www.polis.ba

Kršćani između politike i vjere

Na našim je područjima uloga religije, kod nas prvenstveno one kršćanske, postala velikom temom u posljednjem desetljeću

Miroslav Volf u svojoj knjizi Javna vjera: kršćani i opće dobro ustvrđuje: „Kada religija napusti javni prostor – ili kada je prognana iz njega – javni prostor ne ostaje prazan.“ Na našim je područjima uloga religije, kod nas prvenstveno one kršćanske, postala velikom temom u posljednjem desetljeću. Mogli bismo reći da je tema uloge kršćanstva u javnome prostoru započela 2013. s referendumskom inicijativom za onemogućavanjem istospolnim partnerima da sklope životnu zajednicu koja se naziva brakom te, netom prije toga, burnom raspravom o uvođenju spolnoga odgoja za učenike osnovnih i srednjih škola koja se odvijala tijekom 2012. godine. Nije zgorega reći da su podršku tom referendumu dale gotovo sve vjerske zajednice, osim židovske zajednice i Evangeličke crkve, uključujući, osim evangelika, sve protestantske zajednice. Do tada, prisutnost religijskih identiteta ili pak argumenata na javnome prostoru uglavnom se ograničavala na isticanje uloge koju je kršćanstvo imalo u izgradnji nacionalnog identiteta, no od tada, kršćanstvo, konkretnije katoličanstvo, putem civilnih udruga koje se pozivaju ili se oslanjaju na katolički identitet, dobiva malo drugačiji značaj – značaj vrednote koja se ne živi samo u prostoru svoje vlastite intime ili vjerske zajednice, već i u društvenom i političkom prostoru.

Promjena naglaska nije se dogodila samo na razini promatranja uloge katoličanstva na izgradnji nacionalnog identiteta (iako se ona ovim inicijativama i pojačala, na drugačijoj razini), već i u redefiniranju vjerničkoga identiteta na javnome prostoru.

No, što je javni prostor? Uobičajena definicija, ona s kojom se svakodnevno susrećemo i koja nam prva pada na pamet kada čujemo sintagmu „javni prostor“, govori nam da je javni prostor svaki onaj koji se nalazi izvan našega doma ili vjerničke zajednice. Drugim riječima, javno je sve ono što živimo izvan našeg intimnog prostora – naše radno mjesto, trg, ulica itd. Kada u tom smislu govorimo o „javnoj vjeri“ onda bi to značilo da mi našu vjeru živimo u svim aktivnostima koje provodimo te da, ako je vjera javna, morala bi se moći javno ispovjediti, ali se i zauzimati za njene vrednote u društvu, na radnom mjestu i na svim drugim mjestima. S druge strane, “javnost“ može obilježavati i ono usko političko – prostor na kojemu se donose zakoni koji su obavezujući za sve. U tom smislu, ono što nije za svakoga obavezujuće (a zakoni to jesu), spada u privatni prostor. Primjerice, na ovome tragu, manifestacija Hoda za život, koja se posljednjih godina i svake godine održava u mnogim gradovima u Hrvatskoj s ciljem promoviranja zaštite života od začeća do prirodne smrti, spada u privatno područje. Zbog čega? Jer takva manifestacija vjere nije obavezujuća. Slobodno govoreći, kao građanin, mogu promatrati, zaobići, slagati se ili ne slagati s vrijednostima koje se tu zagovaraju i naprosto otići svojoj kući i na njih sutradan zaboraviti. Naime, takva vrsta „javnosti“ vjere me ničim ne obavezuje. Ako se primjerice zahtjevi te skupine vjernika i građana pretoče u zakon, ja sam njime obavezan. Na taj način, vjera postaje javnom – obavezujućom.

Ovime se javni prostor razumije kao neprestani rat „svih protiv sviju“, da upotrijebimo Hobbesovu sintagmu iz njegova Levijatana

Kada govorimo o javnosti vjere u ovome tekstu, govorit ćemo uglavnom u ovom drugom smislu – zahtjeva za djelovanjem iz vjere koji se pretočuju u zakone ili u odluke koje se donose na političkoj ili drugoj razini. Ove prve manifestacije vjere nisu nam nepoznate – oduvijek ljudi žele živjeti prema svojim načelima, oduvijek se na javnom trgu zalažu za promociju svoje vjere, bez obzira radi li se o hodovima za život ili o evangelizacijama na trgovima ili pak o slijeđenju svojih uvjerenja na radnome mjestu i u svim odnosima.

