XII. nedjelja kroz godinu | Veličina Boga i jasan cilj pouzdane vjere

Job 38,1.8-11; Mk 4,35-41

Današnje prvo čitanje iz knjige o Jobu i odlomak iz Markova evanđelja s jezerskom olujom naglašavaju Božju neizmjernu veličinu, vladavinu i suverenost nad čovjekovim životom i sudbinom, nad poviješću i prirodnim pojavama. Istodobno od čovjeka, od Isusovih učenika traže bezrezervno pouzdanje u Boga i odlučnost hoda prema zadanom cilju.

Knjiga o Jobu jedinstveni je spis židovske mudrosti, nastao u helenističkom dobu, spis o patnji pravednoga, tumačenje zašto pati nevini i još vjeruje u Boga. Sjetimo se da pripovijest govori kako je Sotona, inače jedan od «Božjih slugu», ali protivnik i klevetnik dobrih ljudi, «izmolio» od Boga da stavi Joba na kušnju, da Job pokaže je li doista dobar, kako se pokazuje, ili će u maloj nevolji ostaviti Boga, usprotiviti mu se u lice. I Bog pripušta teške patnje na Joba, od gubitka imanja, djece, neslaganja sa ženom i prijateljima, do raznih bolesti.

Drukčije nego u starijim starozavjetnim knjigama, u kojima se govori o kolektivu, narodu i kolektivnoj odgovornosti (negdje i o kolektivnoj krivnji!), spis o Jobu, slično prorocima, posebno Ezekielu i Jeremiji, uvodi u prostor vjere pitanje trpljenja i osobnoga grijeha. Dok Jobova žena traži od svoga muža da se ostavi odanosti Bogu i prokune Boga, jer je svalio na njega toliko nevolja, Jobovi prijatelji uglavnom uvjeravaju Joba da je on sam sve skrivio, čak i ako ne zna, on je zaslužio trpljenje. On je zgriješio pa ga sljeduje ovozemaljska naplata. [Poznato nam je ovo duhovnjačko opasno blebetanje!]

Job, međutim, ne pristaje na ženin prijedlog, nego je grubo prekorava. Ne miri se ni s teologijom svojih prijatelja koji mu nalaze grijehe i krivnju gdje ih nema. Kroz sve to vrijeme Job se moli, razgovara s Bogom. On stalno traži Boga koji se skriva i ne odgovara mu. Patnja stvara ogromnu kušnju, pitanja koja potresaju sve, tako da je Job svojim vicima i kricima na rubu da sklizne u nevjeru, da bude i tužilac i definitivni sudac Bogu. Ipak, nekim neshvatljivim, unutar vjere jedino smislenim putem Job ostaje siguran u svojoj nadi da njegov Izbavitelj živi, da ga Bog neće ostaviti.

Mali, u pjesničkim slikama sastavljeni odlomak iz Jobove knjige kojeg smo čuli danas govori o tome da Bog odgovara Jobu u pitanjima veličine i posljednje istine vjere: tko je stavio more u njegove okvire, tko uspostavlja veličinu valova, i svakoga ponosa, hoće reći uznositosti i prirode i ljudi, ako ne Bog. Ne može se čovjek, i kada je nedužan i pravedan mjeriti s Bogom. Bog je iznad svega i njegovi su naumi i djelovanja tajna.

Ništa dokraja nije riješeno Jobovom knjigom: patnja ostaje, ona dolazi i od nas ali i od zloga. Sve je, baš sve, u Božjem otajstvenom promislu. Pravednik, odani Božji sluga se preispituje, razgovara pa i «prepire» s Bogom, ali vjeruje da onako kako je «Bog sve dao pa uzeo», da će isto tako milostivo spasiti svoga pravednika, i uvijek, baš uvijek, Bog ostaje iznad svih ljudskih znanja i zaključaka, a čovjek je – uvijek – slobodan da radi kako misli i umije, ali nema zadnju riječ.

