Krštenje Gospodinovo: Na pravom putu ostati

Lk 3,15-16.21-22: Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Završava se vrijeme Božićno, vrijeme Isusova djetinjstva i teče vrijeme Isusove zrelosti. Otpočinje na rijeci  Jordanu. To vrijeme milosno naviješta se već u knjizi proroka Izaije.

U jednom lijepom, pjesničkom pasusu Iz 40, 1-11, pjeva se Izraelcima hvalospjev pun nade o povratku kući, u zavičaj. Izašli su iz njega pješice, shrvani, a vraćat će se radosni. U taj će dan Bog sniziti visoke gore i brežuljke. Ukratko, ništa mu neće ostati nemoguće, a njegov će narod hoditi u sjaju slave Njegove. Ne samo to, Bog će ih nositi u naručju. Nama današnjima, što smo preko glave preturili izgnanstva, i nepovratke kući, koji smo lišeni zavičaja, na ove ili one načine, što nam ovaj pasus govori? Ima li u nama zrno nade, zrno radosti, da ćemo se jednom kući vratiti? Onoj prvoj kući, koja nas je podigla, othranila, na koncu i u svijet poslala, i kojoj puno toga dugujemo.  I doista, gdje nam je prva kuća?

Bilo bi dobro odmaknuti se malo od vremena i prostora i načina komuniciranja poruke svojim suvremenicima, a opet pustiti tekst da nam govori, da nas utješi, kao Izraelce nekada. Pseudoizaija, kojem se pripisiju ovi reci, a potekao je iz Izaijine škole, i sam izgnanik, trpi sudbinu svoga naroda. I dok je s njima, podsjeća ih na grijehe iz prošlosti, nisu oni samo robovi tu u Babilonu, već duže oni robuju svom tvrdom srcu i neposluhu Božjih zapovijedi. Već su neko vrijeme zasužnjeni. Povratkom na pravi put, oslobodit će se okova ropstva. Tako će ostati u Božjoj blizini.

Čovjek je i sam put. Katkad nepristupačan, udaljen, namjerno grbav, krivudav, negostoljubiv, od drugih se udaljuje ili im ne da pristupa. Ne popravlja se, svojih brazdi ne ispunja, želi takav i ostati, udaljen od sviju i svakoga, sam sebi dostatan. Da mu nitko, ni Bog ne prilazi. Vrijeme je to velike muke kod nekih ljudi, i valja to razumjeti. Bog nas pušta u našim samoćama. Prilike su one da se put učvrsti, utaba. Izgladi, popravi. I Bog se čovjeku uputi tek kad ovaj sam to dopusti, jer strpljiv je prema našim krivinama.

Jer dok je čovjek živ uči se ispravljati svoje krivine, zaglađivati svoje brazde, vrluda pa se vraća, bira prečice, bira kriva skretanja, nađe se i koja slijepa ulica. Čovjek je serpentina krivudava, ne zna pouzdano gdje počinje niti gdje završava.  A negdje mora prispjeti.

Pseudoizaija govori upravo o tome. O radosti i nadi povratka. Povratka u Božju blizinu. Nisu Jeruzalem ni Izrael konačna domovina. Bog je je obećana zemlja. Kad se naučimo hodati s Bogom, od trenutka kad prohodamo, pa naučimo slušati, a na koncu možda i koju s Njim progovoriti, znat ćemo da smo kod kuće, u prvoj Vječnoj kući, koja pomiče naše krhke, i krvave granice, pruža utjehu i oslonac da svi smo na početku i na kraju stanovnici neba. Da ne postoje povlašteni ni izabrani narodi, da naše nacionalne granice ne preuzimaju ulogu svetinje ili Boga.

Biti u Božjoj blizini povratak je u obećanu zemlju. Ta obećana zemlja svima pripada, iznad je naših lokalnih zavičaja, iznad pripadnosti ovima ili onima. Bog je kuća, zavičaj, domovina, i to je novo mapiranje granica. Povratak kući je povratak Bogu. Iz te kuće Božje mogli bismo uvidjeti da bi nam i ove naše zemne mogle biti daleko prostranije i komotnije, putevi širi i dobrohotniji, milostiviji prema strancima, teško da bismo se usudili živjeti na tuđoj muci ili potkradati od najmanjih. Valja nam tom cestom prema Bogu poći. Prostrana je, ima i sunca i hladovine. Uputiti se prema nekom svom Jordanu, tamo gdje Ivan Krstitelj grmi i sijeva ljudima o istini našeg vremena, taj silni prorok koji zbori o grijesima naroda, a oni ga opet traže, hrle mu, tom čovjeku koji živi samo za Istinu, i što je još strašnije, ne boji se nikoga. Jer radi za Boga, i za ljude, koji su na putu prema Bogu.

Gledati njega, hrabrog, neustrašivog, daleko je od svake novovalne produhovljenosti što uživa u vlastitoj samodostatnosti. Samodostatnost je voda stajaća. Nema nad njom Duha koji bi lebdio, zatalasao i sve pokrenuo. Jer Duh pokreće na aktivno djelovanje za druge. Duh talasa, tamo gdje bi ljudi najradije rekli ono: nemoj talasti. Biti tu, s ljudima željnim utjehe, brige, stvarne promjene, i dočekati Isusa, koji dolazi posve posljednji, najmanji, izlazi iz svoje svakodnevice i uranja u vode promjene. Čekati Boga koji prolazi zemljom u tijelu ljudskome, u ruhu zemaljskome, u obući siromaha, koji nas poznaje do zadnje kosti, koji nas vidi, proniče, neutješne, umorne, rezignirane, bolesne, i koji nas voli, i to sve izdržati, i svjedočiti da je zbilja, ali zbilja On jedan od nas, a posljednji, nije lako ni izdržati. Jer tad se tresu nebesa, i Bog govori, i više nismo isti. I sve je pojavno dio njegove stvarnosti, ljudi, priroda, životinje, rijeke, potoci. Sve je posvećeno. Sve ranjivo, nedodirljivo.

Djeca smo Božja, na putu prema novoj domovini.  I tu domovinu na zemlji svojim djelovanjem zacrtavamo, mapiramo. A to znači da mu moramo sličiti. Njemu koji ognjem nas čisti, sve dok ne ostanu samo čiste i srčane namjere, biti tu za druge. Tako On počinje, iz voda izranja dugoočekivani Mesija, koji tješi ožalošćene, hrani gladne, uključuje isključene, oživljava umrtvljene, liječi bolesne, proziva ohole zemaljske bogiće, i daje drugu priliku. Sedamdesetputasedam drugu priliku. Njegovo bezgrešno srce voli bezgrešno, voli nas sve, do posljednjeg. Krštenje nam znači upravo to, odgajati u sebi dijete Božje i njegovati srce bezgrešno, kao Njegovo, koje svima daje priliku, priliku ovoj zemlji, njenim ljudima. Tad se oslobađamo okova.

Roberta Nikšić