Jedan od glavnih argumenata koji se koriste prilikom vjerskoga javnog djelovanja, na našim prostorima, uglavnom je onaj koji jako nalikuje onom Miroslava Volfa (iako će se on teško složiti sa zahtjevima koji se odvijaju kod nas) s početka teksta – ukoliko javni prostor ne popunimo vjerskim sadržajem, on će se napuniti sekulariziranim sadržajem koji nije vrijednosno neutralan. Drugim riječima, da budemo vrlo plastični, ako se snažno ne zalažemo protiv gay ili LGBT prava, pripadnici tih skupina će svoje vrednote unijeti u javni prostor koji će, vremenom, postati vrlo prijemčiv za te vrednote te će ih „normalizirati“ – takvi stavovi i vrednote će ući u obrazovni sustav, odgoj djece itd.

Ovime se javni prostor razumije kao neprestani rat „svih protiv sviju“, da upotrijebimo Hobbesovu sintagmu iz njegova Levijatana. Javni prostor, ne samo prostor politike već i društva, medija, obrazovnog sustava, neprestani je rat vrednota. U tom ratu nema suzdržanih, kao ni neutralnih – ili smo za „tradicionalne vrednote“, vrednote koje odgovaraju našoj kulturi i mentalitetu, vrednote koje proizlaze iz naše vjere koja je sastavni dio i našega nacionalnog identiteta, što su sve sintagme koje koriste pobornici unošenja ovakvih vrsta vrednota u javni prostor, ili smo pak za vrednote koje unose koroziju u takav naš mentalitet, kulturu, relativiziraju prirodne zakone te promiču „kulturu relativizma“, da ovaj put upotrijebimo sintagmu bivšega pape Benedikta XVI.

Biskupi, kao i svi drugi predstavnici vjerskih zajednica, imaju potpuno pravo (i poziv) reagirati, buniti se, upozoravati, ne slagati se s donošenjem zakona, uredaba, konvencija za koje smatraju da su nepravedne ili su štetne. No, ovdje se išlo korak dalje

Da javni (politički) prostor nije samo predmet čežnji mnogih ovdašnjih civilnih udruga koje se pozivaju na kršćanske vrednote, već i samih crkvenih poglavara, pokazala nam je i velika rasprava koja se odvijala u osvit ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, popularno nazvanoj Istanbulska konvencija. Među mnogim dionicima koji su sudjelovali u toj zaista žučnoj i odveć ideologiziranoj raspravi, priključila se i Hrvatska biskupska konferencija koja je objavila „Izjavu HBK o ratifikaciji ‘Istanbulske konvencije’“. Iako je ta konvencija bila i jest usmjerena na mjere protiv nasilja u obitelji, hrvatski su biskupi, ali i pripadnici mnogih drugih vjerskih zajednica, u njoj vidjeli „ideološke elemente sukladne ‘rodnoj teoriji’“. Ta rodna teorija, da se ne ostavi nimalo sumnje, „odražava rodnu ideologiju na temelju koje se gradi takozvana ‘gender kultura’, strana kršćanskim i općeljudskim vrjednotama te protivna nauku Katoličke crkve“.

Na stranu jesu li biskupi dobro protumačili ovu konvenciju i na stranu zaista upitna (i) teološka kvaliteta dokumenta koji je HBK također objavila o „rodnoj ideologiji“ (Muško i žensko stvori ih!), kao i na stranu uopće sadržaj konvencije, za našu svrhu potrebno je uvidjeti formu – način na koji vjerski prvaci ulaze u javni prostor, želeći ga definirati u skladu s vjerskim naukom. Biskupi, kao i svi drugi predstavnici vjerskih zajednica, imaju potpuno pravo (i poziv) reagirati, buniti se, upozoravati, ne slagati se s donošenjem zakona, uredaba, konvencija za koje smatraju da su nepravedne ili su štetne. No, ovdje se išlo korak dalje.

Promotrimo malo pobliže. Istanbulska konvencija, dakle, „protivna je nauku Crkve“, kao i „kršćanskim i općeljudskim vrjednotama“. Nadalje, „dati svoj glas ZA ratifikaciju Konvencije značilo bi, između ostalog, otvoriti vrata nečemu što je u suprotnosti s ljudskom stvorenošću, s naravnim zakonom i s temeljnim vrijednostima kršćanske vjere i kulture“. Budući da je za ratifikaciju Konvencije bilo potrebno da saborski zastupnici dignu svoju ruku za njezino uvođenje, biskupi reagiraju na sljedeći način: „Stoga pozivamo da se narodni zastupnici u Hrvatskom saboru izjasne protiv ratifikacije Konvencije.“

Ovdje se radi o izravnoj intervenciji u politički prostor i u njegovo donošenje zakona koje ne smije ovisiti o svjetonazorima, već mora odražavati načela pravednosti prema svim građanima, bez obzira na vjersko, seksualno, moralno… uvjerenje

