Što znači apostolska vjera i apostolska Crkva?

Svetkovinom apostola Petra i Pavla kršćani, ponajviše katolici, potvrđuju vjeru u živu tradiciju, stoljećima predavanoga evanđelja. Naime, u nicejsko-carigradskom Vjerovanju, za kojega se i kaže da je utemeljeno na apostolima, unutar članka o Duhu Svetom, kršćani ispovijedaju vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu.

Riječ apostolska znači da vjerujemo u evanđelje, u poruku o Isusu Kristu kako su je čuli, prihvatili i širili apostoli, a među njima – tako je zapisano u Novom zavjetu – naročito dvojica tako različitih a tako snažnih apostola, Petar i Pavao. Ovo naglašavamo da se apostolicitet Crkve i naše vjere ne shvati samo kao sukcesija i hijerarhija, kao kontinuirani povijesni slijed papinske i biskupske službe, nego ponajprije kao činjenica da nemamo drugog evanđelja, drugog poklada vjere, od onoga kojeg su nam predali prvi svjedoci – Kristovi apostoli.

Apostoli prvo označavaju Isusove učenike, dvanaestoricu, a onda se značenje proširuje na sve one koji naviještaju evanđelje i na sve koji potaknuti evanđeljem šire dobru vijest i čine dobra djela (apostolat). Grčka riječ apostol znači poslanik. Isus je pošiljatelj apostola. U Ivanovom evanđelje Isus govori da onako kako je on poslan od Oca, i on šalje svoje učenike, te kako oni budu primljeni, bit će znak kako se prihvaća njega, odnosno onoga, koji je njega poslao, dakle samoga Boga.

Među apostole, zbog okamenjene patrijarhalne kulture i muško-klerikalizirane uskoće, nerado se ubrajaju žene. A one su, počevši od novozavjetnih Marija, posebno Marije Magdalene, apostolice apostolâ, do današnjih vjernica nezaobilazni dio baštine vjere i snaga Crkve. Nema Crkve bez žena. Kad se i u našoj Crkvi hvali njezin muški hijerarhijski vid, i svodi ga se najčešće na nacionalne zasluge, naime, da je Crkva sačuvala nacionalnu svijest, hrvatstvo, zaboravlja se da su žene, majke, bake, redovnice sačuvale čovještvo, moralnost koja dolazi iz vjere. One su stalni zatajni kontrapunkt koji kaže da se vjerom u Boga koji ljubi ljude spašavaju partikularni identiteti, a ne obratno, da se vjerom koja spašava čovještvo da se ne izopači, istinski ljubi i čuva narodno pripadanja i nacionalno dostojanstvo, a ne da se obranom hrvatstva spašava čovjeka, čovještvo i vjera.

U našem svijetu raznih bogova, političkih “careva” i svjetovnih božanstva, raznih idola i ideologija, Isusov apostol uvijek iznova jasno i nepotkupljivo naviješta jednog jedinog Boga, Boga koji voli svijet, ali se svijetu ne suobličava, pogotovo ne političkim programima rase, klase i nacije

Isus šalje apostole i apostolice po svem svijetu da naviještaju evanđelje, da opraštaju grijehe i krste te da učine njegovim učenicima sve ljude. U tom smislu su i Petar i Pavao apostoli. Petar je najbliži Isusov učenik, prvak, glasnogovornik, prvi očevidac Isusova života, smrti i uskrsnuća. Pavao, s druge strane, ne pripada dvanaestorici, nema iskustvo tjelesnoga, povijesnoga Isusa, ali je kao posljednji, kao nedonošče, kako kaže za sebe, od uskrsloga Krista izabrani obraćenik i pozvani apostol da naviješta evanđelje poganima. Jedan je ribar, drugi šatordžija, jedan u vjeri jednostavni Židov, drugi helenistički obrazovani Židov, oba na svoj način gorljivi u vjeri. Obojica su se dali «zavesti» Isusovim pozivom i životom; obojica su svoje poslanje okrunili mučeničkom smrću u Rimu, u vrijeme cara Nerona. Od davnina ih se na isti dan časti jednom svetkovinom.

