Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
TOMA APOSTOL – SUMNJIVAC U ZAJEDNICI
Nitko se u zajednici ne odnosi superiorno ni prezrivo prema “nevjernom” Tomi. Njegova ga zajednica ne isključuje, jer vjera nije vlasništvo nikoga od njih i nitko od njih ne može biti sudac tuđe vjere. Učenici svjedoče Tomi da je Isus živ. Do Tome je hoće li u to slobodno povjerovati, a ako i ne može, on je i dalje član zajednice
Iv 20,19-24: Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.« I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Da su maleni i mladi, da su oni najranjiviji bili samo malo sumnjičaviji i nepovjerljiviji prema zlostavljačima, zavodnicima i predatorima zamaskiranim u svete haljine i pobožne riječi, ne bi doživjeli zlostavljanja, ne bi postali žrtve perverznih tipova. Iz slijepog vjerovanja, iz strahova i krivih slika Boga, iz slijepe poslušnosti, bez kritičke svijesti i slobode samostalnog odlučivanja, mnogi su duhovno i tjelesno zlostavljani, učinjene su strahote nedužnima, uništeni su ili unesrećeni toliki životi.
Nužno je biti oprezan. Sumnja je pratilja povjerenja i vjere. Međutim, stalna opreznost i trajno sumnjičenje oduzimaju radost, pretvaraju nas u smrknute ljude koji samo bdiju da ne budu prevareni. Stalnim oprezom postajemo kontrolori ponašanja drugih, što nas lišava ljepote iznenađenja i zahvalnosti za neočekivani dar. Radikalni sumnjivci dobrotu drugoga smatraju mogućom zamkom ili podvalom. Povjerenje je ipak moćnije od sumnje. Iz povjerenja – pretpostavke i sumnje i ljubavi – nastaje odnos, rađa se novi život.
Sumnja je kritička provjera da se imadne što utemeljenije povjerenje, a ne da se nikome ne vjeruje niti da se tobože osiguramo u svome samostalnom putu. Sumnja vodi ili lakovjernosti i vrćenju oko sebe ili vodi povjerenju i zajednici, zajedničkom životu
Treba razlikovati lakovjernost i sumnju, a pogotovo lakovjernost i povjerenje. Lakovjeran se vrti oko sebe, leprša oko svoje slike, misli da zna sve, smatra se središtem svijeta. Reagira po lakoći i sviđanju. Lakovjernost je narcisoidna umišljenost u vlastitu ispravnost. Sumnja je autentična ako najviše sumnja u sebe. Ustvari, lakovjerni ljudi su često sumnjičavi u sve, samo ne u sebe, u svoju pamet i svoje postavke. Zato ih njihova taština odvodi na stranputicu. Zato nerijetko ne samo lakovjerni vjernici, fundamentalisti i dogmate, nego i iznimno inteligentni ljudi, intelektualci, izručuju se onima koji podilaze njihovoj taštini, koji hrane njihovu neupitnost, te postaju sluge i lutci podlijih, pakosnijih od njih samih.
Sumnja i vjera nisu tako samo stvar intelekta, nego sveukupnog povjerenja. Povjerenje je u temelju i sumnje i vjere; ono je razumno, obrazloživo, iako uvijek rizično izlaganje, izručivanje sebe drugome, njegovim argumentima i pogledima. U lakovjernosti i sebeljublju subjekt sam samo ja, u povjerenju subjekt je drugi, u vjeri Bog. Sumnja je kritička provjera da se imadne što utemeljenije povjerenje, a ne da se nikome ne vjeruje niti da se tobože osiguramo u svome samostalnom putu. Sumnja vodi ili lakovjernosti i vrćenju oko sebe ili vodi povjerenju i zajednici, zajedničkom životu. Sumnja vodi jogunastoj svojeglavosti, stalnom oprezu i računanju da nas netko ne bi prevario ili aktivnom zalaganju i darivanju svojih energija drugima bez očekivanja uzvrata. Sumnja bez povjerenja kod drugih i u zajednici, naposljetku, vodi u darvinizam u kojem su mi drugi samo sredstvo dobra života, «prijatelji iz interesa», ustvari su bešćutni protivnici i neprijatelji. Život se vodi načelom: Nikomu ne vjeruj! Misli samo na sebe!