Što je u ovoj izjavi problematično? Kako rekosmo, predstavnici vjerskih zajednica imaju sva prava, a uostalom to im je i poziv, glasno vikati i upozoravati na nepravde i u tome oni u potpunosti s pravom zaokupljaju javni prostor, onaj društveni, na kojemu se zalažu za promicanje svojih vrednota. No, ovdje se radi o nečemu drugome. Ovdje se radi o izravnoj intervenciji u politički prostor i u njegovo donošenje zakona koje ne smije ovisiti o svjetonazorima, već mora odražavati načela pravednosti prema svim građanima, bez obzira na vjersko, seksualno, moralno… uvjerenje. Vjerski prvaci, naime, prvo ustvrđuju da je ratifikacija Konvencije protivna nauku Crkve, ljudskom stvorenošću (shvaćenoj u skladu s učenjem Crkve). U drugom koraku, pozivaju parlamentarne zastupnike (koji, usput budi rečeno moraju brinuti za javno dobro, a ne svoje (pa i svjetonazorske) interese) da zbog protivnosti nauku Crkve, ljudske stvorenosti itd. glasaju protiv ove konvencije.

Zakoni bi morali biti neutralni prema bilo kojemu svjetonazoru, svatko bi trebao smjeti živjeti svoja uvjerenja i način života bez uplitanja države

E sad, zamislimo scenarij u kojemu su deklarirani vjernici među zastupnicima posve ozbiljno poslušali glas svojih biskupa i odlučili u skladu s njihovim naputcima. Glasali bi „po svojoj savjesti“, a savjest je formirana naukom Crkve, te bi izglasali zakon koji se temelji na vjerskoj doktrini. Zamislimo sad suprotno. Zamislimo situaciju u kojoj su kršćani u društvu manjina, a na vlasti je tvrdi ateistički režim koji i zakonima provodi svoj svjetonazor. I tako, primjerice, na saborsku raspravu i izglasavanje dođe prijedlog da se zabrani javno ispovijedanje vjere, zabrana školskog vjeronauka… jer je religija, prema tom tvrdom ateističkom svjetonazoru, praznovjerje koje treba iskorijeniti (naravno, ovdje karikiramo zarad argumenta). Ti prijedlozi dođu na saborsku raspravu i parlamentarci glasaju prema svojoj savjesti koja je oblikovana ateističkim svjetonazorom, i zabrane vjeronauk i javno ispovijedanje vjere. Je li to pravedno? Nije. Zbog čega? Jer bi zakoni morali biti neutralni prema bilo kojemu svjetonazoru, svatko bi trebao smjeti živjeti svoja uvjerenja i način života bez uplitanja države, a njihovo izglasavanje na temelju svjetonazora predstavljao bi čin diskriminacije prema onima koji nisu nositelji tog svjetonazora. Zamislimo samo vjerske prvake kako bi u ovom slučaju govorili o diskriminaciji, recimo, kršćana?

Nadalje, u istome dokumentu biskupi navode da je potrebno „moliti za dar snage, poniznosti i mudrosti koja osjeća i poštuje bilo naroda“. Ovaj navod u potpunosti odgovara mnogim inicijativama i društvenim i političkim angažmanima koje susrećemo na našem prostoru, a koji imaju vjerski predznak te se one očituju u sintagmi „bilo naroda“. U posljednje vrijeme svjedoci smo neprestanog pozivanja na „narod“, no potrebno je vidjeti kako se on definira. Primjerice, u ovoj izjavi implicira se da „poštovati bilo naroda“ znači reći NE konvenciji jer je protivna nauku Crkve, ljudskom stvorenošću, a time i „bilu naroda“. Drugim riječima, bilo naroda je vjersko i privrženo nauku Crkve te temeljnim kršćanskim odrednicama. Implicira li se ovime da ovi koji nisu tome privrženi nisu narod? Što onda s njima, ako u demokraciji „narod“ odlučuje?

Moguće je da smo počeli vjerovati da evanđelje nema više snagu osobne preobrazbe već su nam potrebni zakoni da nam u tome pomognu

Preobrazba vjere na našim prostorima, iz privatne kakva je vladala tijekom komunizma (iako je ona bila i javna, u društvenom smislu – masovna hodočašća, vjerski skupovi, koji nisu bili zabranjivani), premetnula se u javnu, ali ne (samo) u onu koja slobodno živi svoja uvjerenja mimo svoje intime ili vjerske zajednice. Ona se preobrazila u vrednotu, konstrukt koji se razumije kao municija s kojom ulazimo u „kulturne ratove“ ili mijenjamo zakone ili utječemo na društveni prostor na taj način da ga „kristijaniziramo“. Takva kristijanizacija daleko je od dubokoga intimnoga uvjerenja otvorenog ostvarivanju pravednosti u pluralnom (i sekularnom!) društvu te se posve približava ili političkome kršćanstvu ili pak onome populističkome, u kojemu se „narod“ definira vrlo jasnim vjerskim i moralnim kriterijima. Jer, naime, moguće je da smo počeli vjerovati da evanđelje nema više snagu osobne preobrazbe već su nam potrebni zakoni da nam u tome pomognu.

