Intervju s Lucijom Sabolić: ODNOS JE VAŽNIJI OD STRUKTURE – RAZUMIJEVANJE OD PRIPADNOSTI

O samoodgoju i odgoju, o zrelosti i pedagoškom odnosu, o osobnim i kolektivnim traumama, o važnosti obrazovanja i autentičnoj vjeri za zrelost pojedinca za polis govori pedagoginja Lucija Sabolić. Gospođa Sabolić pozorni je i aktivni promatrač društvenih događanja u zemljama regije, posebno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji gdje je neko vrijeme i živjela. Uža joj je specijalnost pedagogija, s naglaskom na pedagogiju prisutnosti i integriteta – dakle odgoj integralnog čovjeka. Rado volontira, planinari i biciklira.

---

Gospođo Sabolić, hvala Vam što se prihvatili odgovoriti na neka pitanja za polis. Počnimo s uvijek aktualnim pitanjem: Koliko je važno za ljudsku zrelost upoznati samoga sebe?

U vremenu nesigurnosti i dubokih kolektivnih rana, pitanje osobne zrelosti i odgovornosti postaje važnije nego ikada. Upoznavanje samoga sebe temelj je autentične zrelosti – ono što bismo u pedagogiji nazvali samospoznajom. Bez nje nema ni stvarne slobode, ni odgovornosti.

Samospoznaja nije slučajna posljedica života, već rezultat dugog i hrabrog unutarnjeg rada, procesa koji nas vodi prema razumijevanju vlastitih motiva, emocija i odgovornosti. Ona je preduvjet moralne volje, sposobnosti da djelujemo ne samo u skladu s vlastitim željama, nego i s etičkim načelima.

Svatko od nas nosi svoj unutarnji rep – splet društvenih, kulturnih i obiteljskih dinamika koje su nas oblikovale. Prava zrelost počinje kada se usudimo pogledati tu mrežu podrijetla: kada prepoznamo kome i čemu smo odani, koje obrasce nesvjesno ponavljamo i kada odlučimo preuzeti odgovornost za ono što jedino možemo istinski mijenjati – sebe.

Upoznavanje sebe nije privatna stvar, jer zrelost nije samo rezultat životne dobi, ona je plod pedagoškog odnosa koji nas poziva na refleksiju, dijalog i rast. Zreli postajemo tek kada razumijemo unutarnji sukob između želja i dužnosti – i kada iz tog sukoba iznjedrimo moralnu volju koja zna birati put integriteta, čak i kad on nije najlakši.

Ima li neko životno razdoblje kada je presudno upoznati se?

Samospoznaja nije jednokratni događaj, već valoviti proces koji se odvija tijekom cijelog života. Sve dok dišemo, pozvani smo upoznavati sebe – uvijek iznova, na novim dubinama. Ipak, određena životna razdoblja donose posebnu osjetljivost i važnost za samospoznaju.

Djetinjstvo je korijen: tada se oblikuju prvi emocionalni obrasci, slika o sebi i drugima, kao i temelj karaktera. Začetnik znanstvene pedagogije Johann Friedrich Herbart bi rekao – to je početak oblikovanja volje, koja nastaje u susretu s etičkom napetošću između onoga što jest i onoga što treba biti.

Adolescencija donosi trenutke buđenja – sukobe, traženje identiteta, odvajanje od autoriteta i početke vlastite odgovornosti.

Zrela dob pak donosi poziv na integraciju, ali i dublju odgovornost – ne samo za vlastiti život, već i za svijet kojem pripadamo.

Krize – bolesti, gubitci, prekidi, sukobi – često su najglasniji pozivi na dublje upoznavanje sebe. Tada nas zrelost ne dodiruje tiho, već nas proziva snažno, ponekad bolno. U tim trenucima pozvani smo okrenuti se unutarnjoj istini, umjesto da tražimo vanjske potvrde.

Možemo reći da je najvažniji pedagoški trenutak u djetinjstvu, ali istinsko oblikovanje sebe ne prestaje s godinama. Odrasla osoba također može (i mora) odgajati samu sebe – razvijajući volju, kritičku svijest i osjećaj za smisao. Zato je pedagoška odgovornost odraslih prema mladima usmjerena ne samo na prenošenje znanja, već i na otvaranje prostora za razumijevanje sebe i svijeta.

