II. korizmena nedjelja | Geografija svetosti

Lk 9,28b-36: U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Današnji tekst evanđelja, sav u sjaju i blistavosti, trenutak je u kojem učenici shvaćaju Tko to pred njima stoji, jer vidjeli su mu lice u slavi. I nisu oslijepili od ljepote Božjeg lica. Čuli su Božji glas, i nisu zanijemili. Nije ni čudo da taj trenutak žele za sebe sačuvati, da ta milina, ničim uznemiravana, vječno potraje.

S gore preobraženja imaju pogled na pređeni put s Isusom, rasvjetljuje im prošlost i otvara vizure budućnosti koja dolazi. Trenutak je to, kojeg bi se sjetili kad bi sve drugo zakazalo, kad bi im se činilo da ih je Bog davno napustio. Sjetili bi se da su prebivali u Njegovoj svjetlosti. Kad sve drugo mine, ostaje to sjećanje. I to što gledaju, tu ljepotu, takav bi i svijet preobraženi izgledao, kad bi se samo usudili hodati s Bogom među ljudima. Sjetili bi se, kad su s Bogom hodili, nijedna ih bijeda nije mimoišla. Svaku je bijedu Isus prigrlio.

Gledali su Boga na zabranjenim mjestima, u krajnjoj bijedi i poniženosti, pogruženosti, u onome što je ružno ljudskom oku, bili s ljudima kojima se pristupa s gnušanjem. Božja geografija ne trpi granica, ni podobnih, sve je u prilici svetosti. Najdraži su mu nevažni.

Potreban je određeni napor srca, da se prihvati ta darovanost od Boga, da ga se vidi, pa makar se srce i raspalo, na neočekivanim, skrajnutim mjestima. U bijedi ljudskosti. Bijede mogu biti svakakve. A svaka čovjeka pustoši, sve dok sam ne postane pustinja. Beskrajna. Sama i bezvodna. Kad se srce susretne sa bijedama pustinje, mekše postaje. Put je to kojim se teže i bolnije prolazi. Gorak je, trpak i ljekovit. Sve dok se srce zbog tih susreta ne preobrazi do mjere božanske. Tad svijetli nad sve i svakoga. Proniče u dubinu ljudske tame i praznine, grli ga i pridiže. I to što može tako sa sobom i drugima, nije od čovjeka, nego od Boga. Takvo preobraženo srce blista, znajući, misija je ovaj svijet činiti dobrim i svetim. Božanska ljepota vidi u drugima ljepotu i tamo gdje je davno izblijedila ljudskim očima, i tamo gdje je unakažena. Lice koje druge kao sunce obasjava, daje im novi život, obnavlja. Ta snaga svjetlosti preobražava najtamnije kutke naše stvarnosti. I ništa, ništa od te snage da se svijet tako vidi i poima, nije od čovjeka samoga, nego od Boga. Tim su pogledom i tim sjajem darovani oni koji se daju razmekšati nad tuđom patnjom i krhkosti, nad tuđim mrakom i slabosti, nad tuđim jadom i crnilom. Isto tako, i nad svojim samim.

Iz te slabosti raste neuništivo Božje kraljevstvo. Cijela jedna geografija posvećenosti.

Ima bijeda svakakvih, od onih duševnih, i samoća krajnje razornih, do onih fizičkih, krajnje opipljivih, materijalnih. Neke su bijede, i neki ljudi kao kuće ruševne, u drač zarasle i oku se ljudskome ne čine vrijedne da bi se iznova dizale, gradile, novim životom živjele. Oku božanskome takve su najmilije. Ima još u njima čestitosti zbog koje bi vrijedilo zidove dizati, pod krov stavljati. Bog vidi mogućnosti.

Ljudi koji se Božjim okom navode, ništa im skriveno ne ostaje. Nit njihova, nit tuđa bijeda i ruina. Božje oko im vid preobražava. Sva je njihova snaga i krhkost u Božjim rukama. Čovjek ih raspoređuje i drugima stavlja na raspolaganje. I čovjek se svakoga dana iznova gradi i osipa. Sve božansko je vezivno tkivo u našim životima. Sve bitno, sve Božje, to nas drži na okupu. Okosnice su strpljenje i milosrđe, i praštanje i ljubav iznad svega. Biti takav prema sebi i drugima, teška je  zadaća. Traži povjerenje u život, povjerenje u Boga. Božansko u nama svijet preobražava. Uz milosrđe Božje i pustinja iznova procvjeta. Samo, ići za Bogom na zaboravljena, zabranjena mjesta, mjesta koja preziremo, mjesta patnje, grijeha i beznađa, i Njega putem slušati, ima svoju cijenu, a cijena je križ. Ni slave, ni imena, ni probitaka. Ništa osim radosti da se živi s Njim. Tko je jednom bio bezvodan, i bez Boga, zna kako je kad ga se pronađe. Više se ne živi za sebe.

Na koncu, po milosrđu ćemo svome biti suđeni. Jesu li se našom dobrotom ljudi i svijet na dobro preobražavali ili smo ga iza sebe još tužnijim i beznadnijim ostavili.

Roberta Nikšić