Današnji odlomak iz Ivanova evanđelja ima za temu sumnju. Izvještava kako pri Isusovu dolasku nakon uskrsnuća među strašljive učenike nije bilo njegova učenika Tome. Oznaka sumnjivi ili nevjerni Toma govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Toma ima nadimak Didim, Blizanac – blizanac svakome čovjeku. Njegova iskrena sumnja, pa i nevjera nerazdvojna je pratilja svake vjere. Toma, dakle, nije bio onoga dana kad je Isus dolazio.
Nikoga se ne može utjerati u vjeru, a da mu se ne učini nasilje. Uostalom ne može Toma tuđom glavom i tuđim ustima kazati: Gospodin moj i Bog moj!
Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se Toma uputio svojim putom. Da bi povjerovao, želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je već jednom povjerovao i izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.
Nitko se, s druge strane, u zajednici ne odnosi superiorno ni prezrivo prema “nevjernom” Tomi. Njegova ga zajednica ne isključuje, jer vjera nije vlasništvo nikoga od njih i nitko od njih ne može biti sudac tuđe vjere. Učenici svjedoče Tomi da je Isus živ. Do Tome je hoće li u to slobodno povjerovati, a ako i ne može, on je i dalje član zajednice. Imamo i mi svojih bližnjih, najbližih, djece, osoba u rodbini, onih koji ne mogu vjerovati. Ne valja ih isključivati nego biti strpljiv i u ljubavi s njima. Naravno, ima različitih tipova nevjere, ali trebamo biti otvoreni i nukati ih na osobni susret s Isusom.
Tomini prijatelji imaju strpljenja s njime. Dijele njegove dileme i kad su oni vjerni i odlučni u svome uvjerenju. Oni su gostoljubivi prema njemu. Ostavljaju otvorenim da i Bog nešto uradi s “nevjernikom”, da uskrsnuli Gospodin sam stigne svome sumnjivom učeniku. Oni nisu vlasnici ničije vjere. Nikoga se ne može utjerati u vjeru, a da mu se ne učini nasilje. Uostalom ne može Toma tuđom glavom i tuđim ustima kazati: Gospodin moj i Bog moj!
Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su duboka čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato on i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, sumnja u zajednici, čeka Gospodina u zajednici. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađena. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti – s ranama. Isus odgovara njegovoj iskrenosti. Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja. Prelazi u vjeru.
U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja, zapravo ostati u odnosu. Sumnju valja izdržati. Može trajati dugo, predugo. Ona nije posjed, ali nije ni trajno stanje, nije ni kraj puta. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični
U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja, zapravo ostati u odnosu. Sumnju valja izdržati. Može trajati dugo, predugo. Ona nije posjed, ali nije ni trajno stanje, nije ni kraj puta. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga, iz toga što su drugi rekli ili što drugi vjeruju, što je to stvar naše navike ili naše nacionalne tradicije.
Apostolu Tomi bi bila “prejeftina” vjera ako bi vidio samo proslavljenoga Isusa, kao nekoga duha ili anđela, Isusa bez rana, Isusa bez križa. Zato traži rane, dodir. I onda se događa ono što je tražio. Isus dolazi. Prilazi mu da se uvjeri u njegove rane. Uskrsloga Isusa, svoga Gospodina, Toma prepoznaje u ranama njegova križa, u biljezima njegove otkupiteljske patnje i ljubavi prema svima, i prema neprijateljima. Božja ljubav sažeta u Isusovim ranama s križa potvrda je samoga uskrsnuća. Toma svoje sumnje u uskrsnuće razrješava u Isusovu križu. I vjera i sumnja slijevaju se u osobni susret s raspetom ljubavlju.
Tomina sumnja ne razvrgava odnos, ni s ljudima ni s Isusom; on se ne osamljuje niti izolira, nije samodovoljan, iako je sumnjičav; nije tvrdoglav niti dogmatično zatvoren, nego otvoren i poučljiv. Toma u sumnji sluša i gleda, sluša još pozornije, gleda još usredotočenije. Ovakva sumnja vodi k vjeri.
Fra Ivan Šarčević