www.polis.ba

Svetkovina Bezgrešnog začeća BDM | Na putu sazrijevanja

Možda je teško slijediti Mariju jer je više, puno više, od onoga što o njoj predmnijevamo, znamo ili očekujemo. Jer Marija, samo koji redak naprijed, izvan današnjeg našeg teksta, kada je već na putu svoga poslanja, kod rodice Elizabete, još samo pustinje u očima ljudi, koja zbog Božjeg djelovanja na očigled svijeta cvijeta, Marija proročki najavljuju nove odnose, a i ti odnosi traže mnogo, mnogo više, i patnje i zalaganja: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne”

Post 3,9-15, Ef, 1,3-6.11-12, Lk 1,26-38

Uz svetkovinu Bezgrešnog začeća Marijina, liturgijska nam čitanja govore o ženama, kroz crkvenu dugu Tradiciju tako oprečnima da se savršeno nadopunjavaju. Eva kao minus, Marija kao plus, po jednoj grijeh, a po drugoj milost. Tako ih, najčešće, baštinimo u asocijacijama, u mišljenju, u propovijedima. I jednu i drugu, teško je nasljedovati, dijelom i zbog toga. Jedna bez mane, bez greške začeta, a druga je pala Eva, nesretnica. I tu drugu, oci crkveni, povezaše sa svakom od žena, i svakoj nadodaše ono što se u Bibliji nigdje ni izrijekom ne spominje, ženska narav, po Evi naslijeđena, slaba, povodljiva, a zavodljiva. Zbog nje, mnoge ne hodaju uspravno, nego im se polomi kičma, pa zgurene hodaju, u duhovnom smislu, iako Bog u kojeg vjerujemo, pod pretpostavkom da stvarno vjerujemo u Boga što na sliku svoju svoje stvorenje kao dobro stvara, želi ljude uspravne.

Što ako u izvješću o prvom ljudskom paru koji zagriza u zabranjenu jabuku, ima nešto više od kršenja zabrane, nešto više od ulaska grijeha u svijet, nešto više od grešne naravi.

Nešto više zbog čega se svijet pokreće, nešto više, zbog čega hodamo uspravnije, ono nešto više što  civilizaciju, kulturu pokreće. I osobnu vjeru.

Što ako se zagledamo u rajski vrt dok Bog šeće za dnevnog povjetarca, a par se sakriva iza stabala, voće je prezrelo, sve je lijepo, privatna mala idila, i nešto novo pronađemo. Možda ima nešto više u toj sceni gdje Bog pita Adama: srce moje, šta se sakrivaš, što si učinio.

Ima nešto više, iako se dogodilo samo ono na što su bili upozoreni, spoznat će dobro i zlo, i spoznat će da su smrtni.

Čovjek biće spoznaje, sam sebe spoznaje. To je ono više, trenutak odrastanja, izlaska iz sigurnosti Božje maternice, u svijet dobra i zla, u svijet kakav će biti baš onakav kakvim ga iza sebe ostave. A mogućnosti su neslućene. Trenutak je to u kojem su kao voćka sazreli, i vrijeme je da daju nove plodove.  Trenutak je to i tuge, jedno pred drugim i pred Bogom su ogoljeni, lijepo je i zastrašujuće što sve nose u sebi, kakve raspone i dubine, na početku je mrak, i prvi dan stvaranja, kaos i nered želja, i svjetlo sna i mogućnosti dobra. Ukratko, spoznali su sve svoje mrakove, svoje dobro i zlo, zakoračili u doba odraslo. Nesvjesni što sve nose u sebi, zaštićeni  i sigurni u Božjoj bašti, sad im se oči otvaraju za novo poslanje. Uz sjećanje na prvotnu bliskost s Bogom, prirodom, sada su pozvani nastanjivati svijet, uzgajati nove vrtove, nove naraštaje, slobodni da budu s Bogom, ili bez njega, u trajnoj napetosti da ih njihov vlastiti mrak i zlo za petu vreba. Odrastanje je prihvaćanje sebe, svog mjesta u svijetu i svoje zadaće. Da se zajedno s Bogom i dalje po Božjoj bašti šeta, ili od njega sakriva, ili da se živi kao da Boga nema. Sve je to dio čovjekove stvarnosti i njegova slobodna izbora. Tako, otprilike, Alice Ogden Bellis u knjizi Helpmates, Harolts, and Heroes. Women Stories in the Hebrew Bible, uz pomoć znanosti, kulturoloških studija, doprinosa  biblijskih egzegetkinja i lingvista, tumači stvarnost dobrog Božjeg stvorenja koje želi znati više, želi mudrost, želi progledati, a s tim više dolazi  više odgovornosti. Biti među ljudima, u velikoj Božjoj bašti, izaći iz sigurnosti malog privatnog raja, gdje je i Bog sasvim privatan, u svijet koji boli i raduje, u svijet gdje su svi drugi jednako Božji miljenici, izabranici. Ukratko, više nisu bića samo idile, samo ugode, i ne žive samo za sebe, nego za druge.

