www.polis.ba

II. nedjelja došašća | Bog preko nas ljubi svijet 

Iz straha od boli, često dižemo zidine i živimo u malom vlastitom kozmosu. Zadovoljavamo se minimumom i oduzimamo sebe svijetu. Bog računa na te naše teškoće, i nikad ne odustaje

Bar 5,1-9; Lk 3,1-6

U Dubrovniku se već dugi niz godina na Četvrtu nedjelju došašća održava humanitarna akcija “Podijelimo radost Božića”. Lijepa je to priča pokrenuta od ljudi koji su odlučili dio svoga blagdanskog stola podijeliti s drugima, i tako barem na jedan dan obrisati suze iz očiju zabrinutih obitelji. Iako se redovito skuplja samo hrana potrebna za izradu blagdanskog ručka, među prehrambenim namirnicama pronađe se i pokoji poklončić, za neko maleno dijete koje je već odustalo od velikih želja u svojim jaslicama. Ponekad je to zamotana čokolada ili neka druga slastica koja mu želi poručiti da se nikad ne smije prestati nadati. I mala gesta može biti veliki poticaj, jer naši snovi postaju tiši što su naše okolnosti teže, ljubav im uvijek otvori dodatni prostor.

Druga nedjelja došašća nova je prilika da zastanemo i zapitamo se gdje se nalaze naše i tuđe zidine težine kroz koje možda nakratko dopiru lampice i pjesme nade, ali koje nam mogu sakriti pravo svjetlo Božića. Današnja čitanja sa sobom nose riječi ohrabrenja i poticaja da nam se to ne dogodi. Prorok Baruh poziva Jeruzalem da skine haljinu tugovanja i nesreće te se ogrne plaštem Božje pravednosti, obećavajući da će Gospodin voditi narod svoj u radosti, svjetlom svoje slave, prateći ga milosrđem svojim. Velike su to riječi koje dotaknu svako srce, ali ipak čovjek teško u njih povjeruje. Mnoge su nas rane, koje smo nanijeli jedni drugima, tome naučile. Iz straha od boli, često dižemo zidine i živimo u malom vlastitom kozmosu. Zadovoljavamo se minimumom i oduzimamo sebe svijetu. Bog računa na te naše teškoće, i nikad ne odustaje. Stoga nas danas sveti Ivan Krstitelj poziva da pripravimo put Gospodinu i poravnamo mu staze, da pokušamo još jednom kroz krhotine ugledati stvarnost koja se nalazi iza vlastitog straha. Bića smo odnosa, Bog darujući nas ovome svijetu koji nije savršen, stavlja nas u određeni kontekst, među određene ljudi s određenim talentima i sposobnošću da ljubimo i budemo ljubljeni. Prvu ljubav primamo od njega, a on ljubi ovaj svijet preko svakoga od nas. On nema drugih ruku osim naših. Riječi ohrabrenja postaju stvarnost tek ako im mi dopustimo da se nastane u našim srcima i preko njih izgrade stvarnost s našim rukama. Netko se od nas treba prvi odvažiti i povjerovati mu.

Koliko je to svijetu, koliko je to nama potrebno govori nam i činjenica da nam ova čitanja dolaze danas na Međunarodni dan volontera. Šira društvena zajednica je prije trideset i šest godina prepoznala istinski kršćanski poziv ljubavi za bližnjega, i danas zajedno s nama poziva da učinimo taj iskorak i ne bojimo se kroz svoje male pukotine pustiti da Božja ljubav zagrije svijet, baš poput volontera humanitarne akcije spomenute na početku.

Još uvijek je prva polovica ovog zajedničkog putovanja, još uvijek ima vremena da nam ovo došašće bude prilika da se zapitamo gdje se nalaze haljine tuge koje je potrebno skinuti s drugoga, i kako sakrivamo gola ramena potrebna Božjeg plašta pravednosti koji se nalazi u rukama bližnjega. Ne bojte se biti radosni, ne bojmo se prestati bojati.


Ana Marčinko, polis.ba