www.polis.ba

II. uskrsna nedjelja | Smisao u ranama

U današnjem evanđelju Isus dolazi među prestrašene učenike koji su doživjeli drugačiji scenarij od planiranog. Rastresene i dezorijentirane ponovno vraća u harmoniju protkanu smislom

Je li teže čovjeku povjerovati u Boga ili živjeti u zajedništvu s Njim? Uključuje li nužno vjera u Njega i suživot s Njim? Zašto nešto tako naizgled jednostavno poput odnosa stvorenja sa Stvoriteljem, može biti tako komplicirano? Samo su neka od pitanja koja današnja čitanja stavljaju pred nas.

Kada promišljamo o odnosima s Drugim i drugima, nemali broj puta u nama se javlja strah. Privlači nas ideja, što bi određeni odnos za nas mogao značiti, u kojem smjeru bi nas mogao odvesti i u što bi nas mogao preobraziti, ali nas i plaši pomisao da bi scenarij mogao biti drugačiji i da je neuspjeh jedna od opcija. U današnjem evanđelju Isus dolazi među prestrašene učenike koji su doživjeli drugačiji scenarij od planiranog. Rastresene i dezorijentirane ponovno vraća u harmoniju protkanu smislom. Evanđelje nam ne donosi njegov programski govor, tumačenja okupljenima, kao ni eventualne rasprave s razočaranima. Donosi nam vrlo kratke rečenice i opipljivo popuštanje straha pred snagom zajedništva.

No vratimo se par koraka unazad, kako bismo pokušali razumjeti što se to dogodilo iza zatvorenih vrata. Kada Isus započinje svoje javno djelovanje, mnoštvo ga neumorno slijedi, među njima posebno oni koji se kasnije profiliraju u njegove učenike. Bili su to ljudi, svatko sa svojom pričom, i zadovoljan i nezadovoljan životom, ali s idejom da postoji tamo negdje možda u budućnosti nešto bolje za njih – nada. I onda jednog dana ona dolazi, u liku čovjeka, Mesije. I nije se uklopila u potpunosti u sliku kakvu su zamišljali, ali svi mi činimo djelomično svoje kompromise kad susretnemo nadu, da nam ne pobjegne. I bilo je to razdoblje zaljubljenosti, kada se vide stvari koje se žele vidjeti. Mnoštvo koje ih podupire, Učitelj koji ih nadahnjuje, čudesa koja im svjedoče – nada se događala, bila je stvarna. Ipak oni su od nje željeli malo više, i vjerojatno su tek čekali njeno pravo vrijeme, i maštali o njoj, kao prilikom rasprave tko će sjedati zdesna kad kraljevstvo napokon bude njihova stvarnost. A propuštali su vidjeti stvarnost kakva uistinu jest.

I onda odjednom, protiv svake logike i njihovog očekivanog scenarija događa se Kalvarija i smrt. On nositelj nade, koji im je pružio priliku da povjeruju da svijet ipak može biti drugačiji, nestaje na križu. Što će sad biti s njima? Izložili su se, drugi su ih vidjeli u društvu s njime. Ako i prežive i opstanu, čemu će težiti, kome se nadati? Zdesna koga će sjediti? Vjerujem da svatko tko se u životu susreo s patnjom i gubitkom drage osobe, može okusiti besmisao i tupilo boli i praznine koju su učenici osjećali Isusovom smrću i odlaskom. Jednostavno odjednom dio tebe nestane, otvori se u središtu tvoga bića rupa koja proguta sve – sva očekivanja, sve snove i sve iluzije, a u tebi preostaje samo malo snage da ostaneš i postojiš.

Takvim učenicima, takvim ljudima i Krist danas dolazi i govori “Mir vama”. A čime im daruje taj mir? Pokazavši svoje rane, svakom besmislu daje smisao. Jer kako netko prezren, izrugan, izmučen, ubijen i poražen sada stoji tu bez ikakve osude i spreman je nastaviti dalje? Bez ikakve rasprave, zadovoljštine ili kalkulacije. Kao da je umrijeti zbog nas bilo nešto najprirodnije i najlogičnije što je mogao učiniti? On našoj rupi u prsima pokazuje rane koje ne traže svoje niti traže za sebe, nego izobilno daju i nude ljubav. Primjer nam je dao i u njemu se nalazi naš korak za dalje. Prilika na koju nas ponovno poziva i ovo Vazmeno vrijeme, da pređemo iz zaljubljenosti u ljubav. Bića smo slobode i odnosa, iako nas je Bog stvorio bez nas, naš život ne može učiniti smislenim bez nas. Što će se dogoditi iza naših zatvorenih vrata ovisi isključivo o nama.


Ana Marčinko