima dati, a primiti samo od svoje krve grupe.
Kao obični laik, pitam se, je li na pomolu jedan novi krug, ili se iz centra starog kruga rađa novi, koji znači novi poredak, nove odnose, novu krv svih u jednom, jednog u svima. Mjesto u kojem će stanovati duša. Mjesto za život. Mjesto za sve.
Ružica Miličević | Polis.ba
Ružica Miličević (Donji Svilaj, BiH), sociologinja, pjesnikinja. Studij sociologije završila na fakultetu političkih nauka/znanosti u Sarajevu. U travnju 1992. zbog rata napustila Sarajevo i otišla za Austriju u grad Bad Ischl, gdje živi i radi kao voditeljica regionalnog centra kompetencije za integraciju i diverzitet, a ujedno radi i kao voditeljica seminara i radionica za odrasle i omladinu na temu multikulturalizma, rasizma, diskriminacije, migracije i integracije. Osnivačica i voditeljica platforme za međureligijski dijalog. Piše prozu i poeziju, bavi se autodidaktički slikanjem/crtanjem i iza sebe ima 20 samostalnih izložbi.