Samospoznaja je dakle cjeloživotni proces – ali on traži podršku, odgoj, odnos. I najčešće – hrabrost da ne pobjegnemo kad nas zrelost pozove.

Koje su zapreke da se bude ne tek odrastao, pravno i biološki, punoljetan, nego duhovno zreo?

Duhovna zrelost ne dolazi sama po sebi s godinama, niti je zajamčena pravnim statusom punoljetnosti. Ona je rezultat unutarnjeg razvoja, samoproučavanja i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Zapreke na tom putu su brojne – i često duboko ukorijenjene.

Jedna od najvećih zapreka je nesvjesna odanost obiteljskom sustavu. Naime, često „slijedimo“ one članove obitelji koji su bili zaboravljeni, isključeni ili nepriznati. Naša odanost tada nije usmjerena prema životu, nego prema boli – a takve odanosti oblikuju naš identitet iz sjene. Zamrznute emocije, nerazriješene traume i nesvjesne identifikacije često nas drže podalje od cjelovitosti i slobode.

Zrelost traži kontemplaciju i hrabrost da gledamo i svoju svjetlost i svoju sjenu. A tome stoji na putu i odsutnost moralne pedagogije – odgoja koji bi učio ne samo poslušnosti, nego i razlikovanju dobra, biranju vrednota, postavljanju unutarnjih granica. Ako je čovjek odgajan da traži samo ugodu, a ne smisao i odgovornost, teško će dosegnuti duhovnu zrelost.

Ona naime zahtijeva mogućnost da promišljamo drugačije – da izađemo iz normi, propitamo društveno nasljeđe i oblikujemo vlastiti moralni kompas. Bez kritičkog odgojnog odnosa koji potiče razmišljanje, osoba može postati savršeno prilagođena – ali ne i istinski zrela.

Zrelost dakle ne izrasta samo iz iskustva, već iz pedagoški vođenog odnosa – onog koji nas uči misliti, razlikovati, osjećati, postavljati pitanja i preuzimati odgovornost. Bez toga ostajemo odrasli po formi, ali ne i po biti.

Kad biste opisivali zrela čovjeka, koje bi osobine trebao imati?

Zreo čovjek je onaj koji posjeduje jasnoću mišljenja, postojanost karaktera i etičku orijentaciju. Njegova zrelost ne očituje se u savršenstvu, nego u sposobnosti da razlikuje, reflektira i djeluje u skladu sa sobom i s drugima.

Zrelost spaja slobodu i odgovornost – ne kao suprotnosti, već kao dvije strane iste životne snage. Zrela osoba ne djeluje iz automatizma ili straha, već razmatra značenje svog djelovanja. Razlikuje činjenje iz unutarnje slobode od ponašanja oblikovanog vanjskim pritiscima ili nesvjesnim obrascima.

Ona uvažava drugog kao subjekta, a ne kao objekta korekcije ili projekcije. Zrela osoba ne osuđuje, ali vidi jasno. Ne poriče, već zna što je njezino – a što pripada drugome. Ona prihvaća stvarnost, ne zato što se s njom uvijek slaže, nego zato što uviđa granice i nalazi prostor djelovanja unutar, a ne izvan njih.

Zrelost se očituje u samorefleksiji, spremnosti na dijalog, jasno postavljenim granicama, ali i u tihoj hrabrosti da se bude u svijetu bez potrebe da ga se kontrolira

Zrela osoba ima kapacitet za suosjećanje, ali ne upada u ulogu spasioca. Ona razlikuje gdje završava empatija, a počinje preuzimanje tuđe odgovornosti. U njoj su prisutni i blagost i jasnoća – srce koje vidi, i volja koja zna.

Ona ne traži više da svijet bude drugačiji, nego ima hrabrost pogledati ga onakvim kakav jest – i u tom pogledu odlučiti što joj je činiti. Zrelost se očituje u samorefleksiji, spremnosti na dijalog, jasno postavljenim granicama, ali i u tihoj hrabrosti da se bude u svijetu bez potrebe da ga se kontrolira.

Zreo čovjek ne mora imati odgovor na sve – ali zna slušati, razlikovati i djelovati u skladu sa smislom, a ne impulsom.

