Teresa Forcades: U Crkvi postoji jedna posve ženska povijest

S Teresom Forcades – benediktinskom redovnicom, feministkinjom, queer teologinjom, mističarkom, zagovarateljicom katalonske neovisnosti, s diplomom iz medicine, aktivisticom za prava homoseksualaca, spisateljicom knjiga o vjeri, o tijelu, pobornicom smjelih i kontroverznih teza unutar i izvan Crkve – mnoge su teme za razgovor i intervju. A kada se susret dogodi u benediktinskom samostanu, smještenom u planinama Montserrata koje su simbol neukrotive Katalonije, moćnog i čarobnog mjesta gdje se miris vjere miješa s onim slobode, puno je iskušenja da se čovjek prepusti šarmu slušanja i konfrontacije. Uz to, Teresa Forcades umije fascinirati svojom vedrinom, smjelim mislima, ljubaznim riječima. Njezino dobro raspoloženje je zarazno. Neosporna je njezina sposobnost da bez zadrške ide u srž problematike, da „uzburka vode“, uništi klišeje i stereotipe. Ali ne izabiremo taj put. Ne prepuštamo se iskušenju pričati o svemu. Preferiram – kažem odmah – da se s njom dotaknem jednog pitanja, odnosom žena i Crkve, patrijarhatom u crkvenoj instituciji, ženama koje su još uvijek po strani, ako ne i otvoreno diskriminirane, borbama kojima se nastoji nešto promijeniti. „Naravno, razgovarajmo o tome – kaže mi – ali počevši od točke do koje mi je jako stalo, koju želim podvući, koja je važna, a neizrečena. Jer očito je da je patrijarhat snažan, to je toliko očito da nije potrebno ni isticati. Tko to još nije shvatio?“

---

Nego, od čega što do sada nije izrečeno, vrijedi započeti?

Katolička crkva, u kojoj je patrijarhat snažan, ujedno je institucija koja je više od bilo koje druge sačuvala prisutnost, povijest i sjećanje žena. Ako je to živo, ako danas znamo što su mnoge žene na različitim mjestima i u različitim vremenima činile, osjećale i mislile, onda to dugujemo katoličanstvu koje svaki dan i u svakom dijelu svijeta slavi ime i prisjeća se djela jedne od njih. Spomenut ću Klaru, Hildegardu, Terezu, mogla bih navesti stotine drugih imena. Bilo je, i ima žena. Ne bez sukoba, naravno. Ali riječ je o činjenicama i to se mora odmah napomenuti. S naglaskom, s uvjerenjem, sa snagom. Dodajem da su žene ne samo bile prisutne i djelatne nego su stvorile zajednice koje su i danas žive. Ukratko, izgradile su unutar Crkve vlastitu povijest, žensku povijest. A to nije lako, znamo da je teško, jako teško, ne samo u jednoj katoličkoj instituciji. Tako je i u svijetu. Kad sam 1990. diplomirala medicinu, naučila sam da su dvojica muškaraca, James Watson i Francis Crick, otkrili strukturu DNK, veliko znanstveno otkriće koje je postavilo temelje moderne molekularne biologije. Tek prije nekoliko godina saznala sam da je prva osoba koja je otkrila strukturu DNK bila žena, Rosalind Franklin. Njezin lik je nestao, izbrisan je. Nije postao dio povijesti.

Govorite li mi da je Katolička crkva izgradila, očuvala prisutnost i kulturu žena više od drugih religija?

Neću polemizirati. Možda je riječ o mojem neznanju, ali pitam Vas: u kojoj kulturi, u kojoj zemlji, u kojoj religiji nalazimo ženske spise i djela kao u Katoličkoj crkvi?

Danas je, međutim, za mnoge promjena u Crkvi sporija, otpor jači nego u drugim institucijama. Zašto?

Kaže se da Crkva nije spremna… da još mora raditi. Možda je to istina. Međutim, vjerujem da ako je nešto ispravno onda se to mora učiniti. Dobro, promišljeno i diplomatski, ako treba, ali se mora učiniti.

