Kontaktirajte nas.
Pišite nam na: portal@polis.ba
II. nedjelja kroz godinu: Svadba, vino i Radosna vijest
Ta životna radost kršćana se ne ostvaruje u umnažanju vlastitih užitaka s istodobno zatvorenim očima pred zlom, patnjama i nepravdama u svijetu, nego kroz život u zajednici, međusobno služenje i predanje u kojem se ne vrti svatko samo oko sebe i vlastite radosti, nego se razvija pogled za drugoga i radost se živi zajednički
Iv 2,1-12: U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«
A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha. Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«
Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.
U današnjem odlomku s početka Ivanovog evanđelja (Iv 2,1-12), evanđelist nam opisuje prvi Isusov javni nastup. Pritom se ne radi o čudesnom ozdravljenju ili nekoj izvanrednoj propovijedi u jeruzalemskom Hramu kojima bi Isus pridobio brojne sljedbenike, nego o pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj na kojoj su bili prisutni Isus, njegova majka Marija i njegovi učenici. O samoj svadbi ne saznajemo mnogo: evanđelist nam ne otkriva čak ni tko su bili mladenci niti zašto su Isus, Marija i učenici bili pozvani na svadbu, a kamoli nešto više o uzvanicima ili o gradiću Kani u kojem se svadba održavala ili o židovskim svadbenim običajima.[i]
Zaplet počinje Marijinom primjedbom kako je na svadbi ponestalo vina. Ne saznajemo ništa o tome kako i zašto je na svadbi nestalo vina i tko bi mogao biti odgovoran za takav propust. Vjerojatno se radilo o svadbi imućne obitelji, jer su si mogli priuštiti architriklinosa, organizatora svadbe, kao i nekoliko poslužitelja, koji se spominju u nastavku teksta. Spomen šest ogromnih kamenih vrčeva koji su služili gostima za ritualno čišćenje ruku prije gozbe nam sugerira kako se radilo o velikoj svadbi s mnogo uzvanika, pa je moguće da su organizatori podcijenili broj gostiju ili da je svadba trajala danima i da se popilo previše. No moguće je i kako se radilo o manje imućnoj obitelji za koju je takva svadba nadmašivala njihove mogućnosti, ali su se željeli pred svima pokazati u što boljem svjetlu u maloj sredini kakva je bila Kana. Nešto što nam je svima dobro poznato iz naših malih sredina, gdje se ljudi zadužuju i mjesecima muče kako bi organizirali jedan dan svadbe sa što više rasipnosti, kiča i ispraznog oponašanja svijeta sapunica i selebritija, samo kako bi se pred drugima pokazivalo i razmetalo, a sa sve manje istinske radosti i smisla.
Kako god, nestanak vina na svadbi u Kani je predstavljao velik problem, prijetili su blamaža domaćina i prekid svadbe, koji se smatrao lošim znakom za cijelo selo, a posebno za budući život mladenaca. I onda se, na rubu nesreće i blamaže, događa čudo. Isus spašava svadbu pretvorivši vodu u vino. I to ne bilo kakvo vino, nego ponajbolje vino koje je architriklinos, organizator svadbe, ikad kušao. Svadba je spašena, a teška situacija se preokreće u još veće veselje nego što je dotad bilo. Nekoliko detalja – svi s bogatim simboličkim značenjem – upada u oči u izvještaju o Isusovom pretvaranju vode u vino. Najprije, ogromna količina novog vina. Svaki od šest kamenih vrčeva je imao volumen od 100-120 litara i ako je Isus svu vodu iz tih vrčeva pretvorio u vino, onda se radilo o najmanje 6 hektolitara vina! Radi se vjerojatno o simboličkom broju koji se pojavljuje na više mjesta u Starom zavjetu i označava ili božanske intervencije ili puninu i obilje sreće. Neki egzegeti tvrde kako šest vrčeva metaforički označavaju šest dana iz biblijskog izvještaja o stvaranju, te da ovdje Isus metaforički stvara novi svijet i novog čovjeka.
