II. korizmena nedjelja – Prema slobodi za ljubav

Mt 17,1-9: Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«

Sama riječ „preobraženje“ govori mnogo. U svom korijenu ona poziva: ići preko obraza, preko onoga što je vidljivo. Grčka riječ koju evanđelist koristi jest metamorphosis: meta – preko, iznad; morphe – oblik. Preobraziti se ne znači postati netko drugi, nego nadići vidljivi oblik, otkriti dublju istinu. Nije riječ o promjeni identiteta, nego o razotkrivanju onoga što je oduvijek bilo prisutno, ali skriveno. Na gori Tabor Isus ne postaje netko drugi već se učenicima otkriva tko on uistinu jest.

Evanđeoski Isus uvijek iznova izaziva naše ustaljene slike Boga. Očekivali bismo snažno božanstvo koji uklanja patnju, zlo i nepravdu. Željeli bismo Boga koji je nedvojbeno moćan, koji pobjeđuje naše protivnike i učvršćuje našu sigurnost, Boga skrojenog po našoj mjeri. Na gori se otkriva drukčija slika: Isus je obasjan slavom, ali to je isti onaj Isus koji ide prema Jeruzalemu i muci. Glas s neba potvrđuje: „Ovo je Sin moj ljubljeni!“, ali taj ljubljeni Sin neće izbjeći patnju. U njemu vidimo kako su slava i križ povezani, kako su snaga i slabost sjedinjene. Božja snaga nije spektakl moći, nego svjetlost koja dolazi iznutra, iz odnosa s Ocem. Božja patnja nije smrt Boga, nego znak blizine čovjeku, prevrednovanja ljudskih vrijednosti, uzdizanje malenosti i slabosti. „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (2 Kor 8, 9).

Isus vodi učenike na goru, ali ih ondje ne ostavlja. Uzdizanje je potrebno kako bi se pogled pročistio, kako bi se izišlo iz buke i logike svijeta, ali preobraženje nije bijeg. Nakon iskustva svjetla slijedi silazak u dolinu, među ljude, u nerazumijevanje i kušnje. Bog nam ne daje iskustvo svoje blizine da bismo pobjegli od svijeta, nego da bismo se u svijet vratili s dubljim razumijevanjem. Pozvani smo ondje slijediti Isusov životni stil, koji je stil darovanja drugima, uvijek iznova, unatoč nevjerici, sablazni, prijekorima i osudama. Jedino život koji se daruje jest vrijedan življenja, uvjerava na Isus.

U tome je i naša preobrazba. Ne postajemo netko drugi, nego učimo gledati preko vidljivoga. Učimo prepoznati da Božja moć nije suprotnost ljudskoj slabosti, nego da se upravo u njoj može očitovati. Učimo da Bog ne dolazi potvrditi naše slike o njemu, nego ih pročistiti. I kada se s gore vratimo u dolinu svakodnevice, s poslom, obitelji, brigama i nesigurnostima, u nama ostaje drukčije svjetlo. Duhovni život nije bijeg od svijeta, nego način da se svijet vidi istinitije. Često smo navikli duhovnost mjeriti količinom molitve: koliko netko moli, koliko je „pobožan“. A pritom zanemarujemo jednako važno pitanje: koliko je taj čovjek stvarno uronjen u stvarnost – u odnose, u patnju drugih, u društvene i povijesne okolnosti u kojima živi.

Postoje ljudi koji mnogo mole, ali se ne mijenjaju; njihova molitva ne prelazi u obraćenje pogleda, stavova i djelovanja. I sami isusovci jasno uviđaju taj problem u prvom dekretu zadnje Generalne kongregacije: „Pitanje koje se danas postavlja pred Družbu jest zašto nas Duhovne vježbe ne mijenjaju onoliko duboko koliko bismo se nadali. Koji elementi u našim životima, djelima ili načinu života priječe da dopustimo Božjem milosrdnom daru da nas preobrazi?“ Autentični duhovni život ne smije se zatvoriti u autoreferentnost, u govor o Bogu koji više ne dotiče konkretan život ljudi. Preobraženje na Taboru zato nije spektakl svjetla, nego pedagogija vjere: Bog se objavljuje da bi nas poslao natrag u svijet, ne s manje, nego s više odgovornosti. Duhovni život bez te ravnoteže lako postaje bijeg, a ne preobrazba.

Zato nastavak spomenutog isusovačkog dokumenta ističe: „Znamo da nema autentične bliskosti s Bogom ako ne dopustimo da nas susret s Kristom – koji se objavljuje u patničkim i ranjivim licima ljudi, štoviše u patnji samoga stvorenja – potakne na suosjećanje i djelovanje.“ Učenici su na gori vidjeli Isusa u svjetlu, ali istoga Isusa susrest će i u tami Getsemanija. Ako Boga vidimo samo u svjetlu, promašit ćemo ga u tami. Ako ga tražimo samo u snazi, nećemo ga prepoznati u slabosti. Vidjeti Boga u svim stvarima znači prepoznati Kristovo lice i u onome što nas raduje i u onome što nas boli. To ne znači romantizirati patnju, nego vjerovati da ni u patnji nismo izvan dosega njegove prisutnosti. Onaj prezreni i razapeti čovjek i dalje je Isus Krist. Ako dopustimo da nas dotakne svjetlo njegova lica, postupno učimo gledati svijet ne samo očima uspjeha i neuspjeha, moći i slabosti, nego očima vjere. Tada i mi postajemo preobraženi i slobodni za ljubav.

Stanko Perica, polis.ba