Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje

U procesiji s grančicama: Lk 19,28-40; U misi: Iz 50,4-7; Ps 22,8-9.17-20.23-24; Fil 2,6-11; Lk 22,14 – 23,56

Ivan Gundulić u prvom pjevanju Osmana spominje „Kolo sreće uokoli vrteći se ne prestaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.“ Riječi su to koje često, barem u mome kraju upotrebljavamo kako bi se nasladili nečijoj oholosti koja je doživjela krah, ili još češće kako bi tim krahom olakšali vlastiti neuspjeh. Gundulić je možda autor ove specifične slike, pokušaja doticanja stvarnosti tako prisutne u našim životima koja nas neprestano izaziva da se upitamo postoji li kolo sreće i tko ga uopće pokreće? To je pitanje najglasnije upravo na današnji dan, dok svečano ulazimo u naše crkve, držeći u rukama palmine i maslinove graničice uzvikujući: “Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!”, a već iz samog evanđelja za tog Kralja imamo puno kraće rečenice: »Raspni, raspni ga!«. I nemojmo se prevariti, nije to nešto daleko od nas, što se zbilo prije 2000 godina, od strane nekih neukih Židova koji su se dali zavesti, to je ljudska stvarnost već preko 2000 godina, koja se neprestano ponavlja.

No kako je moguće da netko razapne svoga Kralja? Drugo čitanje nam donosi odgovor na to pitanje. „Krist Isus, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan.“ Svi mi imamo ideale, neke od njih smo sami stvorili, neke baštinimo, a neke su nam pak nametnuli. Ne čine nas svi ideali sretnima, neki nas i zarobljavaju, ali su naši, i dio su svijeta koji za nas funkcionira. U njih su se ugradila naša očekivanja i stvorila harmoniju kojoj smo se prepustili. Stoga je čovjek spreman na sve kako bi očuvao vlastitu harmoniju, i teško oprašta ičije uplitanje koje stvara njezin disbalans. Kralj koji je ljudima sličan i dijeli njihovu sudbinu je nemoćan Kralj koji nije u stanju spasiti ni sebe samoga, a kamoli donijeti spasenje svojim podanicima. Ideal koji se ne uklapa u očekivanja i kolo sreće se zavrtjelo.

Prolazeći danas zajedno s Kristom njegove najteže a za nas najsvetije trenutke, ne možemo ne uočiti kako je istina izrazito glasna, i kako jednako glasno udara od zidove ljudske zatvorenosti. Imamo čovjeka, koji u jednom trenu gubi svako svojstvo čovjeka. Njegove riječi, misli i osjećaji prestaju biti važni i pred njim stojim samo ja i moja očekivanja od odnosa s njim. Pratili smo ga, pratili njegovo djelovanje… Zar nije lijepo govorio, ozdravljao bolesne, oslobađao duhovno zatočene, uskrsavao mrtve, činio puno više od svih koje poznajemo? I poželjeli smo tu slobodu, ali ne kao trajno stanje, već da je imamo pri ruci kad nam zatreba i kolo sreće se zavrtjelo.

No postoji li mogućnost ipak ne zavrtjeti kolo? Ili je li Krist uistinu morao umrijeti? Dokaz su tome oni koji su stajali pod križem, razbojnik razapet s njim i satnik koji se obratio, ali i svaki pojedinac koji iz vida nije ispustio čovjeka. Ljudska sebičnost razapela je Krista, od njega učinila Kralja i razbojnika, zavrtjela kolo i ispisala povijest slovima koja su bolna ali živa. Ljudska sebičnost nastala iz straha, osigurana očekivanjima nije niša drugo radila nego štitila ranjeno dijete u meni.

Neka nam ovi sveti dani pred nama pomognu da to dijete razbije svoj zid straha i ovaj veliki petak ne bude u glasnoj rulji nego s nekolicinom dotaknutih Ljubavlju pod križem koji su zaustavili kolo.

Ana Marčinko