Posluga na svadbi je bila neprimjetna i na kraju je dobivala minimalne dnevnice, a u Ivanovom evanđelju su upravo oni najvažniji svjedoci Isusovog čuda, oni jedini reagiraju na Marijine riječi „Što god vam rekne, učinite!“, slično kao što su i pastiri, a ne velikaši i moćnici bili najvažniji svjedoci Isusovog rođenja. Nitko drugi na svadbi ne saznaje za čudo, sve se odvija iza kulisa, na kraju se nitko od domaćina ne zahvaljuje Isusu niti on to traži.
Nije slučajno ni da se prvo Isusovo čudo u Ivanovom evanđelju događa u Galileji, pokrajini na koju su druge regije Izraela gledale svisoka, s prezirom i podsmijehom, kao na nebitnu i marginalnu zabit. Narodno vjerovanje da iz Galileje ništa dobro ne može doći je zabilježeno čak i u evanđeljima. Sad se sve to preokreće: baš u toj ubogoj Galileji Isus čini svoje prvo čudo, baš u Galileji počinje dolazak kraljevstva Božjeg! Početak Isusovog javnog djelovanja se desio daleko od svjetla reflektora i centara moći, u opskurnom gradiću čija lokacija do dan danas nije definitivno utvrđena. Nije to jedini detalj koji podsjeća na skromne okolnosti Isusovog rođenja: jedini svjedoci Isusovog čuda u Kani su njegova majka, njegovi učenici i sluge na svadbi. Posluga na svadbi je bila neprimjetna i na kraju je dobivala minimalne dnevnice, a u Ivanovom evanđelju su upravo oni najvažniji svjedoci Isusovog čuda, oni jedini reagiraju na Marijine riječi „Što god vam rekne, učinite!“, slično kao što su i pastiri, a ne velikaši i moćnici bili najvažniji svjedoci Isusovog rođenja. Nitko drugi na svadbi ne saznaje za čudo, sve se odvija iza kulisa, na kraju se nitko od domaćina ne zahvaljuje Isusu niti on to traži. Isus neprimjetno pomaže ljudima bez velikog privlačenja pažnje na sebe, što je u današnjem svijetu, u kojem zahvaljujući medijima i društvenim mrežama svatko može biti vidljiv, postalo izvorom mnogih duševnih bolesti i tegoba. Jedni pate od toga da su neprestano u centru pažnje, neprestano izvještavaju o detaljima svog života i iznose mišljenja o svemu kako bi ih se odobravalo i slavilo, drugi im zavide i prave se lažno poniznima, a i sami bi rado da ih obasjaju svjetla reflektora, treći se uspoređuju s lažnim i idealiziranim verzijama drugih pa onda depresivno pate pod teretom (samo)nametnutih očekivanja.
Nasuprot svemu tome Isusovo djelovanje uvijek ima određeni odmak od krivih i lažnih predodžbi i ideala njegove okoline i javnosti, ono uvijek ima dozu tajnosti, skrovitosti i poniznosti, što nam sugerira i kratak razgovor s njegovom majkom iz današnjeg evanđelja, nakon njene primjedbe o nestanku vina. Izvještaj o pretvaranju vode u vino završava kratkim razgovorom architriklinosa, organizatora svadbe, s mladoženjom u kojem nam se otkrivaju dvije stvari. Prvo, architriklinos nije znao da je Isus pretvorio vodu u vino, te komplimente za posluživanje dobrog vina daje mladoženji, jer je najbolje vino iznio tek pred kraj, suprotno uobičajenim kalkulacijama da se prvo potroši dobro vino, pa tek onda posluži ono lošije ili razrijeđeno kad su ljudi već dosta popili i kad im je svatko vino dobro. Drugo, architriklinos ovdje ima funkciju pouzdanog svjedoka da se na svadbi zaista odjednom pojavilo vino, iako ne zna da se radilo o Isusovom čudu. Egzegeti smatraju kako je evanđelist ovdje htio u izvještaj uvrstiti svjedočanstvo pouzdanog trijeznog očevica događaja iz Kane, kako se ne bi naknadno moglo prigovoriti kako su možda gosti bili pijani, pa su prevareni ili su nešto pogrešno vidjeli.[ii]