Poznati ste i po tome što ste pobornica ženskog svećeničkog ređenja. Sveta Stolica kaže da je svećeništvo rezervirano za muškarce.

Danas se to smatra pitanjem svih pitanja. O tome se raspravljalo i u prošlosti, i bilo je odbijeno. Moje je mišljenje da u Svetom pismu nema teoloških prepreka.

S Franjom se nešto pokreće za žene u Crkvi? I što?

Franjo je po prvi put ženama dao odgovorna mjesta u Rimskoj kuriji. Po prvi put su, u nekim slučajevima, u organizacijskoj shemi vatikanske kurije na višim položajima od nekih biskupa. Čini mi se da je to nova i važna činjenica.

Ipak, čini se da riječ „feminizam“ još uvijek uzrokuje nelagodu, ne samo kod muškaraca, nego i kod žena u Crkvi. Možete li mi objasniti zašto?

Katoličku crkvu čine žene, većina su žene. Stoga živimo u stvarno neobičnoj situaciji. To je institucija velikim dijelom sačinjena od žena, sedamdeset, osamdeset posto, u kojoj se žene vrednuje malo ili nikako. Ne iznenađuje me da jedna tako neobična, tako jedinstvena situacija izaziva tjeskobu, nemir, neizvjesnost, strah. Muškarci u Crkvi dobro znaju da bi, kada bi je žene napustile, ona jednostavno prestala postojati.

Želim Vam ispričati jednu epizodu. Elisabeth Schüssler Fiorenza, američka teologinja, bibličarka i feministkinja, jednog je dana tijekom bogoslužja zamolila žene da izađu i okupe se ispred crkve. Simboličnom gestom htjela je pokazati da bez njih svećenik ostaje sam. To što se dogodilo, dogodilo bi se u svakoj crkvi, na svakom bogoslužju.

Je li se feminizam, dakle, uspio infiltrirati i potkopati patrijarhat Crkve?

Ne samo to. Danas možemo govoriti o feminističkoj teologiji u povijesti. O feminizmu koji se ne definira takvim, ali je postojao, postoji i čini izbore i u društvu, instituciji, prevladavajućem mišljenju koje isključuje žene. Jednostavno vam to mogu dokazati. Osuđujemo kao patrijarhalan onaj sustav u kojem su žene – makar i samo jedna od njih – isključene ili diskriminirane. I možemo definirati kao feminističko bilo koje djelovanje – žene ili muškarca – koje razotkriva to isključenje.

Grgur Nazijanski, teolog iz četvrtog stoljeća, primijetio je da je u slučaju preljuba, ako ga je počinila žena, sva težina zakona koji ju je kažnjavao na smrt padala na nju, a ako ga je počinio muškarac, on nije podlijegao nikakvoj kazni. Nije pošteno, istaknuo je, jer sveti spisi – zapovijed kaže „poštuj oca i majku“. Zahtijevaju isto ponašanje prema muškarcu i prema ženi. Stoga, zakoni primijenjeni za kažnjavanje preljuba – zaključio je – nisu Božji zakoni. Ne čini li Vam se da je to kritika patrijarhata? Ali Grgur Nazijanski otišao je i korak dalje. Pitao se zašto se to događalo, zašto je to bilo moguće. Razlog je – objasnio je – u tome što su zakon pisali muškarci, a ne žene. Kao što vidite, stav jednog teologa iz četvrtog stoljeća već je kritičan prema patrijarhatu. Već možemo govoriti o feminističkoj teologiji u povijesti.

Ali što je feminizam za Vas, Teresu Forcades?

