www.polis.ba

Sveti Toma Akvinski: Vodič kroz svemir i vjeru

Sve što nastaje promjenom dolazi iz nečeg što je prethodno postojalo, dok stvaranje donosi samu egzistenciju iz ničega. Toma također razlikuje postanak svemira u smislu stvaranja od vremenskog početka svemira, koji se može povezati s teorijom Velikog praska (Big Bang)

„Učiteljstvo Crkve prepoznalo je i cijenilo u njemu duboku težnju za istinom. Njegova nauka, potvrđujući univerzalnu, objektivnu i transcendentalnu istinu, dosegla je visine koje nadilaze granice ljudskog razumijevanja.” – papa Ivan Pavao II. u „Fides et ratio“ („Vjera i razum“)

28. siječnja Crkva slavi jednog od najvećih i najbriljantnijih umova u povijesti Katoličke crkve, svetog Tomu Akvinskog (1225-1274). Gilbert Keit Chesterton je rekao da se svako doba divi određenom svecu, koji mu je najviše proturječio. U svojoj knjizi „Sveti Toma Akvinski“, Chesterton je napisao duboko osobni, jednostavan i razumljiv prikaz Tominog života i filozofije. Istaknuo je Tomu kao mislioca koji je uskladio razum i vjeru, što je bilo ključno za razumijevanje kršćanstva u modernom svijetu. Cijenio je Tomin realizam i njegovu vjeru u važnost razuma u otkrivanju istine. današnje društvo, koje više nije dovoljno kršćansko, nije u stanju cijeniti bilo kojega sveca, ali kad bi se pitalo vjernike, koji bi se to svetac najviše sučeljavao s duhom današnjeg doba, izbor bi, najvjerojatnije, pao na „anđeoskog učitelja“ svetog Tomu Akvinskog.

Sveti Toma Akvinski, neupitno jedan od najvećih umova srednjeg vijeka, ostavio je neizbrisiv trag u povijesti filozofije i teologije. Njegova djela, iako nastala prije više od sedam stoljeća, i dalje zadržavaju iznenađujuću aktualnost. Kao vječni doktor Crkve, sveti Toma pruža temeljna načela za sklad vjere i razuma, te nastavlja inspirirati brojne mislioce i vjernike u njihovoj potrazi za istinom.

Suvremena istraživanja u fizici čestica, astrofizici i astronomiji dovele su do fascinantnog objašnjenja postanka svemira. Danas većina kozmologa snažno podupire teoriju takozvanog Velikog praska (Big Banga). Ova teorija opisuje evoluciju svemira od početnog stanja u kojem je materija imala beskonačnu gustoću i temperaturu, a prostor i vrijeme još nisu postojali, sve do današnjeg stanja širenja svemira i međusobnog udaljavanja galaksija. Za znanost, to početno stanje beskonačne gustoće predstavlja konačnu granicu spoznaje, jer istraživanje uvjeta izvan okvira vremena i prostora nije moguće. Drugim riječima, znanost ne može odgovoriti na pitanje što je bilo „prije” samog Velikg praska, odnosno što je postojalo u trenutku t=0? John Gribbin, istaknuti astrofizičar sa Sveučilišta Cambridge, ovako sažima značaj teorije Velikog praska:

„Otkriće stoljeća, a u najmanju ruku kozmologije, bez sumnje je spoznaja da svemir nije vječan, statičan i nepromjenjiv.“

Svijet, dakle, nije vječan ni u pogledu prošlosti ni budućnosti, što je u skladu sa stajalištem Katoličke vjere. Ne postoji „pravovremeni“ trenutak božanske povijesti. Vraćajući se unatrag kroz vrijeme, dolazi se do trenutka prije kojeg postoji samo Bog, vječan i izvan vremena. Bog je iz ničega (ex nihilo) stvorio materijalni svijet.

Samodostatan svemir, koji postoji ‘bez ikakvih razloga’, kako to ističe filozof Quentin Smith, mnogi su znanstvenici, poput Carla Sagana, Stephena Hawkinga i drugih, opisivali kao potpuno shvatljiv i objašnjiv isključivo na temelju fizikalnih zakona. Međutim, u kontekstu razmatranja postanka svemira, posebno je zanimljivo osvrnuti se na shvaćanje svetog Tome Akvinskog, čije su postavke i danas iznimno relevantne.

