Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
Romano Guardini: O BITI KREPOSTI
U ovim razmišljanjima bit će riječi o kreposti, dakle o nečemu što se tiče sviju nas, svakoga ponaosob. Riječ krepost vjerojatno nam najprije djeluje stranom, možda čak nesimpatičnom; zvuči nam naprosto staromodno i «moralno»
Prije četrdeset godina [1913.] filozof Max Scheler napisao je članak s naslovom: «O rehabilitiranju kreposti» [Zur Rehabilitierung der Tugend]. Malo neobično, ali razumljivo, ako se ima na umu da je u to vrijeme oslabjela etika koja se pod Kantovim dominantnim utjecajem sasušila u nauk o dužnostima, i da se iznova počelo razumijevati «dobro» kao nešto životno što se tiče čitava čovjeka. U takvoj situaciji upozorio je Scheler na promjenu koju su riječ i pojam «krepost» doživjeli kroz povijest, dok nisu poprimili oskudne značajke koje im se još uvijek pripisuju.
Krepost je za Grke bila areté, vlastitost plemenitih i obrazovanih ljudi. Za Rimljane virtus je značila čvrstinu kojom se ugledni muškarac vladao u državi i životu. Srednji vijek je pod germanskom riječi tugent razumijevao vitešku vještinu. Ta krepost je međutim postupno postajala dobra i korisna, dok nije zadobila neobičan prizvuk koji prirodno odrasla čovjeka iznutra sapinje.
Kad bi naš jezik imao drugu riječ, mi bismo je prihvatili. Ali ima samo ovu. Stoga se prije svega želimo složiti u tome da krepost znači nešto životno i lijepo. [U hrvatskom jeziku krepost dolazi od pridjeva krepak – snažan, čvrst, jak, poletan, svjež; gl. krijepiti – snažiti.]
Što dakle znači krepost? Znači da su motivi, snage, djelovanje i čovjekovo postojanje uvijek obuhvaćeni u karakterističnu cjelinu jednom određujućom moralnom vrednotom, nekom takoreći etičkom dominantom.
Uzmimo za primjer vrlo jednostavnu krepost – red. Ona znači da čovjek zna gdje neka stvar pripada i kad je vrijeme da se nešto čini; zna koja mjera vrijedi u određenom momentu i u kakvom su odnosu različite životne zbilje. Ona označava smisao za pravilo i ponavljanje te osjećaj za ono što je nužno da bi se neko stanje ili ustanova održali. Kad red postaje krepošću, onda ga onaj koji ga obdržava ne ostvaruje samo u pojedinačnim odlukama – na primjer kada treba raditi, a umjesto toga bi mogao činiti nešto drugo, ali se sabire i čini što tada treba činiti –, nego kao stav čitavoga života; uvjerenje koje se posvuda očituje kao važeće; koje ne određuje samo njegovo osobno djelovanje, nego i njegovu okolinu tako da sve oko njega zadobiva jasnoću i pouzdanost.
Istinska krepost označava jasan pogled kroz čitavu čovjekovu egzistenciju. U njoj jedna etička vrednota postaje dominanta i obuhvaća životnu puninu osobnosti
Da bi bila životna, krepost reda mora biti u dodiru s drugim krepostima. Da bi jedan život bio uređen na ispravan način, taj red ne smije postati teškim i krutim jarmom, nego mora pomoći rastu. Kreposti reda pripada stoga svijest o onom što život priječi, a što ga omogućuje. Neka osobnost, dakle, ispravno je uređena ako ima snage i može sobom vladati, ali također ako je sposobna prekršiti određeno pravilo gdje je to nužno da se ono ne pretvori u restrikciju – i tako dalje.
Istinska krepost označava jasan pogled kroz čitavu čovjekovu egzistenciju. U njoj, kako je kazano, jedna etička vrednota postaje dominanta i obuhvaća životnu puninu osobnosti.
