www.polis.ba

Josip Lovrenović i Dženat Dreković, O fotografijama bosanskih križeva

Ovdje donosimo dva teksta Josipa Lovrenovića i Dženata Drekovića koji su pročitali na predstavljanju knjige: Ivan Lovrenović – Josip Lovrenović, ‘Bosanski križ’, u Sarajevu 5. 4. 2022.

Josip Lovrenović: Radili smo s neiscrpnom znatiželjom, energijom i, ako hoćete, ljubavlju

Prvi radovi, grafički listovi, u kojima obrađujem ove bosanske križeve još su iz studentskih dana.
Tada nisam imao puno znanja o prostoru u kojem se ovi spomenici nalaze, vremenskom rasponu njihova trajanja, mijenama formi, oblika i znakova koje u tome trajanju nastaju, razlogu postojanja. Tek, uvijek je bila prisutna fascinacija njihovim oblicima, likovnim formama i začuđenost činjenicom da te forme i oblike vidi i prepoznaje vrlo mali broj ljudi. Kao da je riječ o nečemu stranom i nama nepripadajućem. Ipak, upečatljivost njihovih likovnih formi govorila je da ovi spomenici nisu i ne mogu biti eksces, lokalna slučajnost ili kratkotrajan bljesak u vremenu.

Danas, nakon više od četrnaest godina kontinuiranog obilaženja srednjobosanskih grobalja, jasno mi je da se – pored stećaka, na koje su genezom a nerijetko i doslovce fizički naslonjeni, monumentalnih pravoslavnih krstača, te prvih pojavnih varijanti nišana – radi o još jednom prvorazrednom kulturnom i umjetničkom blagu Bosne i Hercegovine.

Vinišće, 2020. Foto: Josip Lovrenović

U procesu obilazaka lokacija i fotografiranja, stalno je prisutan čitav spektar emotivnih stanja: od jakog uzbuđenja što ćeš očima konačno vidjeti ono za čime već neko vrijeme tragaš, pa do dubokog osjećaja praznine i gorčine kad shvatiš da na pojedinim mjestima to što tražiš vidjeti nećeš. Negdje naiđeš na ljubazne domaćine koji pomognu u krčenju raslinja pa fotografiranje ipak uspije, na drugom mjestu dočekan si nevoljko, s nepovjerenjem i zazorom. Ipak, najčešće si sam, i već si savladao rutinu: prvo dugo spiralno kružiš upijajući ukupan ambijent i prostor, istovremeno pokušavajući smiriti to početno uzbuđenje kako bi miran i staložen prišao svakom pojedinom kamenu. Onda započinje pojedinačno “upoznavanje”, otvaraju se svojstva i karakteristike pa, na kraju, odlaziš i opraštaš se kao s najboljim prijateljima.

Bogduša, 2020. Foto: Josip Lovrenović

Često se moraš vraćati, što rado činiš, jer položaji sunca u godišnjim dobima znaju sakriti ono zbog čega si došao. Najčešće je to slučaj s natpisima. Neke natpise znaš gdje treba tražiti ali ih, upravo zbog trenutnog svjetla, nikako ne možeš naći. Druge natpise ili ostatke slova, otkrivaš tek kod kuće, gledajući snimljeni materijal a da pojma nisi imao da su pred tobom, da su fotoaparatom zabilježeni. Onda opet planiraš povratak i unaprijed provjeravaš pozicije sunca u odnosu na doba godine i položaj kamena kojeg želiš fotografirati.

Snažna, autentična pojavnost ovih formi i njihovih likovnih sadržaja skoro da uopće nije obrađivana u našim odgovarajućim naučnim disciplinama. Zbog toga su ostale skrajnute i kao vrijednost neprepoznate čak i od onih koji se s njima svakodnevno susreću. A to je razlog i zbog kojega su mnogi nemilosrdno od pogleda zaklonjeni pomodnim spomeničkim oblicima novoga doba, otučeni, porazbijani, maknuti u zarasle ograde i šikare, ili jednostavno – zauvijek uništeni i nestali. Nemoguće je reći šta smo na taj način vlastitom nebrigom zauvijek izgubili, ali po svemu do sad viđenom, mnogo toga prvorazrednog više nema.

Ćelija, 2020. Foto: Josip Lovrenović

Bilo kako bilo, forma starih bosanskih križeva, bez ikakve sumnje, zaslužuje svoje mjesto u memoriji domaće i svjetske historije umjetnosti.

