Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
IV. nedjelja kroz godinu – Prikazanje Gospodinovo: Mjesto Božje objave u malenosti
Susret s Bogom – to je stara mudrost vjere – znači krizu za čovjeka. To pak podrazumijeva da čovjek mora napustiti okvire u koje Boga smješta i zatvara, koje mu propisuje, te da ga susret treba otvoriti, pročistiti, prosvijetliti za novi život
Lk 2,22-40: Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Prikazanje Gospodinovo ili, jednostavnije rečeno, donošenje malog djeteta Isusa u Hram u skladu sa židovskim obrednim propisima, čini se da nama kršćanima nije od velikog značenja pa ni koristi. Mi smo se davano praktično odvojili od opisanih običaja. Možda se neki njihov odjek osjeti još kod krštenja male djece ili se u kršćanstvu žilavo održao kao arhaično i patrijarhalno obilježeno očišćenje žene nakon poroda. Pa ipak, današnja svetkovina sadrži različite razine smisla koje ni teološki ni životno-vjernički nisu nevažne. I ona – kao na koncu sve kršćanske svetkovine – u sebi nosi više slojeva poruke i otvara različite prostore, koji mogu biti vrijedni i za današnju refleksiju i praksu vjere.
Ranoj kršćanskoj zajednici je bilo jako važno da istakne kako je Isusova pojava i njegovo djelovanje u skladu s velikim očekivanjima njegova naroda. I kad se o Isusovu rođenju govori na neobičan način to za cilj nema isticanje čudesa i nemogućih stvari, nego upravo to da Isusovo rođenje i život odgovaraju čežnjama i očekivanjima izraelskog naroda. Ona su uključivala dolazak Gospodnji u njegov Hram. No, taj dolazak neće biti samo manifestativni niti samo trijumfirajući, nego će biti pročišćujući, on će biti u pravom smislu riječi susret s Gospodinom. Susret u kojem se čovjek ne može skrivati iza svojih velikih riječi, makar one bile i riječi molitava i ispovijesti; niti se može sakriti iza svojih djela, koliko god ona bila pobožna u vlastitim očima i u skladu sa svetim propisima. Susret s Bogom – to je stara mudrost vjere – znači krizu za čovjeka. To pak podrazumijeva da čovjek mora napustiti okvire u koje Boga smješta i zatvara, koje mu propisuje, te da ga susret treba otvoriti, pročistiti, prosvijetliti za novi život.
Kad govori o tome kako Isusovi roditelji obdržavaju obredne propise, evanđelist Luka umeće nešto što doista dovodi u krizu vjerničko, ne samo židovsko, poimanje Boga i susreta s njime. Kao što je uz Isusovo rođenje, u oskudici jasala i na rubu beznačajnosti, vezan dolazak pastira kao jednako rubne društvene skupine, koji ipak ostaju otvoreni za prepoznavanje Boga u nemoćnom djetetu, tako i starac Šimun i starica Ana, oboje također beznačajni ljudi, prepoznaju utjehu i otkupljenje Izraela u tom djetetu. Time Luka na sam početak stavlja ono odakle sve počinje: Kako se veliki i moćni Bog otaca, oslobođenja i obećanja može objaviti u nemoćnom i ubijenom Patniku, u nepoznatom i ni po čemu posebnom Rabiju, u malenom djetetu običnih roditelja? Da bi se uopće odgovorilo na to pitanje, mora pred pitanje stati vlastito poimanje Boga, i mora se preći ozbiljan nutarnji put i promjena pameti. A taj put oslobađa za Boga, za tajnu koju ne možemo iscrpiti u naučenom, fiksiranom, dogmatiziranom. Tu stojmo pred slobodnim Bogom koji pročišćuje i prosvjetljava ljudska srca. Kako onda tako i danas.
Susresti Boga u Isusu znači biti spremni na promjenu. Ali ne samo promjenu naših molitvenih, gastronomskih ili životnih navika. Promjena ide do samog središta srca i života, jer pretpostavlja uopće primjećivanje mjestâ Božje objave. A ona su radikalno drukčija: ne u sili i moći, ne u ugledu i slavi, ne u nedodirljivoj i tabuiziranoj svetosti, nego u nemoćnom, nezaštićenom, običnom, svakodnevnom, potrebitom naše brige i topline. Tu se Bog objavljuje i upravo za to pročišćuje naše pameti i prosvjetljuje naše poglede. I nisu samo židovi bili zaljubljeni u slike moćnog Boga – mi kršćani zapravo tu prednjačimo, iako znamo i vjerujemo nešto drukčije.
Susret s Bogom mijenja čovjeka: od veličine k malenosti, od sile k poniznosti, od tvrdoće srca k srcu koje će biti probodeno jer je osjetljivo i majčinsko, od propisa k većoj pravednosti, od beznađa k životu ispunjenom očekivanjem, od straha k povjerenju jer nismo sami ni ostavljeni, od pogleda zamućenog ideologijama – osobito ideologiziranom vjerom – k jednostavnom životu u kojem prepoznajemo lica naših sestara i braće. U njihovoj beznačajnosti. U njihovoj običnosti, ranjivosti i ranjenosti. Ali i u njima kao mjestu Božje objave za nas. Ipak: jedino ako ne ostanemo zatvoreni u sigurno i naučeno, nego dopustimo Bogu da nas iznenađuje i doista mijenja. To je možda i neko naše prikazanje.
Miro Jelečević, polis.ba