Postoji, međutim, dvostruki način kako se ostvaruje krepost reda. Ona može biti takoreći urođena krepost, kada lagano i samorazumljivo proizlazi iz naravi dotičnog čovjeka. Svatko zacijelo poznaje takve osobe čiji je stol uvijek uredan, i pod čijim rukama sve stvari kao same od sebe nalaze svoje mjesto. Zadaća takva čovjeka sastoji se onda u tome da svoju obdarenost brižljivo prihvati i razvija u nešto samorazumljivo što postojanje čini jasnim i lijepim. No, ona štiti i od izopačenja – jer red može učiniti čovjeka uskim i krutim. Tada naime nastaje pedant oko kojega se život suši.
No, postoje također drukčiji ljudi, oni kojima red nije svojstven po naravi. Oni su skloni slijediti impuls trenutka, pri čemu djelovanje gubi svoju susljednost: započeto se prekida, jer postaje dosadno; kad se hoće dalje, ostavljaju se stvari kako su ispale. Zapravo, red kao takav njima postaje gnjavaža. Pospremljenu sobu osjećaju neudobnom; planiranje i raspoređivanje dana, za njih je pedanterija; podnošenje računa o primitcima i izdacima te njihovo sređivanje, izgleda im nepodnošljivom prisilom. Činjenica da je uspostavljeno neko pravilo čak ih podjaruje i budi želju da ga prekrše, jer sloboda za njih znači mogućnost da uvijek mogu činiti upravo ono na što ih ona tjera. Takvi ljudi dolaze k redu samo kroz uvid da je red nužan element života, kako vlastitog tako i zajedničkog. Moraju se samodisciplinirati, nakon svakog zakazivanja iznova se boriti za red. Karakter te kreposti u njih stoga zadobiva nešto svjesno i mukotrpno da bi prispio određenoj samorazumljivosti – dakako uvijek ostajući ugrožen.
Velika je zabluda misliti da je prava samo ona krepost koja prirodno proizlazi iz čovjeka, kao što je krivo reći da je etički samo ono što se s mukom postiže
Oba ova oblika kreposti su dobra, oba nužna. Velika je zabluda misliti da je prava samo ona krepost koja prirodno proizlazi iz čovjeka, kao što je krivo reći da je etički samo ono što se s mukom postiže. Oboje je krepost: na ćudoredan način izgrađeno čovještvo, iako ostvareno različitim putovima.
Potrebno je također ukazati na to da ispravan red zadobiva različita obilježja već prema naravi područja na koje se usmjerava. Nežive stvari u skladištu drukčije su poredane, recimo, od životinja u staji ili ljudi u nekom poduzeću; vojnici u službi drukčije od djece u školi.
Valjalo bi stoga ponovno nešto reći o tome. Na primjer, u povezanosti s osjećajem za ljudsku vrijednost i društveni položaj smisao za red postaje ispravno ponašanje u društvenom životu; zajedno s osjećajem za situacije postaje osjećajem za prikladno, za takt i tako dalje.
Krepost je osim toga način kako se odnosimo prema svijetu. Kako vidi svijet onaj tko ima osjećaj za red? On primjećuje da je sve u svijetu, kako Pismo kaže, «uređeno prema mjeri, broju i težini». Zna da se ništa ne događa slučajno, sve je smisleno i povezano. Raduje se da vidi taj red. Sjetimo se primjerice pitagorejske slike svijeta. Pitagorejci su zakone svijeta izjednačavali sa zakonima harmonije i tvrdili da zvuk Apolonove lire upravlja događajima. Takav čovjek zapaža red i u povijesti: u njoj vladaju duboka pravila, sve ima svoje uzroke, ništa ne ostaje bez posljedica – kako je izraženo grčkim pojmom thémis, po kojem je svako čovjekovo djelovanje podložno redu i pravu. Tako ta krepost reda istodobno znači odnos prema cjelini postojanja i omogućuje otkrivati njegove strane, posve neuočljive onomu koji živi u neredu.