I to je jednostavno. Ne treba mnogo za definiciju. Tri ili četiri točke. Prvo: feminizam je identificiranje diskriminacije. Ne vide je svi. Grgur ju je primijetio u četvrtom stoljeću, neki je ne vide ni danas. Drugo: osvijestiti nepravednost ove diskriminacije. Ukratko, jasno zauzeti suprotan stav. Međutim, ni to nije dovoljno: protiv diskriminacije moramo djelovati, boriti se da je uklonimo. Za feminističku teologiju postoji i četvrta točka. Mora nam biti jasno da diskriminacija ne dolazi iz prirode, ne dolazi od Boga, ne dolazi iz svetih tekstova. Stoga je potrebno kritizirati i odbaciti teologiju koja teoretizira diskriminaciju zato što ju smatra voljom Božjom.

Ima li snage u Crkvi i u kršćanstvu da se nadvlada tako duboke diskriminacije koje i sam Franjo svakodnevno osuđuje?

Mislim da da. U drugim slučajevima to se dogodilo. Razmislite što je bio brak prije kršćanstva. Ekonomsko pitanje koje se ticalo vlasništva: čije je, kome ga treba prepustiti. Dakle, čiji je bio sin. To je pretpostavljalo kontrolu i podređenost žene. U antičkom svijetu brak je bio ugovor između dva muškarca, između oca i supruga. Za Katoličku crkvu brak je susret u ljubavi između muškarca i žene koji se izabiru i sjedinjuju. Radikalna je to promjena u odnosu na tada dominantnu kulturu. Čak i u židovskoj tradiciji žena nije majka Sina čovječjega, već „meso od mesa njegova“.

Ako biste trebali dati prijedlog ženama kojima je u Crkvi nelagodno te žele prevladati stanje zastoja, što biste rekli?

Ne bih držala općenite govore. Nemam program koji bih predložila. Međutim, iz neposrednog iskustva znam da si žene uvijek moraju postaviti pitanje koje si nisu – nismo – navikle postavljati: što ja, baš ja, mislim? Koja je moja najdublja želja, što zapravo želim? Što je ispravno? Crkva ima izvanrednu povijest ženske snage i otpora. Moramo je proučavati, cijeniti, prepričavati. Ima žena koje si svakodnevno postavljaju ova pitanja, mnogih koje su si ga postavljale u prošlosti. U mom samostanu monahinje su došle u sukob, bilo je barikada kada je nakon Tridentskog koncila Crkva tražila rigidniju klauzuru za žene.

Mogu zaključiti ovaj razgovor govoreći da ste optimistični i uvjereni u mogućnost da žene promjene Crkvu i da se Crkva može promjeniti zahvaljujući ženama.

Za feminizam se kaže da počinje početkom stoljeća, s borbom za politička prava. Zatim dolazi drugi val sedamdesetih godina. Po mom mišljenju, pravi početak je Konvencija Seneca Falls 1848. godine o pravima žena u Sjedinjenim Američkim Državama. Žene poput Elizabeth Cady Stanton ne samo da su ponavljale da se je Biblija dotad tumačila na patrijarhalan način i da to nije pravo čitanje svetih tekstova, nego su iz toga izvukle i političke posljedice. To se ranije dogodilo afroameričkim robovima. Robovi su učili o kršćanstvu od svojih gospodara, ali onda, kada su naučili čitati, shvatili su da prava poruka Svetog pisma nije ona koju su im upućivali njihovi tlačitelji, odnosno da Biblija ne opravdava ropstvo i nejednakost. Tada se dogodilo nešto izvanredno. Općenito – znamo – potlačeni odbacuju religiju tlačitelja, no umjesto toga mnogi afroamerički robovi ostali su vjerni kršćanstvu, ali s drugačijim čitanjem Svetoga pisma i optužujući svoje gospodare da Bibliju nisu čitali ispravno. Za žene se događa ista stvar. U vjeri i u Svetom pismu nalazi se sva snaga koja je potrebna za borbu protiv patrijarhata u Crkvi.

---

Razgovarala: Ritanna Armeni

Izvor: L’OSSERVATORE ROMANO, Nella Chiesa c’è una storia tutta femminile, Prijevod: Branko Jurić, polis.ba

---