Živjeti iz straha i hrabro mu se oduprijeti znači prepoznavati prolaznost sadašnjosti i u skladu s time modificirati vlastite poglede i odnos prema stvarnosti
U tjednima iza početka rata na istoku Europe ljudi su se spremali na ono najgore. Manje-više svugdje se osjetio nedostatak jestivog ulja i brašna, a imati jod značilo je da ćete preživjeti sve. Drugi su računali koliko koja zemlja ima neprobojnih atomskih skloništa i postali još prestravljeniji i razočaraniji doznatim. Ništa nas od ovoga ne iznenađuje. Slično smo doživjeli i prije dvije godine s pojavom koronavirusa. Jedina je razlika bila u nadi da će me koronavirus nekako zaobići. Ljudi mogu podnijeti malu nesigurnost, ali okus neizvjesnosti nikako. Zato je, stručnjaci kažu, panično kupovanje i stvaranje zaliha samo iluzija da nešto kontroliramo i privremeno djelotvorna tehnika kojom upravljamo svojim strahovima i brigama. Istraživanja o mentalnom zdravlju pokazuju kako su strah, anksioznost i depresija znatno porasli tijekom pandemije koronavirusa i zasigurno još više pojačani najnovijim ratnim zbivanjem u Europi. Strah je tako postao najveće zlo civilizacije i najveći čovjekov neprijatelj.
Iako je strah jedno od najmoćnijih oružja i jedna od najtajnovitijih sila u ljudskom životu, obično se opisuje kao urođena reakcija koja se događa u svakom biću. I najhrabriji se suočavaju sa strahom iako se, uglavnom, ne vole prisjećati takvih iskustava. To je vjerojatno jedna od najstarijih negativnih emocija koja se pripisuje praocu svih ljudi – Adamu. (“Čuo sam tvoj korak po vrtu, pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.” Post 3, 10) Ta prirodna ljudska emocija pojavljuje se kao odgovor na percipiranu izvanjsku prijetnju i opasnost. Uvijek postoji nešto ili netko koga se treba bojati. Zato je strah uvijek usmjeren prema određenom objektu, prema određenoj osobi, predmetu, stanju stvari, događaju ili mogućnosti. A opasnost može biti stvarna ili izmišljena. Referenca straha je obično u budućnosti. Stoga, strah ima moć produbiti iracionalnost, emocionalnost i nepovjerenje u druge ljude. Prema istraživanjima strah je najčešća pojava u razvoju djece, a kod odraslih je najrašireniji strah od životinja. Strah nije nužno uvijek i negativan. On zna motivirati ljude da djeluju na načine koji koriste njima i njihovom opstanku, ali također doprinosi ponašanjima koja nisu djelotvorna za funkcioniranje pojedinca i društva. Svakako to je emocija koja je neugodna za doživjeti, ali je ipak neophodna za funkcioniranje ljudi i životinja. Strah je jednostavno instinktivan i služi dubokoj psihološkoj potrebi.
Iako je strah uobičajen i univerzalan osjećaj neki su strahovi previše očiti, samorazumljivi i nadasve kontekstualni. Upravo se to zanemaruje kada se govori o strahu: njegov uzrok i kontekst u kojem se javlja
Mnoge strahove proizvodimo sami, ali mnogi su nam i servirani. Bilo da se radi o najnovijim detaljima zločina na istoku Europe, zazivanjem nuklearnog uništenja čovječanstva, prirodnim katastrofama koje su uvijek u trendu na društvenim mrežama, bilo o vladinim mjerama gašenja inflacije, strah je uvijek tu. Ljudima se stalno daju novi razlozi za strah. Na taj način strah postaje brz i snažan motor prema tjeskobi. Dok tjeskoba izaziva nesigurnost, a često i nesposobnost za djelovanje, strah je uvijek spreman na akciju. Prisilno djelovanje može biti korisno, ali kada je strah nepotrebno izazvan, radnja koja slijedi često je (ne)opravdana. (Nema razloga za gomilanje kućnih zaliha.) Psiholozi i drugi nas uvjeravaju kako se moramo jednostavno naučiti nositi sa svojim strahovima. U suprotnom, dok njime ne ovladamo, mnogi će zgrnuti bogatstvo i mnoštvo toga će nam biti i ostati izvor straha.