Iako vrlo različiti, ova dva Isusova apostola očituju zajedništvo učeništva i kolegijalitet u odlučivanju i vođenju, naučavanju i praksi Crkve. Poznato nam je to i iz njihove oštre rasprave oko pitanja treba li se obrezati, trebali postati Židovom da bi se bilo Isusovim učenikom, kršćaninom.

Na Petru (Stijeni) kao prvom ispovjedatelju Isusova mesijanskoga identiteta (Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!) utemeljena je Crkva. On je nositelj najprije zajedništva apostola, pa onda ključeva opraštanja neoprostivoga i središte crkvenoga zajedništva, institucionalnoga kontinuiteta (sukcesije) i tradicije vjere (odatle se izvodi značenje rimskoga biskupa kao znaka jedinstva Kristove crkve po svem svijetu, odatle i primat jurisdikcije i nezabludivost u izvanrednom naučavanju u ime cijele Crkve i to u pitanjima vjere i morala). On je Kristov sluga i služitelj svoje braće i sestara, osnažitelj njih u vjeri da ne malakšu, a ne onaj koji je povrh Krista i koji instrumentalizira Krista za svoju moć da bi gospodario na drugima.

Pavao je navjestitelj i učitelj evanđelja ljudima koji za evanđelje nisu čuli ili su čuli tek malo ili krivo. U njemu se izražava poslanički i dijaloški – misionarski karakter Crkve, Crkve koja razumijeva sebe kao zajedništvo vjernika u religijski pluralnom svijetu u kojem treba inkulturirati evanđelje. Na primjeru prve apostolske zajednice, koju su vodili stupovi Petar, Jakov i Ivan, Pavao osniva mnoge crkve. Ali i više od toga organizacijskog elementa, nitko od apostola kao Pavao ne inzistira na karizmi, na različitim Božjim darovima u svakoj lokalnoj crkvi, na slobodi koja dolazi iz vjere u Krista. U Pavlu se posebno potvrđuje duhovski događaj rađanja crkve po kojem Crkva nije samo institucija nego i događaj Božjega Duha. Ona je od Boga izabrani/sazvani narod iz svakog plemena, puka i jezika, hodočasnička zajednica braće i sestara, tijelo Kristovo, sakrament spasenja u Kristu, otajstvo saveza Boga i ljudi…

Ako bismo danas htjeli od ove dvojice apostolskih prvaka, čije smo poslanje kratko i nedovoljno skicirali, nešto naučiti, onda bi se to najprije odnosilo da naše ispovijedanje vjere u apostolsku Crkvu s riječi prijeđe na djela, u praktični život. Apostolski život označava dosljedno, ne polovično ni licemjerno, nasljedovanje Isusa i njegova evanđelja, osobno i zajedničko siromaštvo, Crkvu koja nije radi sebe, koja nije radi svjetovne moći u društvu, koja nije bog, nego je radi Boga i Krista, radi ljudi, posebno siromašnih i tlačenih.

Ono na što valja biti posebno pozoran jest da u krizi i obnovi našega apostolstva valja se kloniti sveprisutnog dvostrukog a površnog obnavljanja Crkve. S jedne strane ta se površna obnova tiče nesigurnih, strašljivih ljudi u vjeri, koji iz manjka pouzdanja u Boga ne čine ništa drugo nego nastavljaju i utvrđuju klerikalističku, feudalnu, trijumfalističko-defenzivnu crkvenost

U našem svijetu raznih bogova, političkih “careva” i svjetovnih božanstva, raznih idola i ideologija, Isusov apostol uvijek iznova jasno i nepotkupljivo naviješta jednog jedinog Boga, Boga koji voli svijet, ali se svijetu ne suobličava, pogotovo ne političkim programima rase, klase i nacije. Apostol svjedoči Boga ne kao neku daleku i praznu, transcendentnu veličinu, nego kao povijesnog Boga otaca, od Abrahama i izraelskoga naroda do moga oca i majke, moje župe, Crkve, i moga naroda i društva, Boga koji je svoje ljudsko lice objavio u Isusu iz Nazareta i koji danas djeluje u mom malom i velikom svijetu po svojoj duhovnoj snazi.