Ne postoji čovjek bez trauma. Jesu li najteže traume u djetinjoj dobi?

Da – upravo zato jer u djetinjstvu nemamo alate za razumijevanje onoga što se događa, niti kapacitete da obradimo iskustva koja nas duboko pogađaju. Najdublje rane često nastaju u razdoblju kada smo emocionalno i kognitivno još nedorasli za interpretaciju stvarnosti, kada nemamo jezik ni unutarnji okvir za smisleno smještanje boli.

Psihologija to opisuje kao rana emocionalna zanemarenost, dok pedagogija, iako ne koristi termin “trauma”, govori o duši djeteta i o onome što oblikuje njegovu volju, etičku orijentaciju i osjećaj smisla.

U tom kontekstu, najdublja rana nije nužno događaj, već odsutnost pedagoškog odnosa – onog koji bi pružio tumačenje, razumijevanje i emocionalnu prisutnost. Djeca ne pate samo zbog onoga što im se dogodilo, nego zbog toga što nisu imali s kim to podijeliti i gdje to smjestiti. Kada izostane netko tko bi iskustvo obradio zajedno s njima, ono ostaje neintegrirano – i kasnije živi kroz nesvjesne obrasce ponašanja.

U pedagogiji je ključno pitanje: Je li bilo pedagoške prisutnosti? Jer ono što oblikuje duhovni i moralni razvoj djeteta nije samo sadržaj iskustva, već odnos koji to iskustvo prati – odnos koji uči dijete kako da razlikuje, osjeti, izrazi, razumije i integrira ono što proživljava.

Zato se s pravom može reći da su najteže traume one iz ranih godina, kada nije bilo ni unutarnjih kapaciteta, ni vanjske podrške. No, upravo to znanje nas poziva da pedagoški djelujemo – svjesno i odgovorno, stvarajući odnose koji liječe i oblikuju, ne samo u djetinjstvu, nego i u životu odraslih.

Ima li trauma kojih se ne sjećamo ili ne želimo ih osvijestiti?

Mnoge traume koje nosimo nisu ni svjesne ni osobne – one su često naslijeđene, utkane u naš genetski i kolektivni zapis. Svaki čovjek u trenutku začeća prima ne samo fizičku strukturu svojih roditelja, već i emocionalni i traumatski registar njihovih života i sustava iz kojih potječu.

Tijelo pamti ono čega se um ne sjeća. Naše afektivne sile, iako nesvjesne, često upravljaju voljom i ponašanjem. Neizgovorena pitanja i potisnuti osjećaji oblikuju naše svakodnevne izbore – sve dok ne dobiju prostor za promišljanje i simbolizaciju.

U pedagoškom smislu, ključno je pitanje: možemo li stvoriti prostor u kojem je dozvoljeno misliti ono što nismo znali da nosimo? Trauma ne zahtijeva uvijek „rješenje“, ali zahtijeva priznanje i vidljivost. Potrebno je otvoriti etički prostor u kojem čovjek smije postaviti pitanje koje nije smio izreći – i time ga već djelomično transformirati.

Sve ono što nije dovedeno u etičku refleksiju upravlja nama iz sjene. Zato je duhovna i pedagoška zadaća svakoga od nas naučiti slušati svoje osjećaje, uočiti ono što izbjegavamo vidjeti i osvijetliti ono što ostaje potisnuto. Gdje je trauma – tu je i mogućnost iscjeljenja. Svatko od nas nosi u sebi i traumu i iscjelitelja.

Pedagogija, u tom smislu, ne mora imati terapijski cilj, ali mora stvarati odnos u kojem promišljanje o skrivenom postaje moguće – bez prisile, ali s jasnoćom i otvorenošću.

Ne postoji kolektiv, obitelj, neka zajednica ili narod bez trauma. Koliko smo mi traumatizirani kolektivi prošlim stradanjima, ratom?

Nažalost, duboko. Neiscijeljene traume ratova, gubitaka i podrijetla, prisutne su u kolektivnoj psihi našeg društva. One se prenose šutnjom, sramom, nepovjerenjem i strahom. Ne uvijek kroz riječi, ali svakako kroz tijela, geste, odgojne stilove i tišine koje nas okružuju.