Ovo shvaćanje reda može dakako postati nefleksibilno i promatrati «red» još samo kao prirodni poredak, a njega isključivo kao mehaničku nužnost. Tada nestaje izvorni oblik i živo stvaranje; potpuno iščezava sve ono što označava duševnu puninu, slobodu i stvaralaštvo, a postojanje se skamanjuje u nijemoj nužnosti.
Takav čovjek može i zbog toga trpjeti, kao što je uopće svaka prava krepost predskazanje duhovne radosti kao i duhovnog trpljenja. Čovjek bez reda ravnodušan je na zbrku ljudskih stvari sve dok njega ne pogodi – čak ako je ne doživljava kao životni element i u njoj uživa. Tko naprotiv zna što je red, osjeća opasnost, štoviše užas nereda. To se izražava u starom pojmu kaosa, raspada postojanja; obličja; njezina bezoblična forma pretvorena u čudovište, u zmaja, u kozmičkog vuka, u midgardsku zmiju. Na to se odnosi bit pravog junaka koji ne ide u avanturu niti traži slavu, nego zna da je poslan nadvladati kaos: Gilgameš, Heraklo, Siegfried. Oni svladavaju ono što svijet čini groznim, neživotnim; stvaraju slobodu i primjerene odnose za život. Za onoga koji želi red, svaki nered u nutrini čovjeka, u ljudskim odnosima, u zvanju i državi jest nešto uznemirujuće, štoviše ono što muči.
Već smo se dotaknuli toga da krepost može oboljeti. Od reda mogu nastati okovi u kojima čovjek trpi štetu. Poznavao sam vrlo nadarena čovjeka koji je govorio: «Kad se jednom odlučim za nešto, u svojoj odluci ne mogu više ništa mijenjati, čak i kad bih želio.» Ovdje se red izopačio u prisilu… Ili sjetimo se tjeskobne savjesti u kojoj čovjek trpi svjestan da nešto mora učiniti, ponovno učiniti i još jednom i sve tako, primoran od nagona koji ga nikada ne popušta… Ili zamislimo odgojitelja koji sve stvari utjeruje u kruta pravila kako bi mogao gospodariti svojim učenicima, jer nije u stanju stvoriti elastični red koji služi životu… Ili sjetimo se čak posve patoloških stanja u kojima netko zna da je sad vrijeme da se «to» mora učiniti, inače će se dogoditi nešto strašno – ali on ne zna što to znači da je za nešto vrijeme: riječ je o prisili reda koja nema više nikakva sadržaja.
U svakoj kreposti skriva se mogućnost neslobode. Zato čovjek mora postati gospodar svoje kreposti da bi prispio u slobodu Božje slike.
Krepost se pruža kroz čitavo biće kao akord koji to biće sabire u jedinstvo – isto tako uzdiže se k Bogu, bolje rečeno, krepost silazi od Boga.
Postoji prije svega istina, čak stvarnost, na kojoj počiva svaki red postojanja. To je činjenica da je Bog jedini «Bog», da je čovjek njegovo stvorenje i slika
Već je Platon to znao kad je za Boga stvorio ime agathón, «Dobro». Od Božje vječne dobrote silazi moralno prosvjetljenje u duh otvorenih ljudi. Ona se dijeli različitim karakterima uvijek prema njihovim posebnim sklonostima za dobro. U kršćanskoj vjeri ova spoznaja dosiže svoju puninu: sjetimo se tajanstvene slike iz Otkrivenja po kojoj pojam reda, sveti grad, od Boga silazi k ljudima (Otk 1,10ss).
O tome bi se moglo reći mnogo više, nego što se ovdje ima prostora. Navest ćemo samo najosnovnije.
Postoji prije svega istina, čak stvarnost, na kojoj počiva svaki red postojanja. To je činjenica da je Bog jedini «Bog», da je čovjek njegovo stvorenje i slika. Bog je uistinu «Bog», ne anonimni temelj svijeta, ne puka ideja, ne tajna tubitka, nego po sebi Stvarni i Živi, Gospodin i Stvoritelj; čovjek je pak stvorenje i najuzvišenijem Gospodaru obvezan na posluh.