Ne možemo se, naime, oteti činjenici da su u naš svijet nahrupili razni bogovi. Izmiljeli su iz svojih mračnih jazbina i grobova konkurentski bogovi prezira i mržnje prema ljudima, bogovi nasilja i rata, bogovi svetoga terora i vječnog nadmetanja, bogovi namještenosti, čak s pobožnom maskom samoga Krista, koji se vrte oko hramova i oltara, a koji utjeruju strah i tjeskobu među ljude, sebi dopuštaju sve, i istodobno oduzimaju slobodu i prava najmanjoj Isusovoj braći.

Osim idolatrije, novih bogova, na primjeru apostola, posebno Pavla i njegova sukoba s tada licemjernim Petrom i Jakovom, sa «stupovima» prve Crkve, kojima je Pavao priznavao prednost i prvenstvo, ali se nije mirio s njihovim zatvaranjem evanđelja u uskoću nacionalnoga, dakle, osim idolatrije i srebroljublja, uvijek za Kristove apostole postoji kušnja i ekleziolatrije, apsolutizacije Crkve ili redukcije otajstvene biti Crkve na jedno područje: na političku moć u društvu, na liturgizam i obredni egzibicionizam, na sakralnu strukturu (hijerarhiju) kada Crkva postaje firma glavnog poslovođe i poslodavca (biskupa), na njegovu simoniju i nepotizam, ili kada Crkva postaje «posjed» izopačene male skupine oligarha, ili ako se pretvara samo u socijalnu, humanitarnu agenciju, ili oboljelu strukturu koja više ne vidi što je njezino poslanje, nego traži da se samo njoj služi jer misli da je sama sebi svrha…

Točno je da se evanđelje inkarnira, utjelovljuje (slično kako se Bog utjelovljuje u povijesnu osobu – čovjeka Isusa) u konkretnu povijest, u vrlo određeno zemljopisno područje, u konkretni narod, jezik, kulturu, ali Crkva se ne može izjednačiti ni s jednom rasom, narodom, kulturom, kontinentom, jezikom, ni s jednim režimom, vođom i strankom. Ona je božansko stvorenje, a ne apsolutna veličina. Ona ne služi sebi nego izgradnji Božjeg kraljevstva kojemu nije vlasnik, nego klica, znak i sredstvo.

Crkva se, reći će mnogi i sa svih strana, kako oni iz Crkve tako i izvan Crvke, nalazi u krizi. Kriza je, međutim, permanentno stanje evanđelja i vjere, a time i Crkve i Isusovih apostola. Kriza je uvijek i prilika. Ono na što valja biti posebno pozoran jest da u krizi i obnovi našega apostolstva valja se kloniti sveprisutnog dvostrukog a površnog obnavljanja Crkve. S jedne strane ta se površna obnova tiče nesigurnih, strašljivih ljudi u vjeri, koji iz manjka pouzdanja u Boga ne čine ništa drugo nego nastavljaju i utvrđuju klerikalističku, feudalnu, trijumfalističko-defenzivnu crkvenost, koji i «po ulicama», izvanjskim nabožnim manifestacija i svjetovno-estradnom duhovnošću, nekritički brane bezgrešnost crkvenih ljudi (Krivci su uvijek izvan nas!?), a što je za Crkvu štetnije od izvanjskog kriticizma bez respekta.

U takvu vrstu krive obnove pripadaju i oni stavovi koji misle da će samo boljom institucionalnom organizacijom, promjenom zakona, propisa i struktura, ali bez sadržaja evanđelja i bez svjedočenja životom, povratiti snagu Crkve. Mnoge krajevne crkve umrtvljene su jer boluju od biskupskog autoritarizma, kleričkog svevlašća, od izvanjskosti i fasada, od procedura i birokratizma, od prekobrojnih sjednica, povjerenstava i vijeća, jer se u konačnici bave samo sobom, svojim pozicijama, a daleko su od života konkretnih ljudi, vjernika kojima su poslani. Umjesto da služe, njima se služi!