U pojavnim oblicima – od prvih, zamalo megalitnih dimenzija do mnogo kasnijih formata katkad ne većih od štruce kruha – sve do danas, ovi spomenici doživljavaju promjene ikonografskog repertoara, stilova i načina izrade, upotrebe pisama i ukupnog estetskog dojma, koje je zanimljivo pratiti uspoređujući sličnosti i razlike među različitim lokacijama. Takvo praćenje stilskog razvoja i likovnoga repertoara također govori i o međusobnoj povezanosti i interakciji društvenih zajednica mimo ustaljenih, utabanih putova pa nam se, pred očima, iscrtavaju neke zaboravljene a nama nove, drugačije mape kretanja i djelovanja tih zajednica.

Jesmo li mogli uraditi više i bolje? Sigurno da.

Jesmo li vidjeli i obradili sve? Opet sigurno, ne.

Ali sigurno je da smo radili neiscrpnom znatiželjom, energijom i, ako hoćete, ljubavlju.


Josip Lovrenović, Sarajevo 5. 4. 2022.


Dženat Dreković: Josipova želja za razumijevanjem bosanskih križeva ogleda se kroz proces fotografisanja

Kada govorimo o fotografiji kao umjetničkoj disciplini, treba da imamo na umu da sa vizuelnog, likovnog stanovišta, fotografija jeste slika, koja doduše nije nastala klasičnim slikarskim metodama i postupcima, ali je u svojoj biti ipak slika i kao takva podliježe istom onom sudu i zakonitostima koje važe za klasične vizuelne umjetnosti, bez obzira na to što taj isti sud i zakonitosti evoluiraju jednako kao i sama umjetnost.

Takav pristup može biti i negativan jer novi, fotografski medij, brani ili objašnjava ocjenjujući ga mjerilima tradicionalnih medija. Fotografija je fascinantna za mnoge mlade ljude danas, jer omogućuje da se bez mnogo učenja, napora i darovitosti napravi „prihvatljiva“ slika, a kada tako rade, ti mladi ljudi demonstriraju protiv forme kao odlike tradicionalne umjetnosti.

Sikalo, 2020. Foto: Josip Lovrenović

Međutim, odbacivanje forme je pogrešno, jer ona ne slabi vizuelne poruke, naprotiv, forma je jedini način sa kojim se one mogu učiniti pristupačnima umu. Gledajući djela velikih fotografa možemo shvatiti snažnu rječitost forme, i obrnuto, tekuća primjena fotografije koja bilježi različita zbivanja ili prizore bez dovoljne ili ikakve kontrole nad perspektivom, kompozicijom slike, svjetlošću neosporno dokazuje da siva neodređenost neutralne slike sabotira komunikaciju.

Moramo braniti stav da vizuelne predstave mogu ispunjavati svoju jedinstvenu funkciju, bilo fotografsku, bilo slikarsku, umjetničku ili informacijsku, samo ako ostvaruju punu i krajnje neiscrpnu individualnost izgleda.

Ono o čemu treba voditi računa gledajući i čitajući ovo kapitalno djelo dvojice autora, oca i sina, jest bitnost i prirodnost.

Prirodnost fotografije ili fotografisanja se ogleda u tome da Josip nije ovisio o svjetlu već da se njemu prilagođavao što ovaj odnos čini prirodnim, duhovnim. Brzina fotografisanja nije bila ključna, već se vodilo računa kako će se snimiti, a ne kada će se snimiti.To je suštinski važno, jer se jedino ovakvim pristupom mogao postići željeni rezultat. Nekoliko puta sam kao urednik morao “izvlačiti“ pojedine detalje iz fotografija, ali je to na određeni način bilo moje poistovjećivanje sa Josipovim momentumom dok je rješavao određene izazove na terenu.

Bogduša, 2020. Foto: Josip Lovrenović

Drugi Josipov izazov je bio taj da je jedan dio lokacija fotografisao samo jednim objektivom – 50mm, kod fotografa poznatim kao normalac, koji važi kao najnezahvalniji objektiv za ovu vrstu fotografisanja. Gledajući fotografije snimljene tim objektivom, tačno znam kroz šta je fotograf prolazio i kakve je sve fotografske manevre morao da radi. Tu se vidi njegova želja za razumijevanjem bosanskih križeva kroz sami proces fotografisanja.

Josip je grafičar, umjetnik, on ne sabotira formu, on tačno zna da je ono što fotografija umnožava do u beskraj, bilo samo jedanput: ona mehanički ponavlja ono što više nikada neće moći da se ponovi u životu.

Maculje, 2020. Foto: Josip Lovrenović

Dženat Dreković, Sarajevo 5. 4. 2022.


Povezano: Miro Jelečević o knjizi ‘Bosanski križ’