Trauma ne nestaje šutnjom – ona se tako prenosi. Ako nije priznata i integrirana, ostaje zamrznuta u podsvijesti sustava, manifestirajući se kroz simptome, agresiju, emocionalnu nepismenost i društvenu paralizu. Kako ističe psihoterapeut Jan Jacob Stam: „Kada se žrtve ne priznaju, a krivci isključe – sustav traži ravnotežu.“

Zrelost počinje priznanjem: “To se dogodilo. Priznajem.” Bez toga nastavljamo živjeti u napetosti između poricanja i prenesene boli, u društvu koje reagira bez refleksije.

Pedagoški gledano, trauma nije samo rana u prošlosti – ona je zatvorenost sustava za promišljanje o sebi. Kada se sustav (bilo obiteljski, obrazovni ili društveni) ne usudi postaviti pitanja o vlastitim normama, o šutnji i isključenima – trauma se nastavlja.

Nažalost, mnoge odgojno-obrazovne institucije nesvjesno reproduciraju prešutne norme – bez prostora za kritičku distancu, etičku dilemu i estetsku osjetljivost. Time se gubi pedagoški potencijal za iscjeljenje i rast.

Zato je dužnost obrazovanja oblikovati zajedničku etiku, koja ne produbljuju podjele, nego pomiču prema skladu, integraciji i zajedničkom pamćenju.

Trauma nije samo sjećanje na bol. Ona je poziv na odgovornost zajednice da prepozna, progovori i oblikuje prostor u kojem se bol može pretvoriti u smisao.

Jesmo li svjesni trauma drugih? Ne čini li se da živimo u općoj atmosferi drskosti, agresivnosti ili, ako je to prejako kazano, onda u atmosferi neke «divlje» sebičnosti? Zar uostalom sva nastojanja glavnih i najmoćnijih nije postizanje i obrana svojih prava i privilegija, čak i kad se skrivaju pod krinkom patriotizma i rodoljublja ili ljubavi prema Crkvi?

Nažalost, sve češće živimo u društvenoj klimi u kojoj drugi postaje nevidljiv, sveden na funkciju, mišljenje ili prijetnju. Agresivnost, drskost i povlačenje u sebične obrambene mehanizme često nisu znak snage, već duboko potisnute ranjivosti.

Zaboravljamo da iza agresije stoji rana, a iza hladnoće – neizgovoreni strah. No da bismo to vidjeli, potreban je unutarnji pogled, sposobnost da se ne sudimo izvana, nego da razumijemo iznutra. Bez dijaloške etike, kako bi rekao filozof Martin Buber, susret postaje nemoguć.

Empatija se gubi u brzini. Ritmovi suvremenog života – tehnološki, politički, ekonomski – ne ostavljaju prostor za osjećaj, susret, ni tišinu. A upravo je tišina nužna da bismo čuli ono što nije rečeno.

Psihoterapeut Bert Hellinger, koji je mnogo radio u postkonfliktnim društvima,  nas upozorava: „Svaka isključenost – bilo žrtve, bilo počinitelja – stvara napetost u sustavu.“ Sustav traži ravnotežu, a ona dolazi tek kada se usudimo reći: “Priznajem ono što jest.”

Nedostatak suosjećanja često je simptom vlastite nesvjesne boli. Tko nije pogledao u vlastitu ranu, teško može imati razumijevanja za tuđu. Tko nije priznao vlastitu sudbinu, osuđuje tuđu.

Pedagoški gledano, gubitak suosjećanja nije samo emocionalni problem – to je etikom osiromašeni obrazovni sustav, koji prestaje oblikovati volju i ukorjenjivati moralne ideje. Kada se izgubi moralna orijentacija, javlja se otupljenost i ravnodušnost, ljudi prestaju biti subjekti susreta, a postaju nositelji pukih etiketa.

Empatija bez razumijevanja nije dovoljna. Potrebna je pedagoška sposobnost da se uđe u tuđu poziciju, ne iz sažaljenja, već iz dubinskog pokušaja razumijevanja smisla koji stoji iza tuđe sudbine. To je temelj dijaloške etike: ne da govorimo umjesto drugoga, nego da ga čujemo kao subjekta vlastite priče.