Iako je strah uobičajen i univerzalan osjećaj, neki su strahovi previše očiti, samorazumljivi i nadasve kontekstualni. Upravo se to zanemaruje kada se govori o strahu: njegov uzrok i kontekst u kojem se javlja. Primjerice moj strah od nedostatka jestivog ulja i brašna u trgovini ili tvoj strah od zabrane ulaska na stadion bez covid potvrde razlikuju se od poljoprivrednikova straha zbog poskupljenja plavog dizela ili straha kroničnih bolesnika od ulaska u bolnicu radi dijalize. Dok su prva dva primjera osobna, druga dva se ne mogu odvojiti od ekonomskog i društvenog konteksta. Ono što razlikuje ekonomski strah od osobnog straha jest sljedeće: jesu li njegovi uzrok i posljedica povezani s gospodarstvom kao zajedničkim osjećajem određenog broja ljudi? S obzirom da je ekonomski strah društvena tvorevina, onda su i njegovi konteksti i shvaćanja, uzroci i posljedice politički i ekonomski. Strah u ovom kontekstu nije univerzalna emocija već ekonomska i politička ideja koja je razvila različite obrasce diljem svijeta. I dok osobne strahove možemo kontrolirati tj. možemo ih izbjeći i čuvati se onoga što nam izaziva jezu i trese kosti, ekonomske i političke strahove nam je teško razumjeti i još teže kontrolirati. Unatoč ogromnom trudu koji ulažemo u praćenje i nadzor gospodarske situacije, ekonomski strahovi i dalje fluktuiraju po svome i često nemamo izbora nego jednostavno čekati da nestanu istom brzinom kako su se i pojavili. Gospodarsko tržište itekako utječe na povećanje straha i zna kako kapitalizirati čovjekovu slabost i bojazan. Svaki put kada se strmoglave svjetske burze udvostruči se i utrostruči količina straha u gospodarskim subjektima. Zato sve nerazvijenije zemlje svake godine sa zebnjom i strepnjom iščekuju u koju će ih kategoriju svrstati financijske agencije. Zamislite da vas (vašu državu) svrstaju u kreditni rejting junk bonds (smeće).
Solidarnost nije samo nada i suprotnost liberalnoj ekonomiji ona je i vrlo učinkovit lijek i moćan alat u suzbijanju ekonomske depresije i straha od neimaštine
Moramo priznati kako je ekonomska filozofija čudna aktivnost. Iako se svesci objavljuju svake godine, čini se da se rijetko slažemo oko toga što bi bila ekonomska filozofija. Neki su filozofi nastojali osmisliti savršeno društvo u kojem bi svi mogli jednako participirati sa svojim vrijednostima (More, Campanella) dok su mnogi mnijevali različite postojeće sustave društvenih odnosa s njihovim prednostima i nedostatcima. Jedni su to shvatili kao znanost o primjeni moći (Hobbs) drugi kao oslobodilačko i revolucionarno pobijanje te iste moći (Marx). A treći nikako nisu uspjeli pravedno raspodijeliti produkt čovjekovog rada (komunizam). Ekonomska i etička filozofija stoje u vrlo bliskom odnosu. Obje su oblici društvene filozofije koje se bave interakcijama koje se događaju među ljudima. Zato etičko mišljenje mora imati epistemički prioritet nad ekonomskom misli. Grubo rečeno, ljudi mogu riješiti određena etička pitanja poput gospodarske nejednakosti i učinkovito čovjeka osloboditi ekonomskog straha. Pri tome se iz vida nikako ne bi smjela ispuštati solidarnost koja može itekako osjetiti potrebe drugoga, njegovu ranjivost i plahost. Solidarnost nije samo nada i suprotnost liberalnoj ekonomiji ona je i vrlo učinkovit lijek i moćan alat u suzbijanju ekonomske depresije i straha od neimaštine. Prije svega solidarnost ne samo u ekonomskim dobrima, nego s onima koji se nalaze u potrebi i trebaju pomoć bilo koje vrste.