Na kraju izvještaja o pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani evanđelist dodaje kako je u Kani Isus učinio svoje prvo znamenje i kako učenici povjerovaše u njega. Zanimljivo kako ovdje evanđelist ne koristi riječ „čudo“ (grč. θαῦμα / tháuma), nego riječ „znak“, odnosno „znamenje“ (grč. σηµεῖον / semeíon), što znači kako Isusovo pretvaranje vode u vino upućuje na nešto još dublje i temeljnije od 600 hektolitara vina o kojima je riječ u tekstu evanđelja, znak koji upućuje na dolazak kraljevstva Božjeg i na novu Božju prisutnost među ljudima u Isusu. Nije slučajno ni kako je prvo Isusovo znamenje povezano sa svadbom i vinom, koji pripadaju omiljenim motivima u Isusovim kasnijim prispodobama i nauku. U Starom zavjetu vino metaforički označava božansku puninu života[iii], a Isus sudjeluje na gozbama na kojima se pilo vino, od svojih protivnika biva nazivan „vinopijom i prijateljem grešnika“, iznosi nekoliko prispodoba o vinogradu, govori o novom vinu u novim mješinama, te na koncu na posljednjoj večeri bira vino zajedno s kruhom za znak svoje trajne prisutnosti i zajedništva s učenicima. S druge strane, svadba je u Starom zavjetu bila slika za radost kraljevstva Božjeg i simbol saveza Božjeg s njegovim narodom Izraelom. Nekoliko Isusovih prispodoba govori o svadbama i slavljima, a na više mjesta u Novom zavjetu je odnos Isusa i Crkve prikazan kao odnos zaručnika i zaručnice.
Gdje god je Isus nastupio među ljudima, oni su bivali oslobođeni i radosni. Isus se svojim životom i naukom borio upravo protiv sila koje ubijaju životnu radost: brige, bolesti, mržnje, krivnje, smrti. Svakodnevna životna radost bi stoga trebala biti temeljno opredjeljenje svih koji se smatraju kršćanima, opredjeljenje koje izrasta iz kršćanske vjere i nade.
Na kraju, za mene je nakon iščitavanja današnjeg odlomka iz Ivanovog evanđelja možda i najvažnija spoznaja da Isus započinje svoje javno djelovanje, svoju Radosnu vijest, prigodno s jednim radosnim događajem svadbe, na kojem Isus objavljuje sebe u radosti i čini druge radosnima! Isus želi da se ljudi raduju i poruka koju donosi ljudima je Radosna vijest (grč. εὐαγγέλιον, dobra, radosna vijest), prvi programski znak njegovog javnog djelovanja je radost i veselje. Mnogi kršćani danas zaboravljaju i previđaju, da je kršćanstvo izvorno religija radosti i radosne vijesti; Isus nije naviještao prijeteću (Drohbotschaft), nego radosnu vijest (Frohbotschaft), „kršćanstvo je radost-vo“ („Christentum ist Freudentum“), kako piše teolog Hermann von Bezzel. U javnosti danas dominira drugačija slika kršćanstva i Crkve, koja ima malo toga s radošću. Kršćanstvo se smatra smrtno ozbiljnom stvari, koja ljudima oduzima životnu radost i veselje, čiji je bog strogi partibrejker koji zabranjuje sve što donosi zabavu i veselje. Sukrivci za takvu percepciju kršćanstva su i sami kršćani, od kojih mnogi žive život „korizme bez Uskrsa“ (papa Franjo), koji Boga isključuju iz središta svog života i iz svakodnevnih ljudskih veselja i daju mu mjesto samo u tugama, nevoljama i patnjama. Ovakva shvaćanja kršćanstva nemaju veze s onim što je Isus živio i govorio u Evanđeljima, nego više s naknadnim utjecajima gnosticizma i dualizma koji su se u kršćanstvu manifestirali u različitim oblicima prezira prema svijetu i životnim radostima, te neprijateljstvu prema tijelu. Post i pokora Isusu nisu bili strani i nepoznati, ali on je propovijedao prije svega radosnu vijest.