Misli se, ako vjera obuhvaća čitav moj život, i osobni i društveni i politički, nema druge alternative no u zakone provoditi ono što smatramo najboljim životom, a taj je u skladu s naukom Crkve i vjerskim uvjerenjima. Ili to, ili odustajanje od vjerskih uvjerenja na javnome, pluralnom i sekularnom prostoru, zarad ostvarivanja pravednosti koja mora biti svjetonazorski neutralna. Ovo drugo mnogima znači odustajanje od svoje vjere i njezino osiromašenje, svodeći je samo na privatni prostor. No, ima i drugačijih pristupa istome problemu.

Barth ostavlja doktrinu životu vjernika i Crkve, a u angažmanu zahtijeva načela opće pravednosti, drugim riječima, angažman u „sekularnim“ terminima, razumljivim i prihvatljivim svima

Jedan od najznačajnijih protestantskih, a uopće i kršćanskih teologa 20. stoljeća, Karl Barth, koji je živio u vrijeme „svete“ invazije na javni prostor Njemačke evangeličke crkve tijekom Hitlerove vladavine, na potpuno drugačiji način pristupa vjerničkome (i crkvenome) angažmanu na političkom prostoru, izvodeći taj angažman u potpunosti iz kršćanskoga nauka. No, Barth ostavlja doktrinu životu vjernika i Crkve, a u angažmanu zahtijeva načela opće pravednosti, drugim riječima, angažman u „sekularnim“ terminima, razumljivim i prihvatljivim svima. Može li se, primjerice, u skladu s onime što smo pisali, prigovoriti da ovakvim ulaženjem u javni prostor izdaje kršćanski identitet ili pak da „zasićuje“ javni prostor kršćanskim vrednotama?

Evo zaključno samo nekih od njegovih postavki angažmana Crkve u političkoj zajednici.

  1. Crkva je svjedokinja činjenice da je Sin Božji došao tražiti ono što je izgubljeno. U političkom smislu to znači da će se zauzeti za one slabe, siromašne i ugrožene. Od raznih društvenih mogućnosti, odabrat će one za koje očekuje najveći stupanj društvene pravednosti.
  2. Život u kršćanskoj zajednici utemeljen je na stvarnosti postajanja Boga čovjekom. Stoga, što se tiče te zajednice, država i zakoni moraju postojati zarad ljudskih bića, a ne obrnuto. Budući da je Bog postao čovjekom, ljudsko biće treba biti mjera svega političkog. Treba se okrenuti protiv nezasitnog čudovišta nacionalizma i dehumanizirajućeg fetiša kapitalizma.
  3. Kršćanska zajednica je pozvana na slobodu Božje djece. Zbog toga će se politički uključiti u zaštitu ljudskih i građanskih prava.
  4. Crkva živi od otkrivanja istinitog Boga i Njegove objave, od njega kao svjetla koje je osvijetlilo Isusa Krista da uništi djela tmine. Neizbježna politička posljedica ovoga je da je Crkva zakleti neprijatelj svih tajnih politika i tajne diplomacije. Tamo gdje su sloboda i odgovornost ujedinjeni u službi građanske zajednice, riječi mogu i moraju biti otvorene svim ušima, a sva djela svim očima.
  5. Crkva je po svojoj naravi ekumenska (katolička) te se opire svim apstraktnim lokalnim, regionalnim i nacionalnim interesima na u političkom području. Ona će uvijek služiti najboljim interesima određenog grada ili mjesta na kojemu jest. No, to nikada neće činiti bez da istovremeno ne gleda iza zidina. Bit će svjesna relativnosti i vremenitosti granica grada i uvijek će se zalagati za suradnju i razumijevanje sa širim krugom. Crkva će biti zadnja koja će održavati skučene lokalne politike.
  6. Budući da je Crkva svjesna raznih darova i zadataka jednoga Duha Svetoga u svojemu području, ona će se u političkom području zauzimati za potrebu razdvajanja različitih funkcija i „moći“ – pravne, izvršne i zakonodavne. Niti jedno ljudsko biće nije bog, sposoban ujediniti sve ovo istovremeno, bez da dovede u opasnost suverenost zakona. Također, ni „narod“ nije takav bog.

Zoran Grozdanov, polis.ba