Isus iz Nazareta: paradigma čovječnosti

„Bog se u povijesti čovječanstva pojavio prilično kasno“, piše francuski religiolog Frédéric Lenoir u knjizi pod naslovom Bog, u kojoj predstavlja povijest čovjekove religioznosti i njegov odnos prema božanskom. Čovjek je od početka svog postojanja bio u određenom smislu religiozan, ali se prvi prikazi božanstava pojavljuju tek prije deset tisuća godina, piše Lenoir. Najprije su ljudi vjerovali u božice, zatim su došli muški bogovi i politeistički religijski sustavi, da bi se ideja o jednom i jedinstvenom Bogu pojavila tek u 16. stoljeću prije Krista u Egiptu. Da prijelaz s politeizma (vjerovanja u više bogova) na monoteizam (vjerovanja u jednog Boga) nije išao glatko svjedoči i povijest izraelskog naroda, opisana u knjigama Starog zavjeta, u kojoj se često događalo da cijeli narod časti različite poganske bogove. Tada bi nastupali proroci i vraćali narod, njegove kraljeve i svećenike, na Jahvin put.

Budući da je prijelaz s politeizma na monoteizam bio težak, i da su trebale stotine godina da se ljude uvjeri u postojanje samo jednog Boga, nije teško shvatiti da je rođenje Isusa iz Nazareta, utjelovljenog Boga, izazivalo kod ondašnjih ljudi čuđenje, nevjericu, pa i potpuni prezir i odbacivanje takve ideje. Svi prethodni bogovi bili su čovjeku daleki, nevidljivi, nepristupačni. Božansko se smještalo u čovjeku nedohvatljive obzore. I onda se pojavi Isus iz Nazareta, Sin Božji, koji se rađa od mlade i nepoznate židovske djevojke, u skromnoj i jednostavnoj štalici, u društvu pastira i životinja. Potpuno drugačiji Bog, kojega su istodobno i simpatizirali i odbacivali.

Oni koji su slijedili Isusa iz Nazareta, od njegovih učenika do mnogih drugih ljudi, ni sami nisu bili sigurni tko je zapravo Isus iz Nazareta. Oduševljavale su ih njegove riječi, njegov način života, njegov odnos prema ljudima, posebno čuda koja je činio. No, unatoč tome, stalno je bila prisutna sumnja, i kod onih koji su ga zavoljeli. S druge strane, religijske vlasti su bile uznemirene, jer su se osjećale ugroženima i tražile su način da se riješe Nazarećanina. Na koncu su u tome i uspjeli uz podršku političkih vlasti i narodnih masa, istih onih koje su prethodno Isusu klicale. Optužili su ga da se „pravi Bogom“ i na koncu ubili. Bili su uvjereni da ne ubijaju pravog Boga, jer to za njih Isus iz Nazareta nije ni bio, nego naprosto čovjeka koji bogohuli i unosi nered među ljude. Njima je zasmetalo Isusovo čovještvo, a s Isusovim čovještvom se cijelu povijest muče i kršćani. Neki su i nijekali njegovu ljudsku narav, a mnogima je i danas teško vjerovati u svjedočanstva koja su ostavili evanđelisti.

Posebno su dirljivi njegovi susreti sa ženama iz drugih naroda, što je bilo sablažnjivo i nedopustivo prema ondašnjim židovskim shvaćanjima. Isus iz Nazareta, važno je na to svaki put podsjetiti kršćane, bio je Židov, i nikad nije zanijekao pripadnost tome narodu, niti zavičaju u kojem se rodio.

Ako vjera želi biti razložna i razumna, ne može olako prelaziti preko činjenice da o Isusu iz Nazareta nemamo nikakvih službenih podataka i nikakvih materijalnih dokaza. Isus iz Nazareta nije iza sebe ostavio ni jednu jedinu napisanu riječ, nikakvo svjedočanstvo, nikakav testament. Sve što „znamo“ o Isusu iz Nazareta, nastalo je na usmenoj predaji, na sjećanjima koja su evanđelisti zapisali. Oni se nisu zamarali povijesnim podacima, iako neki od njih donose i takve informacije u svojim izvještajima, primjerice evanđelist Luka, najprecizniji od evanđelista kad je riječ o okolnostima, svjetovnim i religijskim, u kojima se Isus rodio.

U evanđeljima ima i materijalnih podataka, spominjanje imena vladara, svećenika, poznatih mjesta, ali evanđelistima je prije svega bilo važno da navijeste radosnu vijest, evanđelje Isusa Krista. Švicarski katolički teolog Hans Küng (1928.-2021.) to ovako obrazlaže: „Evanđelja Isusa motre očima vjere. Ona su dakle angažirana i angažirajuća svjedočanstva vjere: ne dokumenti nezainteresiranih osoba, već uvjerenih vjernika koji žele pozvati na vjeru u Isusa Krista, pa stoga ostaju interpretativni, štoviše ispovjesni oblik. Izvješća koja su ujedno – u najširem smislu riječi – i propovijedi.“

Možemo se složiti s činjenicom da puno toga što su zabilježili evanđelisti ostaje nejasno, na što uostalom upozoravaju i stručnjaci za Sveto Pismo, no unatoč poteškoćama sa shvaćanjima tih tekstova, ne možemo jednostavno kazati da su sve izmislili. To danas nitko razuman ne tvrdi, čak ni oni koji su izrazito kritični i skeptični prema religiji i svemu religijskom. Evanđelja o Isusu iz Nazareta nastala su na usmenoj predaji i to relativno brzo nakon Isusove smrti što ide u prilog njihovoj vjerodostojnosti. Ona su pisana teološkim jezikom, kako bi se naglasio Božji čudesni zahvat u svijet, ali su ostala vjerna povijesnom Isusu. Naprosto je nemoguće sve to izmisliti, pogotovo ako uzmemo u obzir i činjenicu da su i drugi pisali o Isusu, primjerice autori apokrifnih spisa koji nisu ušli u biblijski kanon, a spominju ga i neki povjesničari.