Gdje god je Isus nastupio među ljudima, oni su bivali oslobođeni i radosni. Isus se svojim životom i naukom borio upravo protiv sila koje ubijaju životnu radost: brige, bolesti, mržnje, krivnje, smrti. Svakodnevna životna radost bi stoga trebala biti temeljno opredjeljenje svih koji se smatraju kršćanima, opredjeljenje koje izrasta iz kršćanske vjere i nade. Ta životna radost kršćana se ne ostvaruje u umnažanju vlastitih užitaka s istodobno zatvorenim očima pred zlom, patnjama i nepravdama u svijetu, nego kroz život u zajednici, međusobno služenje i predanje u kojem se ne vrti svatko samo oko sebe i vlastite radosti, nego se razvija pogled za drugoga i radost se živi zajednički.
Kao kršćani trebamo uživati u životu, baš kao i svi drugi ljudi. Ali za razliku od drugih s jednom novom perspektivom. Svjetovna radost je prolazna i u toj prolaznosti je klica patnje. U kršćanstvu živimo običan život, veselimo se ljepotama ovog svijeta i uživamo u prolaznim stvarima svakodnevice, ali sve to s dubljim, neprolaznim smislom, s veseljem radosne vijesti i nadom da ćemo uskrsnuti kao Krist, s čijim je uskrsnućem naš život dobio novu kvalitetu usporedivu s preobrazbom vode u vino. Ta kršćanska perspektiva nas može nositi i u teškim trenucima, a ne samo da budemo radosni kad nam je dobro, kad smo mladi, zdravi i imućni. Sa sviješću o uskrsnuću možemo jesti život velikom kašikom i istodobno se nadati da ćemo poslije smrti ispijati vino vječnosti. Na tragu ove radosne izvorne jezgre kršćanstva bio je i engleski pisac G. K. Chesterton kad je obrnuo uobičajeno krivo gledište prema kojem je antičko poganstvo radosno promicalo život, dok je kršćanstvo donijelo tmuran poredak krivice i odricanja. Naprotiv, upravo je poganski stav duboko melankoličan: ako i propovijeda život pun slasti, čini to na način ‘uživaj dok možeš, jer te na koncu neizbježno čeka smrt i trulež’. Kršćanska poruka, naprotiv, naviješta beskonačnu radost pod varljivom površinom krivnje i odricanja.
Završimo s jednom Chestertonovom mišlju koja istodobno kritizira odsutnost životne radosti u mnogim današnjim oblicima kršćanstva i podsjeća na radost kao izvornu srž kršćanstva: „Vanjski je krug kršćanstva kruta straža etičkih samoodricanja i profesionalnih svećenika; no unutar te neljudske straže vidimo stari ljudski život kako pleše kao dijete i ispija vino kao muškarac; jer kršćanstvo je jedini mogući okvir za pogansku slobodu“.[iv]
__________________
[i] U starini su se židovske svadbe sastojale od zaruka (erusin ili kidušin) i samog čina vjenčanja (nisuin), a kasnije su ta dva obreda spojena. Najprije je muškarac – nakon godinu dana zaruka – uz prisutnost dvaju svjedoka svojoj zaručnici darivao neki vrijedan predmet uz riječi „Posvećena si mi ovom vrijednošću“, nakon čega bi ona pristala na ženidbu i onda se potpisivala tzv. ketuba ili ženidbeni ugovor. U tjednu koji predstoji vjenčanju je bio običaj da se najprije u mladenkinoj kući na šabat pripravi svečani objed u čast budućih supružnika. Mladoženja je bio pozivan zauzeti počasno mjesto u sinagogi dok se čita Tora ili je čak sam čitao iz Tore. Dan uoči svadbe mladenka se u pratnji svojih udanih prijateljica podvrgavala ritualu obrednog pranja, a na sam dan svadbe mladenci su postili sve do svadbene gozbe. Na dan svadbe mladoženja je u pratnji svog i mladenkinog oca bio doveden do mladenke koja je sjedila sa svojom majkom i budućom svekrvom, što je simboliziralo tretiranje mladenaca kao kralja i kraljice, a svadbe kao Božjeg kraljevstva. Mladoženja je tada velom prekrivao lice mladenke i onda otišao do hupe (nebnice) gdje je čekao mladu. Pod hupom rabin izgovara zaručnički blagoslov. Nakon što ispiju malo vina, mladoženja stavlja prsten mladenki na prst desne ruke uz riječi blagoslova, nakon čega rabin moli sedam blagoslova. Svadbeno je slavlje trajalo nekoliko, a ponekad i po tjedan dana.