Samo tako možemo izaći iz atmosfere osude i „divlje sebičnosti“ – i zakoračiti u prostor susreta, gdje rana postaje mjesto povezivanja, a ne razdvajanja.

Ne čini li Vam se da se u našem svijetu, ne samo na globalnoj razini, nego i u najbližim odnosima, postavljaju uske granice: dijalogu, poštivanju, pa i ljubavi? Što pokreće ljude: strah, korist, vlast? Papa Franjo je govorio o kulturi odbacivanja i globalnoj kulturi ravnodušnosti?

Da, vrlo često nas ne pokreće ljubav, nego strah – ili rana. Ili, još dublje rečeno, neobrađena kolektivna tuga. U društvu u kojem nema unutarnjeg moralnog usmjerenja, sve se svodi na tehničku učinkovitost i vanjsku disciplinu, dok dijalog i poštovanje gube dubinu. Ocjene pape Franje su precizne dijagnoze svijeta koji bježi od odnosa čim postane nelagodno.

Ljubav je pokret duše prema cjelini. To je snaga koja ostaje u odnosu čak i kada boli, koja ne bježi pred razlikom, konfliktom ili tugom. Ljubav nije samo osjećaj, već etička volja, usmjerenost prema drugome s poštovanjem njegove stvarnosti.

Granice same po sebi nisu problem – problem je njihov izvor. Ako granice postavljamo iz jasnoće i unutarnje orijentacije, one su zdrave. Ako proizlaze iz prerušena straha, ambicije ili moralne superiornosti, tada one nisu zaštita, nego zidovi koji zatvaraju mogućnost odnosa.

Nažalost, i obrazovni sustav, koji bi trebao biti mjesto gdje se uči etika odnosa, danas se sve više svodi na tehničku transmisiju znanja. Kao pedagoginja, ali i kao dijete i mlada osoba koja je prošla taj sustav, poznajem njegovu formu: puno propisa, malo odnosa; puno kontrole, malo dijaloga. Pojedine iznimke – najčešće na razini visokoškolskog obrazovanja – samo potvrđuju to pravilo.

Danas učenici više ne pristaju na pasivnu ulogu primatelja znanja. Kada ih nešto zanima, nerijetko to razumiju bolje od nastavnika. A nastavnici, ako nisu integrirali vlastite rane, strahove i sjene, ne mogu ni stupiti u autentičan dijalog. Djeca ih – kao i svoje roditelje – neprestano podsjećaju na ono što nije obrađeno, što izaziva njihovu defenzivu, kontrolu ili šutnju.

Sve je više primjera kako roditelji pokušavaju preuzeti obrazovni sustav. Dolaze u školu iz razloga jer je rana iz njihovog razdoblja školovanja neprepoznata, a ne zbog problema djeteta. U takvom sustavu, ljubav, dijalog i poštovanje ne nestaju zato što ih nema, nego zato što ih nitko nije učio živjeti.

Ljubav, poštovanje i dijalog nisu rezultat osjećaja, već rezultat etičkog odgoja koji zahtijeva hrabrost da budemo viđeni i da vidimo druge, ne kroz projekcije, već kroz odnose.

Škola koja prestane biti mjesto odnosa, postaje mjesto tehničkog programiranja. A to ne vodi zrelosti – već otuđenosti.

Relativno dobro ste upoznati s političkom i društvenom situacijom u BiH. Kako biste je u najkraćem opisali gledajući iz psihološkog/antropološkog kuta?

Bosna i Hercegovina je zemlja rana – i potencijala. Zemlja dubokih povijesnih slojeva, bolnih podjela, ali i iskustva suživota te neiscrpne mogućnosti za transformaciju kroz dijalog i odgoj.

Pedagoški gledano, riječ je o prostoru u kojem nedostaje zajednički etos – etički temelj koji bi nadilazio različite vrste pripadnosti i ideološke rovove, a vodio prema unutarnjoj odgovornosti i moralnoj orijentaciji. Obrazovanje bi moglo biti mjesto izgradnje identiteta, smislenog dijaloga i pomirenja, ali to zahtijeva duboku promjenu – ne kurikuluma, nego odgojno-obrazovne paradigme.