Kapitulacija straha
Osim psihologije kojoj prvenstveno pripada ova emocija, filozofija, između ostaloga kao i umijeće organiziranja života, uči da strah ima duboke korijene i da je moguće naći rješenje. Primjerice, epikurejci su predlagali ove lijekove u borbi protiv straha: neprimjetno življenje, obuzdavanje vlastitih ambicija, smrt je ionako puko raspršivanje atoma, a život među prijateljima je najbolji lijek protiv životnih nedaća. Filozof-terapeut treba ljude podučavati tehnikama koncentriranja na sadašnjosti, izbjegavanja razmišljanja o budućnosti, te u vremenima patnje pronalaženje utočišta u slatkim sjećanjima. Središnja je epikurejska terapija ataraksija (duševni mir). Takva povučenost iz svijeta i odbacivanje političkog angažmana nije prikladna za većinu, a i teško je primjenjiva u današnjoj užurbanosti.
Ni za Aristotela i Konfucija strah nije najveće zlo koje uništava dobar život. I sv. Augustin i sv. Toma Akvinski vide potencijal straha kao snagu koja potiče ljude na kreposne radnje ako je na dobar način orijentiran etičkim promišljanjem. Zapravo strah je neophodna emocija za vođenje dobrog života jer uključuje temeljno pitanje života: za koga ili što vrijedi umrijeti? Drugim riječima, ljudi mogu kultivirati strah samo kroz društvenu interakciju i javne rasprave koje zahtijeva politička zajednica. Javno promišljanje i društveno međudjelovanje u političkoj zajednici pomaže ljudima da razviju najbolje načine koji će im omogućiti dobar život. Ukratko, ljudska bića kao političke životinje aktivno promišljaju o pravdi, o tome čega se treba bojati, razvijajući određenu razinu međusobne ovisnosti i zajednički moralni etos koji obvezuje zajednicu. Strah djeluje kao osnovna komponenta koja definira i održava političku zajednicu postavljanjem temeljnog pitanja dobrog života, s jedne strane, i isticanjem naše prirode kao političke životinje, s druge strane.
U svojoj zloglasnoj izreci Machiavelli je izjavio da je za učinkovitog vladara mnogo bolje da ga se njegovi podanici boje nego da ga vole. I Hobbs smatra kako je strah učinkovito sredstvo motivacije, mobilizacije, upravljanja ali i sastavni element političke zajednice
I ostali filozofi su uvjereni kako je strah suprotan mišljenju, jer strah jednostavno zbunjuje um. Ciceron i Russell priznaju da strah može biti odgovor na istinsku prijetnju koja zahtijeva djelovanje, ali vjeruju kako strah nikada nije najbolji način za rješavanje ugroženosti. Obojica bi radije voljeli ravnodušan pristup prema strahu, tj. stoičko ponašanje – radije promišljeni oprez nego nerazborit strah. Druga skupina realista koje predstavljaju Machiavelli i Hobbs vide strah kao umijeće vladanja. U svojoj zloglasnoj izreci Machiavelli je izjavio da je za učinkovitog vladara mnogo bolje da ga se njegovi podanici boje nego da ga vole. I Hobbs smatra kako je strah učinkovito sredstvo motivacije, mobilizacije, upravljanja ali i sastavni element političke zajednice. Politički strah često ušutkava ljude i demoralizira njihovo djelovanje. Ovo oštro shvaćanje straha kao učinkovitog sredstva motivacije i upravljanja nisu favorizirali samo apsolutni, autoritativni i totalitarni režimi. Strah još više i dublje prožima našu današnju ukupnu društvenu i ekonomsku strukturu uz pomoć tehnologije koja proizvodi svakodnevni strah što je najbolje prikazano u djelima M. Foucaulta (Nadzor i kazna: rađanje zatvora). Zaključno, strah je izvor političke vitalnosti.