[ii] U prošlosti je bilo dosta rasprava o povijesnosti Isusovog pretvaranja vode u vino na svadbi u Kani. Izvještaj o ovom događaju se nalazi samo u Ivanovom evanđelju, a ono se smatra najmanje povijesnim od četiriju evanđelja. Evanđelist Ivan se više interesirao za značenje Isusovog života i nauka za zajednicu kojoj je pisao krajem 1.st., nego za detaljne opise povijesnog Isusa i događaja iz njegovog života. Kritičko proučavanje biblijskih tekstova u 19.st. je dovelo do udaljavanja od prethodnog doslovnog razumijevanja ovog odlomka iz evanđelja. Ovaj i mnogi drugi odlomci iz evanđelja su interpretirani kao reakcije na pitanja kasnijih kršćanskih zajednica i njihovog razvoja, kao naknadno u Isusov život umetnute alegorije relevantne za određene aspekte života u kasnijim kršćanskim zajednicama. Neki tvrde i kako je čudo na svadbi u Kani izmišljena metafora, preuzeta iz poganske legende o grčkom bogu Dionizu i prenesena na Isusa, s obzirom da je pretvorba vode u vino tipičan motiv iz legendi o bogu Dionizu, koji je u grčkoj mitologiji dao ljudima dar vina u zahvalu za doživljeno gostoprimstvo (R. Bultmann). U prilog ovoj tezi govori rasprostranjenost Dionizovog kulta u najvećem galilejskom gradu Seforisu u Isusovo vrijeme. Protuargument isključivo alegorijskom i metaforičkom shvaćanju izvještaja o pretvaranju vode u vino je jasno naglašavanje svjedočanstva prvih učenika i navođenje architriklinosa kao svjedoka da se na svadbi iznenada pojavilo novo vino. Švedski bibličar Samuel Byrskog je u svom istraživanju pokazao kako je navođenje imena očevidaca u antici bilo važno za dokazivanje povijesnosti nekog događaja, ali uz dosta razlika od današnjeg shvaćanja uloge očevidaca. U antici je neki događaj već u prvom usmenom prepričavanju očevidaca doživljavao kreativne transformacije. Čisto faktična povijest („history“) je od očevidaca interpretirana u horizontu njihovih iskustava i postajala je pričom („story“), koja je tumačila i produbljivala čisto faktični događaj. I pored toga su izvještaji očevidaca bili „najvažniji mostovi u prošlost“ (Byrskog), najpouzdaniji izvori i integralni dijelovi povijesnih djela u antičkoj historiografiji. Osim navođenja očevidaca događaja u Kani i navod konkretnog mjesta ukazuje na to kako se ovdje radi o preradi nekog konkretnog događaja koji je evanđelist eventualno manje ili više izmijenio naknadnom simboličkom interpretacijom.
[iii] U Bibliji nalazimo mnoge pozitivne tvrdnje o vinu. Vino „razvedruje srce čovječje„ (Ps 104,15). S vinom je uspoređena bračna ljubav: „Slađa je ljubav tvoja od vina“ (Pj 4,10). U Starom se zavjetu buduća mesijanska vremena nagovještaju slikom obilnog i izvrsnog vina: „Evo dolaze dani… kad će planine procuriti mladim vinom i svi se bregovi prelijevati njime„ (Am 9,13; usp. također Post 49,10-12; Iz 25,6).
[iv] Usp. Slavoj Žižek i Boris Gunjević: “Bog na mukama. Obrati apokalipse”, Ex Libris, Rijeka 2008.
Marijan Oršolić