Za mnoge suvremenike svetog Tome Akvinskog, tvrdnje starih grčkih filozofa da „ništa ne može nastati iz ničega“ (Parmenid) bile su nespojive s kršćanskim učenjem da je Bog stvorio materijalni svijet iz ničega. Smatrali su da svaka pojava mora proizaći iz nečeg prethodnog, što ih je dovelo do zaključka da je svemir nužno vječan. Upravo u raspravi o ovoj problematici očituje se značajan doprinos svetog Tome Akvinskog. Ključ njegove analize leži u razlici između stvaranja i promjene („Creatio non est mutatio“). Prirodne znanosti, uključujući kozmologiju, proučavaju svijet promjena – od najsitnijih do najvećih razmjera. Sve dok postoji promjena, mora postojati i nešto što se mijenja. U tom smislu, stari filozofi nisu u potpunosti griješili kada su tvrdili da „iz ničega ne nastaje nešto.” Međutim, Toma naglašava da pojam „nastajanje“ ovdje zapravo označava promjenu, samo promjenu. Stvaranje, prema Tomi, nije proces promjene, već temeljni uzrok sveukupne stvarnosti. Ono je razlog postojanja svih stvari, ali ne i razlog njihovih promjena. Stvaranje ne znači uvođenje promjene, već donošenje same egzistencije. Stoga, stvaranje nije čin na nečemu što već postoji, niti je povezano s kretanjem ili transformacijom. Sve što nastaje promjenom dolazi iz nečeg što je prethodno postojalo, dok stvaranje donosi samu egzistenciju iz ničega. Toma također razlikuje postanak svemira u smislu stvaranja od vremenskog početka svemira, koji se može povezati s teorijom Velikog praska (Big Bang). Početak nastajanja svemira odnosi se na određeni vremenski događaj koji može označavati početak vremena, što potvrđuju suvremene kozmološke teorije. No, stvaranje, Božji čin, ide dalje od toga – ono podrazumijeva darivanje egzistencije samom materijalnom svemiru, neovisno o vremenskom okviru.

Za svetog Tomu Akvinskog stvaranje „ex nihilo“ ima dva aspekta: filozofski i teološki. Filozofski aspekt podrazumijevai da je Bog, bez ikakvog materijalnog (pra)uzorka, stvorio sve stvari koje postoje, a koje se od Njega razlikuju, dok istodobno u potpunosti ovise o Njemu. Teološki smisao stvaranja uključuje sve što filozofski aspekt obuhvaća, ali dodatno naglašava da je svemir vremenski ograničen. Iako je sveti Toma čvrsto podržavao doktrinarne odredbe Četvrtog lateranskog koncila iz 1215., prema kojima svemir ima vremenski početak, nije smatrao da je ideja vječnog svemira nužno u suprotnosti s Božjim stvaralačkim činom. Jasno je istaknuo da, čak i u slučaju vječnog svemira, on ne bi bio samostalan, već bi i dalje u potpunosti ovisio o Bogu kao svom uzroku i izvoru postojanja.

Sveti Toma Akvinski je naglašavao da „Knjiga postanka“ ne može biti u sukobu sa znanošću. Smatrao je kako je za kršćansku vjeru ključna činjenica Stvaranja, o kojoj „Knjiga postanka“ jasno govori, dok način na koji se taj čin provodio nije od primarne važnosti:

„Glede postanka svijeta postoji jedna za vjeru bitna činjenica: saznanje da je svijet počeo Stvaranjem … Ali način i tijek na koji se je Stvaranje odvijalo tiče se vjere samo usput.“

Ovaj stav pokazuje da je sveti Toma već u svoje vrijeme bio svjestan opasnosti doslovnog iščitavanja i tumačenja Svetog pisma, zamke u koju su, nažalost, mnogi tijekom povijesti upadali osporavajući znanstvene spoznaje zbog navodnog „nesuglasja” s Biblijom. Jasno je da je Toma razumio autonomiju znanosti, shvaćanje koje će stoljećima kasnije, uz priznanje prošlih pogrješaka, jasno potvrditi Drugi vatikanski sabor.

Pred 752 godina, na blagdan svetog Nikole, 6. prosinca, imao je viziju Krista, koji mu je rekao: „Dobro si pisao o meni, Toma. Koju nagradu želiš od mene za svoj rad?“„Ništa drugo doli tebe, Gospodine!“, odgovorio mu je. Tri mjeseca kasnije prešao je u vječni život.

„U njegovom razmišljanju zahtjevi razuma i snaga vjere pronašli su najdublju sintezu koju je ljudsko mišljenje ikad doseglo, zato što je korjenito čuvao osobitost objave, a da nikad nije ponižavao put koji je vlastit razumu“,

naglasio je sveti Ivan Pavao II. u enciklici „Fides et ratio“ („Vjera i razum“).


Krešimir Cerovac, polis.ba