Društvo je punopravno samo onda kada ima kapacitet reflektirati vlastite norme i pitati se: Što stvarno poučavamo? Kakve vrijednosti usađujemo? Kome dajemo povjerenje? BiH ima tu mogućnost – ali i duboku potrebu za obrazovanjem koje nije samo funkcionalno, već etičko i dijaloško.

Možemo zaključiti kako je Bosna i Hercegovina prostor pedagoških mogućnosti, psiholoških rana i antropoloških izazova. No njezina budućnost ovisi o tome hoće li se usuditi odgajati za susret, a ne samo za pripadnost. Za dijalog, a ne za šutnju. Za istinu, a ne za poziciju

Psihološki, riječ je o prostoru kolektivnog zamrznutog bola – prostoru gdje tri narativa, tri istine i tri žrtve egzistiraju paralelno, ali rijetko se susreću u istini i dijalogu. Bez priznanja boli svih strana, nema pomirenja. Na to jasnije i slobodnije ukazuju teolozi, filozofi i književnici. Jer je to kolektivna psihoemotivna rana koja još uvijek traži riječi, priznanje, prostor i sigurnost. Strah da će priznanje tuđe boli poništiti vlastitu patnju održava napetost i zatvorenost. A zapravo, istina je suprotna. Kako Hellinger ističe: “Kada priznamo tuđu bol, ne gubimo svoju – već svi zajedno dobivamo dostojanstvo”.

Antropološki, situacija podsjeća na opažanja psihologinje i antropologinje Margaret Mead, koja je obrasce ponašanja u nekim zajednicama, usporedila s onima u društvima gdje dominiraju ritualizirana kontrola, rigidna pravila i strah od gubitka identiteta. U tom kontekstu, Bosna i Hercegovina bi – kroz oči jednog antropologa – mogla djelovati poput kolektiva u kojem je struktura važnija od odnosa, a pripadnost važnija od razumijevanja.

Struktura takvog društva često funkcionira kao zatvoreni sistem: onaj koji ne dopušta izlazak iz naslijeđenih uloga, već inzistira na etničkoj, ideološkoj i obiteljskoj lojalnost kao osnovi postojanja. No, upravo zbog toga se u takvom prostoru može roditi novi oblik zrelosti – jer se suočavanje sa sjenama nikada ne događa u udobnosti.

Možemo zaključiti kako je Bosna i Hercegovina prostor pedagoških mogućnosti, psiholoških rana i antropoloških izazova. No njezina budućnost ovisi o tome hoće li se usuditi odgajati za susret, a ne samo za pripadnost. Za dijalog, a ne za šutnju. Za istinu, a ne za poziciju. Tek tada će se njezin duboki potencijal moći oblikovati u snagu – ne samo za sebe, već i kao svjetionik drugima.

Kako vidite stanje u našoj kulturi i obrazovanju?

Vidim ga kao fragmentirano, ali s važnim žarištima nade. Kultura i obrazovanje u našem društvu danas funkcioniraju bez jasno artikuliranog etičkog temelja. A obrazovanje koje nema u sebi moralnu orijentaciju i estetski osjet, koje ne postavlja pitanje “Zašto odgajamo?” – lako postaje funkcionalno, ali prazno.

Kada sustav ne pita što obrazovanje želi postići, tada se ono svodi na standardizaciju, prilagodbu i utilitarizam. Umjesto oblikovanja karaktera, razvijanja unutarnje slobode i odgovornosti, obrazovanje postaje servis koji proizvodi poslušne, a ne misleće ljude.

Prečesto se znanje prenosi bez povezanosti, kao skup podataka izvan konteksta i odnosa. Učimo informacije, ali ne razvijamo kapacitete za dijalog, suosjećanje i odgovornost. U takvom sustavu, obrazovanje gubi svoju suštinu.

Potrebna nam je nova pedagogija – pedagogija prisutnosti i integriteta. Pedagogija u kojoj učitelj ne podučava samo ono što zna, već ono što živi. Jer znanje bez odnosa ostaje izvanjsko, neukorijenjeno. A odnos je ono mjesto gdje znanje postaje iskustvo, gdje se susreću sadržaj i osoba.

Obrazovanje je danas polje ogromnog potencijala, ali i polje zanemarenih odnosa. Zbornice “pucaju po šavovima”, učitelji su umorni, roditelji preopterećeni i nesigurni, učenici zbunjeni i gladni da budu viđeni. Ničije potrebe nisu doista zadovoljene.