Nadalje strah je reakcija na pozitivne ideale koje želimo slijediti u našem društvu, npr. zapreka slobodi. Poprilično je točno da strah osjećamo neposrednije i izravnije od slobode u stvarnom životu, baš kao što osjećamo nepravdu intenzivnije od pravde u svakodnevnom životu. Ili kako kaže Montesquieu onaj koji se boji nije slobodan. Za objašnjavanje političkih konflikata i straha potrebno je razumjeti političku zajednicu i društveni život u kojem su se te negativne ideje rodile i rasle.
“Kierkegaard je govorio o teškoći tjeskobne vjere i sklonosti pojedinacâ da se okrenu od neograničenih mogućnosti slobode prema nečemu određenome u svijetu. S druge strane, Heidegger oplakuje masu anonimnog čovječanstva koje neprestano gubi individualnu perspektivu koju pruža tjeskoba…”Foto: Daniela Bestetti; skulptura u Planinskom muzeju Messner u Južnom Tirolu
Nije samo gubitak materijalne udobnosti i njezine popratne društvene i političke rutine ono čega se čovjek boji (iako vjerujem da su strah i materijalnost nerazdvojno povezani) već tjeskoba koju bi ovaj gubitak mogao izazvati. Kierkegaard je govorio o teškoći tjeskobne vjere i sklonosti pojedinacâ da se okrenu od neograničenih mogućnosti slobode prema nečemu određenome u svijetu. S druge strane, Heidegger oplakuje masu anonimnog čovječanstva koje neprestano gubi individualnu perspektivu koju pruža tjeskoba, a Sartre neumorno upozorava na privlačnost loše vjere, na katarzični neuspjeh kako je sloboda uvijek i isključivo sloboda ispred mene; nešto s čime bih se mogao susresti. Čini se kako je svaki od ovih filozofa u pravu kada kaže da većina živi svoju egzistenciju u strahu.
U interesu je mnogih sponzorirati ideologiju straha kao prokušano sredstvo manipuliranja. Mnogi strahovi su situacijska i kontekstualna iskustva izazvana događajima ili bićima. S druge strane, iskustvo straha pruža afektivni most preko kojeg se čovjek povezuje sa sobom i zajednicom u kojoj živi. Strah kao uznemirujuća i nepredvidljiva, zasigurno nezahtjevana, pojava otkriva nepoznate mogućnosti čovjekovog odgovora na novonastale situacije koje su prije iskustva straha bile potpuno isključene postojećim i uhodanim vođenjem života. Zato strah zahtijeva prisutnost, pomoć i razumijevanje drugoga. U suprotnom, izoliranost i usamljenost, gomilanje zaliha za sebe i svoju obitelj dodatno motivira i druge na oprez. Iako je strah u zraku i koliko god zvučalo kontraintuitivno, čovjek je u stanju suprotstaviti se i prekinuti ideološku prevlast straha.
Protiv ideologije straha koju mnogi sponzoriraju čovjek mora imati hrabrosti biti prestrašen i zastrašen. Drugim riječima, strahu kao suprotan afekt stoji hrabrost, iskustvo koje bi moglo potaknuti pojedinca na traženje novih rješenja koja se pojavljuju u kulturi straha. Hrabrost u tom smislu nije uobičajeno herojstvo. Umjesto toga pod hrabrošću ovdje treba misliti na neku otvorenost, spremnost da se nakon pojave straha slijedi mogućnost koju on otkriva i prihvate promjene koje strah pruža. Hrabrost je stoga iskoristiti transformativni potencijal događaja za sebe i zajednicu. Živjeti iz straha i hrabro mu se oduprijeti znači prepoznavati prolaznost sadašnjosti i u skladu s time modificirati vlastite poglede i odnos prema stvarnosti. Živjeti u strahu i hrabro ga pobjeđivati znači priznati nestalnost stvari te uživati u mijenjaju njegovih pojava. Živjeti suprotno strahu, konačno, znači imati hrabrosti prestati se (previše) bojati.