S druge strane široko je prisutna i zavodljiva ništa manje površna i opasna obnova Crkve kroz pseudokarizmatske pokrete i strujanja. Njihovo je izvorište u protestantskim pentekostalnim skupinama. Takvi koriste nevolje i bolesti, pogotovo razorene bračne i obiteljske odnose unesrećenih ljudi; izdašno koriste i hladnoću, bogatašku neosjetljivost i negostoljubivost klera (biskupa i župnika), njihovu licemjernu vezu s mafijaškom politikom i privrednim tajkunima. Kvazikarizmatici izdašno koriste i poludjelu ponudu duhovnoga tržišta i ubacuju svoja kukavičja jaja u prazna gnijezda suvremene duhovne pustoši. Nerijetko razaraju obitelji, još više razboljuju bolesne, stvaraju paralelne zajednice unutar crkvenih zajednica, potkupljuju potkupljive biskupe i klerike novcem koji su namaknuli na nevoljama vjernika i povrh svega zloupotrebljavaju mnogovrsnu patnju i ogromnu čežnju današnjih ljudi za smislom, za spasenjem, za blizinom – u konačnici čežnju za Bogom, za Isusom Kristom. Vole čudesa – i znaju ih unovčiti. Njihov Bog je bog financijskoga blagoslova. Oni ništa ne rade badava, nego «rasprodaju» i samu Božju milost.

Mnoge krajevne crkve umrtvljene su jer boluju od biskupskog autoritarizma, kleričkog svevlašća, od izvanjskosti i fasada, od procedura i birokratizma, od prekobrojnih sjednica, povjerenstava i vijeća, jer se u konačnici bave samo sobom, svojim pozicijama, a daleko su od života konkretnih ljudi, vjernika kojima su poslani. Umjesto da služe, njima se služi!

Obnova Crkve, univerzalne i partikularne, biskupije i župe, ne događa se ni većim osvajanjem crkveno-političke moći ili informacijskog prostora u društvu, povećanjem plaća i crkvene imovine; obnova se ne događa ni uvijek novim liturgijskim upriličenjima, hodočašćima i pompoznim proslavama obljetnica, uvijek novim duhovnim eventsima i entuzijastičkim duhovnim spektaklima. Sve se redovito na kraju pokaže kao slama koja plane žestoko i naglo, ali je kratkoga daha i nestaje brzo, a ostavlja neugasivu potrebu za uvijek novim i pomodnim.

Apostolsko djelovanje je dosljedno i odlučno, strpljivo i uporno. Slično onomu kako su i Petar i Pavao bili spremni podnijeti šikaniranja za evanđelje, i zatvor i mučeničku smrt, kako su bili spremni trčati do kraja života za vijenac pravednosti. Obnova Crkve, velike i ovih naših malih, obiteljskih, redovničkih, župnih zajednica, neće se dogoditi nekim izvanrednim zahvatima, ni ukazanjima odozgo ni viđenjima odozdo, nego ako se ono redovno čini na najbolji, na izvanredan način; ako se redovno naviještanje evanđelja (martyria), redovno bogoštovlje (liturgia – posebno euharistija), redovno crkveno – obiteljsko, župsko, redovničko, biskupijsko zajedništvo (communio) i služenje u djelima milosrđa (diakonia) svjedoče na najbolji, na izvanredan način, što dosljednije evanđelju.

Nije, dakle, smisao apostoliciteta Crkve samo u verbalnom priznavanju pape i biskupa Petrovim i apostolskim nasljednicima, nije ni u činjenju nekih iznimnih, izvanrednih stvari, nego u nastavku tradicije koju od njih baštinimo, u redovnom životu koji se živi na izvanredno krepostan način: u poštenju, u istini i konkretnoj ljubavi prema Bogu Isusa Krista i prema ljudima, Isusovoj braći i sestrama.

Apostoli Šimun/Petar i Savao/Pavao bili su obični ljudi koji su odazvali Isusovu pozivu, koji su u nasljedovanju Isusa iz Nazareta postali izvanredni, nadprosječni pa i nenadmašni svjedoci. Izvanredno su odgovorili na neizmjernu Božju milost koja ih je pohodila u učitelju Isusu.

---

Fra Ivan Šarčević

---