Ali ta kriza nije kraj – ona je poziv na transformaciju. Da obrazovanje postane mjesto susreta, smisla i rasta. Da škole ne budu samo mjesta prijenosa znanja, nego prostori gdje se razvijaju ljudi – u punom smislu riječi. Jer obrazovanje koje ne vodi prema slobodi, odgovornosti i cjelovitosti, prestaje biti odgoj – i postaje tek tehnička funkcija sustava koji više ne zna zašto postoji.

Vjera unutar institucija zna biti oblikovana formom bez snage, sustavom bez odnosa. Propisi zamjenjuju blizinu, a govor o moralu ponekad istiskuje milosrđe. Forma nadjača sadržaj, a ritual nadoknađuje odsutnost živog odnosa. Takva vjera lako sklizne u ideologiju – što ne bi trebala biti. Jer vjera je odnos. Živi odnos

Nastojite biti praktična vjernica. Kako bi opisali vjeru naših hijerarhija i vjeru običnoga puka? Ima li tu razlike?

Vjera naroda više je utjelovljena. Nalazi se u gesti, u molitvi, u trpljenju, u zahvalnosti, u tišini i pogledu. To je vjera tijela – koja šuti, ali se vidi. Koja nije uvijek artikulirana, ali je prisutna. Koja ne pita uvijek za propis, ali zna reći: “Neka bude volja Tvoja.”

S druge strane, vjera unutar institucija zna biti oblikovana formom bez snage, sustavom bez odnosa. Propisi zamjenjuju blizinu, a govor o moralu ponekad istiskuje milosrđe. Forma nadjača sadržaj, a ritual nadoknađuje odsutnost živog odnosa. Takva vjera lako sklizne u ideologiju – što ne bi trebala biti. Jer vjera je odnos. Živi odnos. Ne između mene i apstraktne ideje, nego između mene i Života. Između mene i Boga – koji ne boravi samo u svetohraništu, nego i u trpljenju bližnjega, u tišini prirode, u kruhu, u šutnji. Vanjski ritual bez unutarnje volje – nije dovoljan. Vjera bez razumijevanja nije odgojna. Ako je obrazovanje ne usmjeri prema susretu sa smislom, nego je svede samo na sustav uvjerenja, tada ona ne oslobađa, nego zarobljava.

Iz kršćanske perspektive, vjerujem da se moramo vratiti izvoru – Isusu Kristu i  njegovoj poruci iz evanđelja. Isus nije zbunjivao. Nije bio moralni čistunac, nije glumio nadmoć – bio je čista ljubav, i upravo su ga zato slijedili oni s margine društva.

Danas, više od dvije tisuće godina kasnije, nismo se puno približili toj Ljubavi. Umjesto toga, često se zbog straha zaklanjamo iza propisa. Religijske zajednice često nas oblikuju kroz strah, stid i krivnju – emocije koje, prema neuroznanosti, vibriraju na najnižim frekvencijama i povezuju se s psihofizičkom razgradnjom. A Isus nije propovijedao stid – nego iscjeljenje.

Vjera mora biti iskustvo smisla, prostor odnosa, snaga koja integrira, a ne struktura koja isključuje. I možda je upravo vjera naroda – tiha, trpeća, skromna, svakodnevna – ono najautentičnije!

Kako biste u najkraćem opisali svoj životni credo?  

Slušaj. Život, druge, a ponajviše sebe. Jer život uvijek govori – kroz tijelo, odnose, tišine i snove. Sve što se događa – nosi poruku.

Budi most.
Most između starog i novog.
Poštuj korijen, ali biraj svijest.
Pripadaj svijetu, ali budi slobodan.
Poštuj odakle dolaziš – ali hrabro izaberi kamo ideš.

Ljubav nije osjećaj – ljubav je snaga.
Snaga koja integrira sve što jest, ako joj dopustimo da vodi.

Odgoj je umjetnost.
Ne upravljanje, već suputništvo.
Umjetnost koja u čovjeku oblikuje čovječnost.
Koja pomaže da svatko od nas razumije vlastiti položaj u svijetu – i odgovorno ga zauzme.

---

Pitanja postavio: Ivan Šarčević, polis.ba

---