I kad je riječ o Isusovom rođenju, suočavamo se s mnogim pitanjima na koja ljudski razum nema odgovore. Bibličari i drugi znanstvenici uspjeli su locirati i datirati Isusovo rođenje, interpretirati evanđeoske izvještaje o Isusovom djetinjstvu, ali unatoč tome, Božje utjelovljenje i dalje ostaje nedokučiva tajna u koju se može vjerovati ili nevjerovati. Kršćane, ali i druge ljude, pripadnike drugih religija, pa i one koji ne vjeruju, zbunjuje ponajviše činjenica da Bog na ovaj svijet dolazi u liku čovjeka.

Isus iz Nazareta, kako ga opisuju evanđelisti, posve je zbiljski čovjek, rođen od stvarne žene, okružen stvarnim ljudima. On je stalno u pokretu, susreće ljude, druži se s njima, propovijeda im, a povremeno čini i čuda. On ima prijatelje, učenike, Mariju, Martu, Lazara, ali i neprijatelje – farizeje, pismoznance, općenito ljude iz religije. On se susreće i sa strancima. Posebno su dirljivi njegovi susreti sa ženama iz drugih naroda, što je bilo sablažnjivo i nedopustivo prema ondašnjim židovskim shvaćanjima. Isus iz Nazareta, važno je na to svaki put podsjetiti kršćane, bio je Židov, i nikad nije zanijekao pripadnost tome narodu, niti zavičaju u kojem se rodio.

Današnjim kršćanima, slično kao i ljudima u Isusovom vremenu, teško je vjerovati u njegovu čovječnost. Uznemiruje ih činjenica da se Isus rodio u skromnoj i zabačenoj štalici, da je bio odbačen od ljudi, na koncu i ubijen. Lakše je prihvatiti Boga koji je na nebesima, koji je nevidljiv i nedostupan. Lakše je prihvatiti i vjerovati u dalekog svemoćnog Boga, nego u Boga koji dolazi u nemoći i koji je blizak ljudima. Lakše je s Isusom „izaći na kraj“ ako ga se gurne prema nebesima kako ga se ne bi moralo nasljedovati, ako se naglasi njegovo božanstvo, a umanji pa i posve zaniječe njegovo čovještvo. A upravo je Isusovo čovještvo temelj na kojem počiva i njegovo božanstvo.

Blagdan Božića, Isusovo rođenje, možemo razumijevati i kao Isusov prvi korak prema Golgoti i uskrsnuću, ali ne možemo zanemariti činjenicu da je hodio ovom zemljom, da je bio jedan od ljudi, da je utjelovljenjem proslavio čovještvo i pokazao kako je veličanstveno biti čovjek. Ne može se nikad dovoljno nasljedovati Isusa iz Nazareta, niti je moguće ostvariti njegove ideale čovječnosti, ali baš zbog toga ih ne smijemo prilagođavati i zanemarivati. Isusovo rođenje je potpuna novost u svijetu vjere, izraz Božje naklonosti prema ljudima, ponuda spasenja, kao što i samo Isusovo ime znači – Bog spašava.

Budući da je i Bog postao čovjekom, to znači da je biti čovjek nešto veličanstveno. A biti čovjek na Isusov način znači odbaciti od sebe sve što je nedostojno čovjeka, odreći se moći, nasilja, mržnje, odnositi se blago i milosrdno prema ljudima, Božjim miljenicima.

Katolički teolog Edward Schillebeeckx (1914.-2009.) također naglašava važnost Isusove čovječnosti: „Bog koji nas transcendira je čovječni Bog, Bog koji ljubi ljude, koji se brine za njihovu povijest. Transcendentni Bog je čovječan, i ta čovječnost ima transcendentnu dimenziju. Te se dvije dimenzije susreću u Isusu iz Nazareta, kojega ispovijedamo kao Krista. On je, s jedne strane, svjedok Božji, očitovanje onoga što Bog hoće, te je, s druge strane, paradigma čovječnosti, toga kako čovječanstvo treba živjeti.“

Blagdan Božića nas svake godine podsjeća i na neizmjernu Božju čežnju za čovjekom. Budući da je i Bog postao čovjekom, to znači da je biti čovjek nešto veličanstveno. A biti čovjek na Isusov način znači odbaciti od sebe sve što je nedostojno čovjeka, odreći se moći, nasilja, mržnje, odnositi se blago i milosrdno prema ljudima, Božjim miljenicima. Nema Božića bez ljudi i to posve konkretnih ljudi. Božja naklonosti prema čovjeku istodobno je poziv i ljudima da budu naklonjeni jedni drugima, da budu više ljudi i da stvaraju humaniji svijet, svijet kakav je želio Isus iz Nazareta kad je govorio o Kraljevstvu Božjem.

U vremenu kada mnogi ljudi sumnjaju u čovjeka, kad su razočarani neizmjernim količinama ljudskog zla, kad je potpuno ovladao antropološki pesimizam, potrebno je više povjerenja u čovjeka. Blagdan Božića poziva ljude da žive čovječnije po uzoru na Isusa iz Nazareta i da povjeruju da su svi ljudi miljenici Božji.

---

Drago Bojić, polis.ba

---