A odlomak iz Markova evanđelja nastavak je na prošlonedjeljno evanđelje o sijaču i zrnu gorušice – o nezaustavljivom i sigurnom rastu Božjega kraljevstva. Nastavak je na Isusovo početno djelovanje oko Genezaretskoga jezera s centrom u Kafarnaumu. Slušamo, dakle, kako Isus nalaže učenicima, daje im cilj da se lađom prebace na drugu obalu. Nakon što su otpustili mnoštvo, učenici to i čine. Nepredvidivost jezera, iznenadna oluja, unosi strah i paniku među učenike. Za to vrijeme, piše Marko, Isus mirno spava. Je li se sve dogodilo kako piše, ne znamo. Radi li se o stvarnom događaju ili je pisac evanđelja, koji inače piše maloj i državnim progonima ugroženoj kršćanskoj zajednici u Rimu, htio poručiti da se ne smije kolebati i gubiti pouzdanje u Božju, Isusovu prisutnost i pomoć, ne znamo.

U slici lađe koju oluja i valovi bacaju amo-tamo, često se kroz povijest predstavljala Crkva. Neki su čak išli i dalje, poput Benedikta XVI. koji je netom prije svoga odstupanja s papinske službe govorio kako je lađa, Crkva, ne samo izložena jakim protivnim vjetrovima nego je probijena i na mnogim mjestima iznutra propušta da bi se uskoro mogla naći potopljena.

Evanđeoska zgoda lađe na olujnom jezeru očituje neizbježno stanje Kristove veće ili manje zajednice. Naime, nijedna zajednica, ni ona koja se sabire u Isusove ime, nije oslobođena nevremena i udara, neutemeljene kritike, kleveta i teških progona. Ipak, Isusovo upozorenje učenicima traži i od današnjih Isusovih učenika da se više pouzdaju u Isusa nego da se usredotočuju na silinu i opasnost protivnih snaga.

Zacijelo, puno je ljudi, i dobrih i pravednih ljudi koji unutar naših zajednica gube vjeru i u sebe i u Boga, ustvari gube cilj, zaboravljaju kamo i zašto su pošli, kamo ih Isus šalje, jer ih je prepala velika, za neke i zavodljiva snaga protivnika, jer ih obeshrabruje silina negativnoga da im se oduzimaju i rasuđivanje i ruke za veslanje, i preostaje im još jedino da se uzdaju u Boga. Naravno, to pouzdanje nije nipošto malo. I poput zaključka u Jobovom spisu, i ovdje je to istinska činjenica vjere: Bog, Isus Krist neće ostaviti svoje! Ta bi pak istina trebala voditi Isusove učenike, kršćane, da se ne predaju malodušnosti i bojažljivosti, nego da smjelo idu kroz život, da se manje obaziru na negativno i protivno, a više se udružuju i rade na zajedničkom dobru, da ne posustaju na svome hodu prema zadanom cilju.

Pouzdanje u Boga, na koje poziva današnja Božja riječ, ne lišava nas muka i nevolja, nego ide posred patnje, poput one teške, neskrivljene, jobovske, probija se kroz olujno valovlje zloća i ugrožavanja sa strane i smjerno kroči stvarajući dobro te unoseći oko sebe utihu, sigurnost vjere da je Krist, makar djelovalo da «spava», uvijek s nama. Snaga vjere ne počiva u sigurnosti dokaza, ona nije ni u nekoj tvrdoglavosti, nekoj pobožnjačkoj zadrtosti po kojoj bi Bog samo slušao što čovjek kaže i da će mu uvijek biti dobro; snaga vjere nije nipošto ni u nerazboritosti i glupom srljanju u nesreću, u neuvažavanju oluja i protivnosti, nego u sigurnosti da se – čineći dobro i imajući jasan pravac da se stigne «prijeko», da se dospije na cilj – odlučno vesla. Jedno je sigurno, i kad Krist «spava» moćniji je od oluja, treba samo vjerovati. No to «samo» je sve.

Fra Ivan Šarčević