To je temeljni red svih zemaljskih odnosa i sveg zemaljskog djelovanja. Protiv njega se pobunio već prvi čovjek, kad se dao nagovoriti da hoće «biti kao Bog», i protiv toga reda nastavljene su pobune do danas, pobune velikih i malih, genijalaca i blebetala. Ako se krši taj red, može se doduše steći mnogo moći, osigurati mnogo blagostanja, stvoriti još mnogo kulture, ali sve ostaje u kaosu.
Drugi način kako je krepost reda utemeljena od Boga jest nedokidivi zakon koji traži okajanje za svaku nepravdu. Čovjek svoju zaboravnost rado pripisuje karakteru povijesti i uvjerava se, ako je počinio nepravdu, da se događaji neometano nastavljaju dalje; ako su i ostali predviđeni učinci, nepravda je prošla, poništena je. Stvorila se predodžba o državi po kojoj joj je, radi moći, blagostanja i napretka, dopuštena svaka nepravda. Kada pak nepravda postigne svrhu, tone u ništavilo.
A u stvarnosti nepravda je još uvijek tu: u građi i sklopu povijesti; u životnoj strukturi onih koji su je počinili i onih koji su je podnijeli; u utjecaju koji je imala na druge; u obilježjima uvjerenjâ, jezika, držanja koja uređuju vrijeme. I jednom će ona biti okajana; mora biti okajana, neminovno. To jamči Bog.
Treće je očitovanje suda. Povijest nije nikakav prirodni proces koji svoj smisao ima u sebi, nego povijest mora položiti račun. Ne javnom mnijenju, niti znanosti, kao što je krivo reći da je povijesni hod već sâm sud po sebi, jer mnogo toga ostaje skriveno, mnogo zaboravljeno, za mnogo toga odgovornost se prebacuje onamo gdje ne pripada. Ne, Bog će suditi.
Vidimo da ono što smo nazvali krepošću reda i što najprije izgleda tako svakodnevno, zahvaća sve dublje, postaje obuhvatnije i konačno se uzdiže k samome Bogu – silazi od njega čovjeku
Sve će doći pred njegovu istinu i bit će otkriveno. Sve će se podložiti pod njegovu pravednost i iskusiti konačno određenje.
Vidimo da ono što smo nazvali krepošću reda i što najprije izgleda tako svakodnevno, zahvaća sve dublje, postaje obuhvatnije i konačno se uzdiže k samome Bogu – silazi od njega čovjeku; i taj sklop je ono što označavamo riječju «krepost».
U sljedećim tekstovima bit će ukazano na niz takvih oblika, kako čovjek stoji u dobru. I to ne toliko sustavno, nego mnogo više slikama kakve su ponuđene iz mnogostrukosti života. To će nam pomoći da bolje razumijemo čovjeka. Da jasnije vidimo kako čovjek živi, kako mu život postaje zadaćom, kako ostvaruje ili proigrava smisao života.
To će nam pomoći i u praktičnom vođenju vlastitog života. Postoji naime srodnost različitih karaktera prema različitim krepostima. One nisu nikakva opća shema koja bi bila poslužena čovjeku, nego samo živo čovještvo ukoliko je pozvano od dobra i u njemu se ispunja. Dobro je životno bogatstvo, koje prosijeva od Boga; u svojoj izvornosti beskonačno puno i istodobno posve jednostavno, ali u čovjekovom životu se uposebljuje i razvija.