I tako su Adam i Eva samo početak, naznaka povijesti spasenja. Uslijedile su borbe, svakodnevne, čovjek se zahvaljuje za sve što ima drugome, ili se nadmeće, uslijedila su bratoubojstva i zločini. Povijest je to velike nevjere i odbacivanja Boga, i velike vjere od koje i stare pustinje procvjetaju i ovodne, povijest bliskosti i ponovnog silaska među ljude, proroke, povijest opominjanja  i povijest rasta, i Boga i čovjeka, Boga koji se otkriva sve više, ili govori u snovima, ili po anđelima hoda s ljudima, i kad bi ga se oni najradije otresli zbog teška poslanja. Povijest je to hodanja Boga i čovjeka po prostranijim baštama koje bi, po Božjem naumu, trebale roditi pravednošću i čestitošću, da svima jednak komad raja pripada.

I Bog želi više, ni on se ne miri sa postojećim. Svijet nije dovršen prostor, a ni ljudi dovršena bića. Svijet i čovjek su prostor trajne kreacije, bašta u cvatu. A Bog želi da zrijemo do svetosti. Na putu sazrijevanja, sve do svetosti, kako to Pavao u današnjem čitanju: izabra nas prije postanka svijeta da budemo sveti…

I On koji želi više, poduzima  korake prema našoj svetosti. Spušta se među ljude. Sam, ogoljen, iz krila žene, iz potomstva Davidova, vuče dakle korijenje, kao i mi, iz prašine, dakle krhko, ranjivo i smrti podložno stvorenje. I zlo će ga vrebati. Preko Gabrijela proročki poziva Mariju.

Ponekad nam se čini, teško je nasljedovati tu i takvu ženu, jer njoj je darovana ta privilegija da bude bezgrešno začeta, svetkovina koju danas slavimo, na to nas podsjeća, da je izuzeta od istočnoga grijeha. No je li baš zbog nedostatka istočnoga grijeha u njenom genomu, prema crkvenoj dogmi iz 1854., teško Mariju slijediti, kao da bi je taj izostanak činio svetom. Ne čini je to svetom.

Na početku je njena slobodna volja, kao i uvijek, kao i kod svakog čovjeka, ili kod proroka, Mojsija, Izaije, Jeremije ili Ezekijela, pozvana je na proročki čin. Anđeo joj dolazi, poziva na poslanje koje neće biti ni lako ni jednostavno, ali Bogu nije nemoguće, tako je ohrabri znakom Božje svemoći, koji se već očituje kod njene rodice Elizabete, i Marija pristaje. Možda je tako teško slijediti Mariju jer je više, puno više, od onoga što o njoj predmnijevamo, znamo ili očekujemo. Jer Marija, samo koji redak naprijed, izvan današnjeg našeg teksta, kada je već na putu svoga poslanja, kod rodice Elizabete, još samo pustinje u očima ljudi, koja zbog Božjeg djelovanja na očigled svijeta cvijeta, Marija proročki najavljuju nove odnose, a i ti odnosi traže mnogo, mnogo više, i patnje i zalaganja:

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne, gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.

Sav je taj hvalospjev, i njena roditeljska pedagogija, očitovana u Isusovom nastupu među ljudima, i upravo ga je ona silno i koštala.

Možda je baš zbog tog njena proroštva tako teško Mariju nasljedovati. Nije li najteže svoje najbliže odgajati da budu uz ponižene, obespravljene, autsajdere i marginalce, zar to ne košta isključenošću, patnjom, samoćom, neprobitačnošću i drugim nesrećama. Zar nije teško tako odgajati svoje rođene znajući da će ih to koštati.

Teško je odgajati svoje da misle i rade za druge, za opće dobro, za Božju baštu gdje je pravda na strani nejakih a ne moćnih. Teško je izgubiti iz vida vlastite, privatne interese. Zato je Marija tako teška, i naporna. Ne zadovoljava se samo davanjem od svoga suviška, nego daje više, uvijek više. Pa i kad to više znači gubitak. Misliti srcem najboljeg čovjeka božanski je misliti. A teško je, zriti do svetosti.


Piše: Roberta Nikšić