Ćudoredni posao bit će dobro obavljen ako pođe od onoga u čemu se čovjek osjeća kod kuće da bi odatle napredovao i svladavao također ono što je nepoznatije
Svaka krepost je neko prelamanje beskonačno bogate jednostavnosti na neku čovjekovu mogućnost. To međutim znači da pojedinačne individualnosti već prema toj svojoj mogućnosti uvijek imaju veću ili manju bliskost ili stranost prema različitim krepostima. Tako je socijalno nadarenom čovjeku, koji nehotice stupa u odnos s drugim, bez daljnjega bliska krepost razumijevanja, dok je na cilj usredotočenom aktivisti, po prirodi, strana; u stvaralački nadarenom čovjeku izvorno je živo zahvaćanje u postojeće situacije, dok se više racionalno usmjeren čovjek drži čvrstih pravila…
Ovo uvidjeti važno je za razumijevanje ćudorednog života različitih individualnosti. Ali to je važno i za praktičnu svakodnevicu. Jer ćudoredni posao bit će dobro obavljen ako pođe od onoga u čemu se čovjek osjeća kod kuće da bi odatle napredovao i svladavao također ono što je nepoznatije.
Iz knjige: Romano Guardini, Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 11-19. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Romano Guardini (Verona, 1885. – München, 1968.) jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Kao dijete talijanskih diplomata u Njemačkoj, odrastao je, školovao se, predavao i pisao je na njemačkom jeziku. Izniman stilist, filozof, teolog susretišta vjere sa suvremenom kulturom, filozofijom, umjetnošću, posebno književnošću, teolog molitve, duhovnosti samoizgradnje, znalac obreda (za boravka u Mainzu uz prijatelje benediktince iz samostana Maria Laach posebno se angažirao na obnovi liturgije), mislilac u oprečnostima (Gegensätze) – s onu stranu isključivoga suprotstavljanja razlika i unificirajuće sinteze dokidanja razlika.
Guardini je počeo sa studijem kemije, nastavio s ekonomijom da bi otišao u svećenike (zaređen 1910.) i život posvetio teologiji. Doktorirao je na temu otkupljenja u djelu franjevca Bonaventure; bio je sklon augustinovskom i egzistencijalističkom smjeru u teologije, više nego aristotelovsko-tomističkom. Predavao je u Berlinu od 1923. na protestantskom i laičkom sveučilištu na novoj, «katoličkoj» katedri, «Filozofija religije i katolički Weltanschauung» sve dok ga nacisti nisu prisilno umirovili 1939. Ponovno počinje predavati poslije rata u Tübingenu, a zatim od 1948. u Münchenu, još od teoloških početaka u Berlinu pod utjecajem Maxa Schelera, iznimno svojstven i drag predmet – kršćanski svjetonazor, sve do 1962. Riječ je o čitanju i tumačenju suvremenosti, ljudske kulture, koja je protukršćanska a koristi kršćanske blagodati. Guardini se posebno interesira za velika književna djela, zapravo za cjelokupnost čovjeka i svijeta kroz prizmu kršćanske vjere, kršćanskoga nazora.
Vrlo je malo suvremenih teologa koji su toliko punili dvorane slušačima kao Guardini i to sa zahtjevnim teološkim i antropološkim temama. Iskustvo nacionalističkoga totalitarizma pojačali su njegovo uvjerenje da je kršćanstvo i sloboda u Kristu validan odgovor ljudima koji se nalaze na koncu jednoga svijeta i vremenu rađanja novoga čovjeka i novoga svjetskog poretka. Poznate se njegove studije o Augustinu, Pascalu, Dostojevskom, Sokratu, Danteu, Rilkeu, Hölderlinu, knjige: O duhu liturgije, Konac novog vijeka, O osjećaju sjete, O blagoslovu svakodnevnih stvari, O sebeprihvaćanju, Svijet i osoba, Gospodin… Uz sveučilišna predavanja, čitava života Guardini se posvetio pastoralu i odgoju u vjeri mladih i studenta. Zbog oslabljena zdravlja nije mogao sudjelovati na Koncilu, ali je svojom teologijom utjecao na koncilske teologe. Zahvalio se papi Pavlu VI. na ponuđenoj kardinalskoj časti. (Ivan Š.)
Na stranici polis.ba objavit ćemo još 17 tekstova o isto toliko kreposti iz Guardinijeve istoimene knjige Tugenden koja se prvi put pojavila 1963.